Kupovina knjiga koje sedmicama ili mjesecima stoje nepročitane na policama nije odraz nepromišljenog trošenja, nego duboko ukorijenjeni psihološki fenomen koji Japanci nazivaju tsundoku. Nauka potvrđuje da gomilanje novih naslova aktivira mozak kroz ugodno iščekivanje i oslobađanje dopamina, nudeći nam osjećaj buduće nagrade koji uspješno štiti od svakodnevnog stresa
Sve strastvene čitaoce uoči godišnjih odmora dočeka ista dilema: koje knjige spakovati u kofer? Romane, trilere, ili možda poneku stručnu literaturu? Unaprijed je nemoguće znati šta će nam tačno odgovarati u određenom trenutku i na određenom mjestu, a kapacitet prtljaga uvijek je ograničen. Ljubitelji pisane riječi dobro poznaju taj osjećaj. Njihovi domovi preplavljeni su nepročitanim naslogom, naslaganim na noćnim ormarićima, policama i stolovima, kako bi u svakom trenutku bili na dohvat ruke. Te gomile uglavnom rastu umjesto da se smanjuju, jer se na tržištu neprestano pojavljuju novi i uzbudljivi naslovi.
Skretati pažnju pasioniranim čitaocima na činjenicu da kod kuće već imaju gomilu nepročitanih knjiga potpuno je uzaludno. U najboljem slučaju naići ćete na ignorisanje, a u najgorem na tihi revolt. Za njih su knjige čisto zadovoljstvo, pa se postojećoj gomili bez grižnje savjesti dodaje nova, a zatim i sljedeća.
U Japanu postoji posebna riječ za ovaj fenomen: tsundoku. Nastala je spajanjem izraza tsunde-oku, što znači ostaviti stvari po strani za kasnije, i dokusho, što označava čitanje knjiga. Iako je riječ izvan Japana relativno nepoznata, sam princip primjenjuju milioni ljudi širom svijeta. Pojam ima izrazito pozitivno značenje i opisuje upravo osjećaj sreće koji prateći proces pruža.
To nema nikakve veze s nedostatkom potrošačke discipline ili poremećajem nagomilavanja stvari. Riječ je o načinu na koji naš mozak obrađuje iščekivanje i koliko nam je taj proces važan. Sam izraz tsundoku datira još iz perioda Meiji (1868–1912), a pisac Mori Senzo bilježi da se izraz Tsundoku Sensei pojavio još 1879. godine kao opis za profesora koji posjeduje mnoštvo knjiga koje nikada ne čita.
Tsundoku je vrlo ciljan proces. To nije sakupljanje radi samog sakupljanja, nego svjesno stvaranje kućne biblioteke i osiguravanje literature za buduće dane. Osjećaj sreće koji pri tome nastaje direktno je povezan s radom mozga. Kada naiđemo na nešto što obećava užitak ili novo otkriće, aktivira se naš sistem nagrađivanja koji oslobađa dopamin.
Dopamin se često naziva “hormonom sreće”, ali njegova uloga u organizmu je znatno složenija. Jedna od njegovih glavnih funkcija jeste da pomogne mozgu u prepoznavanju vrijednih prilika, nakon čega oslobađa hemijske supstance koje podstiču ponašanje sa dugoročnom koristi. Čitanje, naravno, nosi edukativnu i razvojnu vrijednost.
Iznositi knjige u kuću ima smisla i iz evolucijske perspektive, objašnjava profesorica anatomije Michelle Spear sa Univerziteta u Bristolu na naučnoj platformi The Conversation. Kroz historiju je za preživljavanje bilo korisno osigurati hranu prije nego nastupi glad, pronaći sklonište prije oluje ili prikupiti korisna znanja prije nego što postanu neophodna. Mozak koji je mogao predvidjeti buduću korist imao je jasnu prednost u odnosu na onaj koji je reagovao samo na trenutne potrebe.
Dopaminski sistem zbog toga ne reaguje samo kada je nagrada već ostvarena, nego nagrađuje i same akcije koje vode ka uspjehu, stvarajući u nama ugodan osjećaj iščekivanja. Neppročitana knjiga savršen je primjer za to; čak i ako sedmicama ili mjesecima stoji na polici, mozak je već prepoznao njenu potencijalnu vrijednost i raduje se trenutku kada će konačno biti otvorena.
Psihološka istraživanja sve više pokazuju da pozitivno iščekivanje direktno doprinosi mentalnom zdravlju. Radovanje ugodnim iskustvima popravlja raspoloženje, podiže motivaciju i djeluje kao štit protiv svakodnevnog stresa. U nekim slučajevima, samo iščekivanje događaja može biti jednako ispunjavajuće kao i sam događaj.
To objašnjava i zašto gomila nepročitanih knjiga u nama izaziva potpuno drugačiji osjećaj u odnosu na gomilu neodgovorenih e-mailova. Iako i jedno i drugo predstavljaju nedovršene zadatke, mozak ih interpretira na potpuno različite načine: nepročitani e-mailovi predstavljaju buduće obaveze, dok nepročitane knjige predstavljaju buduće nagrade.
Ovo ponašanje znatno je izraženije prilikom posjete klasičnim knjižarama nego tokom kupovine na internetu. Razgledanje knjiga uživo sveobuhvatnije aktivira mozak, uključujući čulne, prostorne i nagradne sisteme. Iskustvo je intenzivnije i upečatljivije, jer mozak registruje karakterističan miris papira i štamparske boje, što se direktno prenosi u regije mozga odgovorne za pamćenje i emocije. Sam boravak u takvom okruženju dovoljan je da pokrene osjećaj ugodnog iščekivanja.
Inače, sličan fenomen dobro poznaju i ljudi koji se bave pletenjem, heklanjem ili šivanjem. Ako nekoga od njih pitate da li već ima dovoljno vune ili materijala za znatno više projekata nego što je realno izvedivo u dogledno vrijeme, dobićete samo zbunjen pogled koji govori: “Imam, naravno, ali kakve to veze ima s bilo čim?”
IZVOR: Der Standard
