Napad SAD na Iran i novouspostavljena blokada Crvenog mora gurnuli su cijenu nafte iznad 100 dolara, dok obnovljeni udari Bijele kuće definitivno ruše nade u ekonomsku stabilizaciju. Dok centralne banke ponovo stežu monetarnu politiku, a kompanije odustaju od trke za profitom kako bi preživjele permanentne šokove, postaje jasno da Donald Trump i globalna privreda plaćaju enormnu cijenu ratnog i trgovinskog zaglavljivanja iz kojeg američka administracija više nema izlaznu strategiju

Mjesec dana nakon što je iznenada potpisan Memoranduma iz Islamabada, dokument koji je trebao formalizirati proces okončanja oružanog sukoba i uspostaviti šezdesetodnevni okvir za konačni mirovni sporazum, globalna ekonomija ponovo se našla u vrtlogu agresivne nestabilnosti.

Prividni predah u zaljevskoj krizi i kratkotrajni nagovještaj stabilizacije energetskih tržišta raspršili su se u svega nekoliko sedmica. Svjetska privreda ponovo je gurnuta na rolerkoster silovitih zaokreta pod direktnim uticajem novih strateških i trgovinskih poteza američkog predsjednika Donalda Trumpa. Nad horizontom globalnih finansija ponovo se nadvila sjenka inflatornog pritiska, dok su centralne banke i korporativni sektori primorani na radikalno preispitivanje vlastitih projekcija i strategija preživljavanja.

Vojna operacija, za koju se u Vašingtonu prvobitno tvrdilo da će trajati svega nekoliko sedmica, sada ulazi u svoj šesti mjesec i polako poprima konture trajnog, strukturalnog problema. Umjesto brzog i efikasnog raspleta, sukob se pretvorio u iscrpljujući teatar oružanih udara i diplomatskih ucjena, gdje se objave o konačnom proboju i prijetnje odlučujućom eskalacijom smjenjuju u kratkim intervalima. Sjedinjene Američke Države znatno su proširile zračne udare na iranske ciljeve pod šifrom masovne vojne kazne, dok je Teheran odgovorio ponovnim raketiranjem američkih baznih postrojenja raspoređenih širom Bliskog istoka.

Dodatnu dimenziju krizi dali su jemenski Huti koji su, djelujući kao bliski saveznici Teherana, napadima na saudijske tankere uspostavili blokadu i u Crvenom moru. Time se ratna zona proširila s Perzijskog zaljeva na još jedno ključne pomorsko usko grlo, direktno ugrožavajući alternativne izvozne rute za transport nafte i dovodeći u pitanje globalnu sigurnost snabdijevanja.

Direktna posljedica ovog pomorskog i vojnog zaglavljivanja jeste novi, silovit skok cijena energenata. Cijena sirove nafte tipa brent probila je granicu od 100 dolara po barelu, što predstavlja akumulirano poskupljenje od gotovo 40 procenata u odnosu na predratno stanje. Istovremeno, maloprodajne cijene goriva u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji skočile su za više od trećine, dok se u ostatku Evrope bilježi novi val poskupljenja plina i električne energije.

Vodeće analitičke kuće poput Goldman Sachsa i Rystad Energyja procjenjuju da bi se cijena barela do kraja godine mogla popeti i do 120 dolara ukoliko se vojne operacije nastave dosadašnjim intenzitetom. Razvoj situacije na terenu demantirao je optimistične procjene s početka ljeta, kada se nakon privremenog otvaranja Hormuskog prolaza računalo na stabilizaciju nafte na nivoima ispod 80 dolara. Iz Evropske centralne banke već je stiglo zvanično upozorenje da su raniji scenariji s padom cijena energije u potpunosti neizgledni.

Ovakav energetski udar direktno kompromitira napore centralnih banaka da obuzdaju inflaciju. Predsjednica ECB-a Christine Lagarde istakla je da bi novi energetski poremećaj mogao znatno snažnije preliti troškove na ostale cijene i plate nego što se ranije prognoziralo, prognozirajući da će se inflacija u eurozoni do kraja godine zadržati oko tri procenta, znatno iznad ciljanih dva posto.

Analitičari i tržišta stoga već u septembru očekuju novo podizanje restriktivnih kamatnih stopa, iako je u junu izvedeno prvo povećanje nakon trogodišnje pauze. Slika nije ništa jasnija ni s druge strane Atlantika, gdje se Federalne rezerve suočavaju s rastućim pritiscima i neizvjesnošću u vezi s novim predsjednikom Kevinom Warshom, dok američka privreda mora apsorbovati i odložene efekte novih uvoznih taksi.

Na geopolitičku i energetsku krizu nadovezala se nova faza trgovinskog rata. Nakon što je istekla dosadašnja odluka o carinama, čiju je primjenu u velikoj mjeri usporavao američki pravosudni sistem, Bijela kuća je donijela novi dekret kojim se uvode protekcionističke carine u rasponu od 10 do 12,5 procenata za 60 partnerskih zemalja. Na udaru su se ponovo našli Evropska unija, Velika Britanija, Kina i Japan, dok su u proteklim sedmicama najavljene posebne, još drastičnije stope za Brazil i Kanadu, te ekstremne uvozne takse na generičke lijekove.

Iako unutar same Evropske unije postoje tumačenja da bi opća stopa od 10 procenata mogla djelovati kao gornja granica i donijeti olakšanje pojedinim tradicionalnim sektorima poput obućarske industrije ili proizvodnje maslinovog ulja, ukupna nepredvidljivost vašingtonske administracije stvara atmosferu u kojoj je dugoročno poslovno planiranje postalo gotovo nemoguće. Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas sažela je tu frustraciju konstatacijom da više niko na globalnom nivou ne može pratiti brzinu i smjer u kojem se uvozne barijere postavljaju i mijenjaju.

Suština trenutnog ekonomskog momenta leži u činjenici da se više ne radi o pojedinačnim, izolovanim šokovima, već o njihovom opasnom kumulativnom efektu. Ekonomisti upozoravaju da centralne banke i globalne korporacije trenutno navigiraju u potpunom mraku, jer se mapa globalnih rizika trajno promijenila. Otpornost lanaca snabdijevanja i sposobnost preživljavanja geopolitičkih potresa postali su važniji parametri od čiste profitabilnosti i optimizacije troškova. Činjenica da Teheran čvrsto drži kontrolu nad Hormuškim prolazom kao ključnim ucenjivačkim kapitalom, dok Bijela kuća odbija prihvatiti uslove koji bi označili povratak na predratno stanje, gura čitav sukob u logiku takozvanih nezavršenih ratova.

Bez spremnosti za slanje kopnenih trupa, što bi izazvalo ogromne ljudske žrtve i politički otpor u samim Sjedinjenim Državama gdje je pogibija vojnika već izazvala oštre reakcije, vašingtonska administracija nastavlja finansirati operaciju koja je dosad izbrisala desetine milijardi dolara i iziskkuje dodatna budžetska izdvajanja.

Dok se vojna potrošnja usmjerava ka novim milijardama vrijedni paketima za Pentagon, teret sukoba i pratećih trgovinskih barijera prebačen je na leđa građana i privrede širom svijeta. Od poremećaja u radu postrojenja za desalinaciju vode u Zaljevu, preko usporavanja investicijskih ciklusa u eurozoni, pa sve do talasa socijalnih protesta zbog rasta troškova života i goriva koji potresaju zemlje od Irske do Kenije, posljedice vašingtonske vojne i ekonomske politike postale su globalne.

Svjetska ekonomija pokazuje određenu dozu žilavosti zahvaljujući fleksibilnosti privatnog sektora i državnoj potrošnji, zadržavajući prognozu rasta na oko tri procenta, no to je tek slaba utjeha. Permanentna volatilnost energenata i sirovina, praćena proizvoljnim carinskim nametima, prestala je biti prolazni fenomen. Ona je postala novo strukturalno stanje globalnog poretka u kojem svi ekonomski akteri plaćaju cijenu političke tvrdoglavosti i nesposobnosti da se prekine spirala sukoba.