Kada se spomene opsada Sarajeva, prve asocijacije obično su prve linije fronta i rovovi. Međutim, na onom nevidljivom, ali jednako surovom frontu rata, djelovali su ljudi koji su svakodnevno riskirali vlastite živote kako bi poginule i ubijene dostojanstveno ispratili na vječni počinak. Osman Varešanović bio je jedan od najupečatljivijih među tim tihim herojima. Noću je kopao kabure i grobove, a danju izbjegavao snajperske hice. Priča o čovjeku koji je na posljednji put ispratio više od dvije hiljade šehida i poginulih sugrađana
U Muzeju opsade, smještenom u ulici odmah iza Katedrale Srca Isusova u Sarajevu, izloženi eksponati svjedoče o stradanju, ali i o duhu otpora i solidarnosti. Među brojnim ličnim predmetima koji čuvaju uspomenu na teške dane nalazi se i jedan naizgled običan par rukavica.
Iza njih stoji život prožet patnjom, ali i nesebičnom žrtvom. Vlasnik rukavica, Osman Varešanović, tokom trogodišnje opsade spašavao je živote i sahranjivao stradale, pri čemu je u nekim trenucima tješio uplakane porodice, dok je u drugim dijelio samoću onih koji iza sebe nisu imali nikoga.
„Tokom opsade Sarajeva radio sam kao grobar na groblju Bakije. Tijela smo najčešće prevozili noću, pod snajperskom vatrom. Pogrebno vozilo moglo je primiti pet tijela. Vozili smo bez svjetala. Dženaze su često prekidane granatiranjem. Ljudi su bježali, skrivali se ili skakali u otvorene grobove da prežive. Mnogi mrtvi nisu imali nikoga da ih prepozna. Prepoznavao sam komšije, prijatelje, djecu. Bio sam ranjen tokom izvlačenja tijela. Drugi su ginuli pored mene. Nikada nisam napustio Sarajevo. Sahranjivao sam mrtve da ne ostanu zaboravljeni“, ispričao je Osman, kako stoji na zvaničnoj stranici muzeja na društvenim mrežama.
Prije rata Varešanović je živio na Vratniku i radio u komunalnom preduzeću za dženaze i sahrane. Kada je grad blokiran, suprugu i unuka poslao je kod kćerke u Njemačku, dok je sam najveći dio vremena provodio u preduzeću. Budući da je Vratnik bio pod žestokim granatiranjem, kući je odlazio rijetko. Zabilježeno je da u jednom periodu, koji je trajao nedjeljama, uopće nije uspio otići vlastitom domu.
Obim posla u opkoljenom gradu bio je neprekidan jer su napadi svakodnevno odnosili ljudske živote. Tokom rata Varešanović je učestvovao u ukopu više od dvije hiljade ljudi. Cijeli grad pretvorio se u groblje, parkovi, aleje, ulice i slobodne površine postajali su mjesta za ukop. Rad na otvorenom tokom dana bio je izuzetno opasan zbog neprestane snajperske paljbe, pa su se rake kopale u mraku, a ukopi obavljali noću i u rano svitanje.
Osim kopanja i samog ukopa, posebnu poteškoću predstavljao je transport nastradalih. Pojedine noći bile su u potpunosti posvećene prevozu tijela. Pogrebna vozila mogla su primiti samo ograničen broj nastradalih, pa su nakon utovara brzo vožena do mjesta ukopa, kako bi se odmah vraćala po druge. Ti prolasci kroz grad bili su izuzetno rizični, gradska infrastruktura je bila uništena, goriva je nedostajalo, a ulice su bile u potpunom mraku. Na pojedinim dionicama vozači su morali gasiti farove kako ne bi postali meta srpskih snajperista.
Tokom obavljanja ovog posla Varešanović se više puta našao u smrtnoj opasnosti, bio je i ranjen. Prilikom jedne intervencije, kada je pozvan da preuzme tijelo ubijenog oca jednog poznanika, minobacačka granata pala je neposredno pored vozila. Od siline detonacije Osman i njegov kolega odbačeni su nekoliko metara dalje.
Slične scene ponavljale su se i na drugim lokacijama. Na dženazi na šehidskom mezarju Kovači paljba je bila toliko žestoka da je ukop morao biti obustavljen i nastavljen tek narednog dana. Na stadionu Koševo, tokom jednog ukopa, prisutni su spašavali živote skakanjem u već iskopane rake kako bi izbjegli metke. U drugom slučaju, nakon što je minobacačka granata usmrtila jednu ženu, Varešanović je pod snajperskom paljbom sakupljao njene posmrtne ostatke, nastojeći istovremeno skloniti tijelo i sačuvati vlastiti život.
Jutro bi često donosilo emotivni teret teži od same opasnosti od smrti. U jednoj od najtežih noći pripremio je dženaze za 55 poginulih boraca. Radilo se bez predaha kako bi se ukopi završili prije svitanja. Pored masovnih tragedija, duboke ožiljke ostavljale su i pojedinačne: trenutak kada ga je prijatelj zamolio da mu ukopa kćerku, ubijenu minobacačkom granatom, ostao je upisan kao jedna od najtežih uspomena iz tog perioda.
Sudbina Osmana Varešanovića i danas otvara pitanje postoje li u ovom trenutku u Gazi građani koji pod jednako surovim okolnostima obavljaju isti ovaj posao. Priča iz Sarajeva podsjeća na činjenicu da se, tri decenije kasnije, historija stradanja i tihih heroja ponavlja na nekom drugom meridijanu.
IZVOR: Bosna.hr, GZT
