Njegovo centralno djelo na ovoj temi, knjiga “Srebrenički krug”, objavljeno je pod okriljem spornog “Istorijskog projekta Srebrenica”, organizacije koju je predvodio Stefan Karganović i koja je godinama služila kao glavno logističko i kvazinaučno središte za osporavanje razmjera i prirode zločina iz jula 1995. godine

Normalizacija političkog i istorijskog revizionizma u Bosni i Hercegovini odavno je prešla granice sporadičnih incidenata i postala sistemska praksa koja se odvija pred očima javnosti, bez ozbiljnijeg otpora političkih, intelektualnih ili kulturnih struktura.

Najnoviji primjer takvog djelovanja najavljen je za 25. juli u Parku Ravne 2 u Visokom, gdje je u okviru takozvane večeri knjige zakazana promocija djela Dragana Vujičića, novinara i publiciste čiji je višegodišnji rad dominantno obilježen agresivnim negiranjem genocida u Srebrenici i sistematskim obesmišljavanjem presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Pod okriljem fondacije Semira Osmanagića, koja godinama funkcionire kao poligon za promociju nadri nauke, teorija zavjere i bezrezervno ugošćavanje proruskih aktera i velikosrpskih šovinista, Vujičiću je ustupljen javni prostor u srcu Bosne i Hercegovine kako bi držeći predavanje o globalnoj politici i savremenom društvu naknadno izbjeljivao sopstveni javni angažman. Domaća javnost na ovaj događaj reagira prešutnim pristajanjem, čime se direktno omogućava da se pod krinkom književnog i publicističkog programa vrši javno pranje biografija i ideoloških projekata čiji je jedini cilj brisanje pravno utvrđenih činjenica o ratnim zločinima.

Iza Vujičićevog imena ne stoji tek nepristrasni analitičar ili posmatrač globalnih tokova, već autor koji je značajan dio svoje karijere u beogradskim “Večernjim novostima” i različitim desničarskim publikacijama posvetio rušenju legitimita Haškog tribunala i pravne kvalifikacije genocida u Srebrenici.

Njegovo centralno djelo na ovoj temi, knjiga “Srebrenički krug”, objavljeno je pod okriljem spornog “Istorijskog projekta Srebrenica”, organizacije koju je predvodio Stefan Karganović i koja je godinama služila kao glavno logističko i kvazinaučno središte za osporavanje razmjera i prirode zločina iz jula 1995. godine.

U toj knjizi Vujičić postavlja i razrađuje tezu da su događaji u Srebrenici “jedna od najvećih manipulacija u modernoj istoriji”, insistirajući na tome da je riječ o politički konstruiranom mitu stvorenom s ciljem da se zapadnim vojnim i političkim strukturama obezbijedi moralno pokriće za intervencije širom svijeta, dok se srpskom narodu nameće kolektivna krivica.

Analitička matrica koju Vujičić primjenjuje u svojim tekstovima i feljtonima oslanja se na metodološku relativizaciju i zamjenu teza. On sistematski dovedi u pitanje broj žrtava ekshumiranih u masovnim grobnicama, nastojeći da organizirano, sistematsko i plansko pogubljenje hiljada bošnjačkih zarobljenika svede na stradanje u borbenim djejstvima tokom proboja 28. divizije Armije RBiH prema Tuzli. Takvim pristatkom Vujičić ne samo da direktno odbacuje hiljade stranica dokaznog materijala, forenzičkih nalaza i svedočenja iznesenih pred Haškim tribunalom, već svjesno konstruira narativ kojim se žrtve genocida ponovo lišavaju statusa žrtve, a njihovo stradanje prikazuje kao legitimna vojna operacija.

U njegovoj interpretaciji, Haški tribunal nije sudska instanca koja utvrđuje činjenice na osnovu dokaza, već “politički instrument zapadnih sila” i “pobjednički sud” čije su presude unaprijed napisane kako bi se satanizirao vojni i politički vrh Republike Srpske.

Njegov rad protiv Haškog suda ne zaustavlja se na pisanim tekstovima i knjigama, već se proširuje kroz učešće na takozvanim međunarodnim konferencijama o Srebrenici u organizaciji entitetskih vlasti u Banjaluci, kao i kroz učestala gostovanja u medijima u Srbiji i RS-u. Na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, poput TV Happy u Beogradu ili RTRS-a u Banjaluci, Vujičić je redovan gost u emisijama koje su koncipirane s ciljem otvorene glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

U tim nastupima on pravosnažno osuđene akente genocida i ratnih zločina prikazuje kao tragične junake i žrtve međunarodne zavere, dok pravno utvrđene činjenice iz presuda prolašava za “zapadnu propagandu”. Takvim kontinuiranim delovanjem Vujičić se pozicionirao kao jedan od najagilnijih operativaca na polju istorijskog revizionizma, čiji je zadatak da pseudofaktima i zapaljivom retorikom obezbijedi privid intelektualnog pokrića za politiku negiranja.

Pozvati čovjeka sa takvom biografijom i takvim javnim djelovanjem na promociju u Visoko ne predstavlja nikakav doprinos pluralizmu mišljenja niti “otvorenom društvenom dijalogu”, već direktno otvaranje vrata ideologiji koja je natopljena negiranjem genocida i slavljenjem ratnih zločina. Posebno je porazna činjenica da se ovakve tribine organiziraju u sredini koja je na sopstvenoj koži osjetila sve strahote rata i stradanja, dok istovremeno izostaje bilo kakav reakcijski otpor lokalnih, kantonalnih i entitetskih struktura, ali i dijela političke i kulturne elite koja na ovakve pojave gleda sa potpunom ravnodušnošću. Tako, skupa sa Osmanagićem, davanjem mikrofona i javne platforme Vujičiću postaju direktni saučesnici u normalizaciji velikosrpskog šovinizma i svjesnom pranju biografija onih koji su profesionalni integritet podredili relativizaciji zločina.

Pristati na to da negatori genocida u Bosni i Hercegovini drže predavanja o etici, krizi zapadne civilizacije i društvenim vrijednostima znači dobrovoljno prihvatiti ulogu nijemog posmatrača i saučesnika u vlastitom poniženju. Kada se pojedincima koji su karijeru izgradili na gaženju po srebreničkim žrtvama i obesmišljavanju međunarodnog pravosuđa omogući status uvaženih gostiju u bosanskohercegovačkim gradovima, uspostavlja se opasan i razoran obrazac po kojem je historijski revizionizm postao prihvatljiva društvena norma, a negiranje genocida tek još jedan legitiman stav o kojem se može ravnopravno diskutirati u javnom prostoru.