Hanan Bešović, 36-godišnji modni komentator rođen i odrastao u dubrovačkom naselju Gruž, danas s adrese u Palm Beach Gardensu na Floridi diktira mrežne trendove i analizira poteze najvećih luksuznih kuća. Pokretač izuzetno uticajnog profila @ideservecouture, koji okuplja više od 670.000 pratilaca, prešao je put od prodaje jastuka na sajmovima u ranoj mladosti i rada u ugostiteljstvu do statusa jednog od najrelevantnijih nezavisnih glasova savremene mode, čije opaske s jednakom pažnjom prate i najmlađa publika i čelnici vodećih modnih konglomerata

Dogodilo se to prije nešto više od godinu dana: Dior je odlučio ne obnoviti ugovor s Mariom Grazijom Chiuri, koja je bila kreativna direktorica doma gotovo čitavu deceniju, a društvene mreže eksplodirale su. „Usprkos svemu, uspjeli smo!“, klicali su komentari s partera TikToka, iz loža Instagrama, pa sve do digitalnog mulja mreže X. Je li moć tih korisnika i samoprozvanih analitičara, koji su praktično od prvog dana posijali netrpeljivost prema radu italijanske dizajnerice, bila stvarna ili ne, zapravo je najmanje važno.

Ono što ostaje jest da će 29. maj 2025. godine ostati upisan i kao dan kada je definitivno izdahnula stara, specijalizirana modna kritika, novinarstvo koje je puno stoljeće držalo temelje i stubove modnog biznisa.

„Jesam li govorio svašta o Mariji Graziji? Jesam. Stojim li i danas iza toga? Da budem iskren, da“, priznaje danas jedan od onih koji su najviše podmetali digitalne klipove pod točkove poznate kreatorice. Hanan Bešović je komentator novog kova za modna pitanja. Naravno, njegov glas nije samo još jedan u nizu bučnih istupa koji danas dominiraju razgovorima o smjenama kreativnih direktora i potezima moćnih modnih konglomerata. Sa više od 670.000 pratilaca na svom Instagram profilu, trećem po uticaju u ovoj oblasti, kada Hanan Bešović uzme u ruke bežični mikrofon i okrene se prema kameri, industrija ga pažljivo sluša.

„Mislim da obraćaju pažnju jer su znatiželjni. Iako to ne znači da se slažu sa mnom. Na neki način znaju ko sam, što je dobro. Ali zbog toga ne gubim san. Znam da zvuči grozno kada to tako kažem, ali ne tražim njihovu potvrdu. Tražiti podršku modne industrije i pokušavati se društveno popeti na njihov račun čini mi se potpuno smiješnim“, iskren je tvorac sadržaja koji stoji iza izuzetno popularnog profila @ideservecouture. Klasna svijest izbija već iz samog naziva profila, zašto, uostalom, dječak iz nekadašnje radničko-lučke četvrti Gruž u Dubrovniku ne bi zaslužio svoj dio visoke mode?

Na terenu koji je decenijama bio rezerviran za zvučna prezimena i pozicije koje mirišu na stažiranje plaćeno privatnim vezama, rani životopis ovog 36-godišnjeg Bošnjaka iz Hrvatske djeluje kao hladan tuš i šamar stvarnosti. „Počeo sam raditi sa 13 godina, prodajući jastuke na sajmu. Nije da smo kod kuće živjeli u nemaštini, ali sam želio pomoći. Za mene su tada luksuz bile zelene Benetton hlače.“

Košulja brenda Yves Saint Laurent pronađena u prodavnici rabljene odjeće, ista ona koju nosi i tokom ovog razgovora, sasvim ga je slučajno usmjerila prema svijetu visoke mode. „Kada razmislim, moguće je da su mi moje životne okolnosti pomogle da modu cijenim mnogo više: govorimo o zanatu koji zahtijeva rad i trud, a to je nešto s čime se duboko povezujem“, potvrdit će Bešović.

Bešović je na društvenu i digitalnu scenu stupio 2020. godine, nakon što je tokom pandemijskog zatvaranja ostao bez posla u ugostiteljstvu. Umjesto da traži dozvolu od bilo kojeg modnog časopisa ili čeka da mu neko prizna status kritičara, stao je pred ekran. Počeo je uspoređivati arhivsku građu velikih modnih kuća s trenutnim zamislima kreativnih direktora, pokazujući opuštenost i osvježavajući smisao za humor kakav je u ovom mediju dotad bio nezamisliv.

Četiri godine kasnije, imao je osigurano mjesto u prvom redu na revijama i vlastitu odrednicu u prestižnom imeniku najuticajnijih ljudi u industriji BoF 500, koji svake godine sastavlja portal The Business of Fashion. Neko ko je iz udobnosti svog doma u Palm Beach Gardensu na Floridi govorio da su Diorove revije dosadne, dobio je glavnu riječ.

„Službe za odnose s javnošću ne razumiju jednu stvar: ljudi nas prate zato što imamo vlastito mišljenje. Ako mi pokušaš nametnuti svoje kako bih ga promovisao u korist nekog brenda ili dizajnera, odmah ti kažem da to neće proći. Ljudi nisu glupi, posebno mlađa publika, i zato nas prate“, objašnjava Hanan.

Izuzetan doseg ove nove garde digitalnih komentatora izravna je posljedica pustošenja koje je posljednjih decenija zadesilo kulturnu i modnu kritiku. Od pojave prvih blogera sredinom 2000-ih pa sve do potpune komercijalizacije influensera, tradicionalni mediji prošli su kroz proces sistematskog pripitomljavanja. Brendovi su shvatili da im se više isplati pokloniti torbicu kreatorima sadržaja nego ulaziti u sukobe sa starom novinarskom gardom.

Duboka analiza i kritički sud poklekli su pred brzinom i globalnim odjekom na mreži. Uhvaćeno u mrežu komercijalnih obaveza i pritisaka vlastitih urednika, konvencionalno modno novinarstvo odjednom više nije imalo šta ponuditi publici koja više ne vjeruje u blagoslov medija koji očajnički pokušavaju spasiti godišnji budžet. Umjesto toga, publika radije bira iskrenost profila koji balon taštine buši brzom i oštrom opaskom.

„Ima komentatora koji videozapis počinju tvrdnjom da je neka kolekcija smeće. Od mene tako nešto nikada nećete čuti: to je rad nekog autora, njegova vizija, vrijeme i trud. To smatram nedostatkom poštovanja. Milsim da imam drugačiji pogled na modu upravo zbog svog porijekla: moji roditelji su odrasli u komunizmu i trudili se da mi usade te vrijednosti. Na njihovu žalost, ja sam gej“, dodaje uz smijeh. „Kada nemaš novca, jednostavno se oblačiš slojevito i kreiraš sam. Potpuno je drugačije kada dolaziš iz takvog okruženja.“

Ta samostalna borba i ono što sam naziva akademijom radoznalosti („Ako te nešto strastveno zanima, naučit ćeš sve o tome sam i bez poteškoća. U školama uče o mnogim stvarima koje kasnije ne koristiš. A ova akademija je, uz to, besplatna“) stavlja Bešovića u znatnu prednost: nije vezan ni za koga.

„Bio sam na revijama s kojih su ljudi izlazili komentarišući: ‘Ovo je bila najgora kolekcija u istoriji.’ Ali kada bih kasnije ušao na internet, od te kritike ne bi bilo ni traga. Ostao bih u čudu: ‘Čekaj, ovdje se nešto ne poklapa.’ Mi obično naglas izgovorimo ono što drugi šapuću u privatnim razgovorima, i nemam nikakav problem s tim da javno kažem da nešto nije bilo dobro ili nije bilo na nivou“, naglašava on, pa odmah pojašnjava: „Stvar sa mnom je u tome što nisam zločest. Nisam ni loša osoba ni nepromišljen čovijek. Stvari kažem s najboljom namjerom i s poštovanjem. U tome je moja razlika: mogu izreći ono što mislim bez potrebe da budem uvredljiv. I zato mislim da društvene mreže i dalje podržavaju moj rad.“

Opasnost za svakoga ko se igra kritičara u svijetu luksuza nastaje onog trenutka kada sistem odluči da je jeftinije kupiti ga nego ignorisati. Kada agencije prezir zamijene personalizovanim pozivnicama za prvi red, nezavisnost postaje klizav teren. „Naravno da sam radio s brendovima koji su vrlo kontrolirajući i prema kojima ne možeš biti kritičan, ali sam se uvijek pobrinuo da se moj autentični glas jasno čuje“, tvrdi Bešović. „S druge strane, ako radim promociju ili oglas, to jasno označim. Vrlo sam transparentan kada je riječ o plaćenoj reklami. Da ne otkrivam svoje plaćene saradnje, moja publika bi imala puno pravo da se naljuti. Na kraju krajeva, to je laganje, a ja nisam ušao na internet da bih lagao.“

Ta mu distanca omogućava da imenuje kreativne stranputice biznisa bez uobičajenih eufemizama sponzorisanih medija: „Ispričat ću vam u čemu je bio problem s Mariom Grazijom Chiuri. Ništa lično, naravno, siguran sam da je ona sjajna osoba. Ali ono što smo gledali u Dioru jednostavno nije bilo na nivou te modne kuće. A evo i zašto: komentatori moje generacije odrasli su uz Johna Galliana. Galliano nam je upropastio Dior jer je bio neprikosnoveno dobar. Nakon njega je došao Raf Simons i za nas je sve krenulo nizbrdo, pa sve do Marije Grazije. Tako prođeš put od vrha kreativnosti do dizajnerice koja jest talentovana, ali se oslanja na vlastitu šabloniziranu formulu koja ponavljanjem dovodi do zamora.“

Ono što je najzanimljivije u njegovom pristupu jest to što ne troši energiju pretvarajući se da i sam nije dio te iste mašinerije; to je jedini pošten način da ne postane licemjer koji drži predavanja s rezervisanog sjedišta na reviji. „Nemam ništa reći u svoju odbranu. Ja sam dio problema, baš kao i svi ostali. Mogu govoriti o Schiaparelli haljini koja košta 60.000 dolara, što ne znači da ću je kupiti, jer čak i da imam taj novac, znate li koliko bi godina morao raditi onaj dječak koji je prodavao jastuke da je plati? Uvijek govorim da je ovo problematična industrija, vjerovatno više od drugih, ali skloniji smo zaboraviti njene loše strane. Ponekad imam osjećaj da patim od neke vrste Štokholmskog sindroma kada je moda u pitanju. Kao da me drži u zatočeništvu, ali mi ispod vrata protura komadiće sira, ja ih pojedem i budem sasvim sretan.“

Hanan Bešović provodi dane odgovarajući na pitanja novinara stare garde. Radoznalost koju izaziva je neizbježna. Učešće na prestižnim manifestacijama, gdje se pojavljuje u ulozi člana žirija za mlade talente, stavlja ga u ravnopravan položaj s profesorima, sociolozima i prekaljenim modnim autorima.

„Znate, nikada sebe ne bih nazvao novinarom, jer prema vašoj profesiji imam previše poštovanja“, priznaje, svjestan da su pravila ove igre odavno izmijenjena algoritmima. „Kada me pitaju kakav je osjećaj biti modni kritičar, uvijek odgovorim: ‘Pitajte Cathy Horyn, pitajte Suzy Menkes. Pitajte njih, jer to nije moj zadatak.'“

Možda pitanje nikada nije ni bilo u tome, nego u tome osjeća li se prihvaćenim od strane profesionalaca koje spominje. Posebno danas, kada stampano izdanje gubi na uticaju pred rastućim brojem digitalne publike. „Svako malo pojavi se isti tekst s pitanjem: ‘Ima li za modne komentatore uopće mjesta u industriji?’ I meni je to sjajno, neka pišu šta god žele. Moj ego nije toliko velik“, dodaje kroz smijeh. „Ne zamjeram nikome ništa. Ali mislim da i mi imamo šta reći. I poštuju nas malo više otkad su shvatili da smo tu da ostanemo. Ako postoje dvije ili tri stvari koje sam dobro uradio u životu, to su bili brak s mojim mužem, nabavljanje psa i otvaranje profila @ideservecouture one večeri i to tačno tim redoslijedom.“

IZVOR: El Pais, Bosna.hr