Kada je papa Inocent IV 1247. godine u pismu ugarskim biskupima potpisao rečenicu „Nulla spes sit“, da nema nikakve nade da će se Bosna dobrovoljno vratiti Rimu, označio je kraj pola stoljeća neuspješnih pritisaka, propagandnih optužbi i vojnih pohoda. Nastojeći da Bosnu podredi latinskom obredu i interesima ugarske krune, Rimska kurija je postigla suprotan efekat: izmjestila je vlastitu biskupiju van bosanskih granica, ostavila zemlju bez zvanične katoličke strukture i nehotice stvorila teren za rađanje autohtone i samostalne Crkve bosanske

Kada je u kasno ljeto 1247. godine papa Inocent IV u papinskoj kancelariji u Lionu potpisivao pismo upućeno ugarskim crkvenim velikanima, u tekstu se potkrala rečenica koja će sažeti čitavu jednu epohu odnosa Rima i srednjovjekovne Bosne: „Nulla spes sit…“, nema nikakve nade da će se ta zemlja dobrovoljno vratiti pravovjerju. Bilo je to gorko priznanje poraza Rimske kurije nakon gotovo pola stoljeća političkih pritisaka, propagandnih optužbi i vojnih pohoda.

Umjesto da Bosnu čvršće veže za zapadno kršćanstvo, pola stoljeća papinske politike vođene pod snažnim uticajem ugarskih interesa proizvelo je upravo suprotan efekat. Bosna je ostala bez svoje tradicionalne katoličke biskupije, postala teritorij izvan zvanične dijecezanske strukture Rima, a na ruševinama stare crkvene organizacije izrasla je samostalna, autocefalna Crkva bosanska.

Da bismo razumjeli dramatični zaplet trinaestog stoljeća, moramo se vratiti na same početke službenih kontakata između Bosanskog banata i Rimske kurije. Krajem dvanaestog stoljeća, tačnije 1180. godine, papinski legat Teobald uspostavio je srdačne odnose s bosanskim banom Kulinom. Međutim, idilični početak brzo su narušile optužbe koje su stizale iz susjedstva. Politički protivnici bana Kulina, prije svih zetski knez Vukan, počeli su optuživati bosanskog vladara da pruža utočište hereticima.

Papa Inocent III, vladar izuzetnog pravničkog osjećaja i državničke mudrosti, odlučio je prvo provjeriti te navode. Njegova istraga, krunisana poznatim činom na Bilinom polju 1203. godine, pokazala je da u Bosni ne postoji organizovana heretička sekta, nego neuka crkvena zajednica koja je skrenula od latinskih obreda usljed izolacije. Time je prva kriza izbjegnuta, ali je sjeme sumnje posijano.

Prava prekretnica nastupa s pontifikatima Inocentovih nasljednika: Honorija III, Grgura IX i Inocenta IV. Bilo je to doba nakon Četvrtog lateranskog koncila održanog 1215. godine, vrijeme kada je Rimsko papinstvo nastojalo unificirati crkvenu disciplinu, iskorijeniti narodni jezik iz liturgije i intenzivirati križarske ratove unutar samih granica Evrope. U tom novom ideološkom klimatu, proceduralna pažnja kakvu je pokazivao Inocent III potpuno je nestala. Zamijenila ju je agresivna propaganda i spremnost da se svaka optužba prihvati zdravo za gotovo, posebno ako je dolazila od ugarskih vladara i prelata koji su u tome vidjeli savršeno opravdanje za širenje vlastite vlasti na jug.

Prvi čin nove drame odigrao se u proljeće 1221. godine. Papinski izaslanik Akoncije stigao je u Dalmaciju s primarnim zadatkom da riješi problem omiških gusara, koji su pljačkali križare na putu prema Svetoj zemlji. Kako bi gusare stavio van zakona, ugarski kralj Andrija II primijenio je već uhodani mehanizam diskvalifikacije, proglasio ih je patarenima. Tokom boravka u Splitu i Zadru, do Akoncija su doprle glasine da u susjednoj Bosni krivovjerci djeluju potpuno neometano. Iako Akoncije nije ni imao namjeru posjetiti Bosnu, niti je proveo ikakvu istragu, dojavu je odmah proslijedio u Rim.

Reakcija pape Honorija III bila je munjevita i bez presedana. Bez ikakve provjere, bez slanja izaslanika i bez mogućnosti da se bosanski vladar izjasni, papa je trećeg decembra 1221. godine izdao pismo Inter alias solicitudines. U tom dokumentu, koji je praktično predstavljao presudu bez prava na žalbu, papa upotrebljava žestoku propagandnu retoriku. Optužuje Bosance da primaju heretike koji „poput vampira otkritih grudi usred bijela dana doje svoje mlade i šire zablude na ogromnu žalost stada Gospodnjeg“.

Ova slikovita i zastrašujuća metafora o vampirima ponovljena je u gotovo identičnom obliku u još nekoliko papinskih pisama poslanih nadbiskupima Ostrogona i Dubrovnika. Papinska kancelarija očigledno je imala vrlo šture i skromne informacije o stanju na terenu, pa je koristila iste propagandne fraze kako bi stvorila atmosferu straha i opravdala predstojeće akcije.

Mada Honorije III u svojim pismima poziva ugarskog kralja i svećenstvo da protjeraju opasne zarazne elemente, konkretnog vojnog pohoda u tom trenutku nije bilo. Nisu dijeljeni križarski oprosti grijeha niti su polagani zavjeti. Ipak, šteta je bila učinjena. Bosna je ponovo došla u fokus rimske pažnje, ali ovaj put trajno obilježena teškom etiketom krivovjerja. Pokazat će se da je ta etiketa u srednjovjekovnoj politici bila izuzetno efikasno oružje: svaki put kada bi neki vanjski pretendent želio politički ili teritorijalno potčiniti Bosnu, Rimu bi bila servirana priča o opasnim hereticima koje treba uništiti.

Druga faza pritisaka započinje u maju 1225. godine, kada papa Honorije III šalje pismo Gratus gerimus kaločkom nadbiskup u Ugrinu. Papa hvali nadbiskupovu revnost u zaštiti vjere i prvi put otvoreno poziva na organizovanje križarskog pohoda radi uništenja heretika u Bosni, Usori i Soli. Kako bi motivirao Ugrina, ugarski kralj Andrija II darovao je kaločkom nadbiskupu čitavu teritoriju Bosne, Usore i Soli, a papa je tu darovnicu svečano potvrdio.

Iz današnje perspektive jasno je da je kralj poklanjao teritoriju nad kojom uopće nije imao stvarnu vlast, dok je nadbiskup Ugrin u tome vidio priliku za ogromno širenje svoje crkvene i svjetovne jurisdikcije. Ugrin je čak isplatio 200 srebrnih dukata plemiću Ivanu Anđelu da ponese križarski znak i povede vojsku na Bosnu. Ipak, uprkos novcu i papinskim blagoslovima, ni ovaj križarski pohod nije se ostvario. Ostao je samo na papiru, ali je Ugarska uspjela u onome najvažnijem: u očima Rimske kurije nametnula se kao vrhovni autoritet i zaštitnik vjere na bosanskim prostorima.

Dolaskom pape Grgura IX na Petrovu stolicu 1227. godine, odnos Rima prema vanjskim i unutrašnjim neprijateljima vjere postaje daleko borbeniji. Grgur IX, poznat po pokretanju inkvizicije i križarskih ratova protiv raznih evropskih grupa poput Štedingera ili Drenćana, odlučio je do kraja rasvijetliti i prilike u Bosni. Prekretnica u njegovom djelovanju nastupa u junu 1232. godine s pismom Graves et enormes. Ovaj dokument, sačuvan u arhivu benediktinskog samostana Pannonhalma u Mađarskoj, donosi dotad najteže i najdetaljnije optužbe, ali ovaj put usmjerene direktno protiv poglavara Katoličke crkve u Bosni, bosanskog biskupa Vladimira.

Nepoznati dojavljivač, izuzetno dobro upućen u propise Rimske kurije i propagandne mehanizme, optužio je biskupa Vladimira za čitav niz teških kanonskih prestupa. Tvrdilo se da je biskup potpuno nepismen, odnosno da ne poznaje latinski jezik, te da je na biskupijski tron stupio putem simonije, kupovinom položaja novcem od jednog poznatog heretika. Nadalje, optužen je da u svojoj crkvi nikada ne služi misu niti dijeli sakramente, da do te mjere ne poznaje obrede da ne zna ni pravilnu formu krštenja, te da živi u nekom selu zajedno s hereticima. Kao krunski dokaz njegove pokvarenosti, navedeno je da je njegov rođeni brat herijarh, vodeći heretički učitelj, kojeg biskup otvoreno štiti.

Ove optužbe bile su pažljivo konstruirane tako da pogode sve ključne tačke papinske reforme. Optužba za nepismenost zapravo je ciljala na upotrebu narodnog, slavenskog jezika u liturgiji, što je Rim nastojao po svaku cijenu potisnuti. Optužba za život u selu ukazivala je na kršenje kanona koji su nalagali da biskupi moraju stolovati u gradovima, dok su simonija i zaštita heretika povlačili automatsko raščlanjenje i ekskomunikaciju. Biskup Vladimir, zatečen u tradicionalnoj strukturi bosanske biskupije koja se stoljećima razvijala u izolaciji i na narodnom jeziku, nije imao nikakve šanse da se odbrani pred ovako strukturiranim optužbama.

Papa Grgur IX odmah je reagirao. U maju 1233. godine ovlastio je svog legata Jakova od Preneste da sprovede istragu, smjeni biskupa Vladimira i podijeli prostranu bosansku dijecezu na dvije, tri ili četiri manje biskupije u kojima bi stolovali učeni latinski klerici. Legat Jakov stigao je na teren i započeo diplomatske pregovore s bosanskim banom Matejem Ninoslavom. U oktobru 1233. godine čini se da je diplomatsko rješenje na pomolu. Papa šalje pismo banu Ninoslavu, oslovljavajući ga sa gvožđem i ljubavlju, te ga uzima pod zaštitu Svetog Petra pod uslovom da ostane u katoličkoj vjeri.

U istom dahu, papa piše ugarskom hercegu Kolomanu tražeći da Ninoslavu vrati posjede i plemićka prava koja su mu bila oduzeta tokom istrage, jer je ban prešao na katoličanstvo i počeo proganjati heretike. Čak je i Ninoslavov rođak Prijezda vratio svoju odanost Crkvi i dao vlastitog sina kao taoca dominikancima kao jamstvo svoje vjernosti.

Međutim, ovaj prividni mir i diplomatski uspjeh trajali su svega nekoliko mjeseci. Razlog za potpuni slom odnosa ležao je u potezu Rimske kurije koji je duboko pogodio same temelje bosanske državne i crkvene samostalnosti. Krajem 1233. ili početkom 1234. godine, nakon smjenjivanja biskupa Vladimira, papa je za novog bosanskog biskupa imenovao stranca, Nijemca i dominikanca Ivana od Wildeshausena, poznatijeg kao Johannes Teutonicus. Bio je to čovjek s velikim iskustvom u kriznim zonama, koji je prethodno djelovao u sukobima sa Štedingerima u Njemačkoj.

Imenovanje dominikanca i stranca na čelo domaće biskupije otvorilo je najosjetljivije pitanje: pitanje investiture, odnosno prava domaće vlasti i klerika da odlučuju o svom duhovnom poglavaru. Za bosanskog bana i domaće plemstvo, postavljanje stranca koji ne govori narodni jezik i koji donosi stroge latinske obrede bilo je potpuno neprihvatljivo. Tenzije su trenutno proključale. Već u februaru 1234. godine papa Grgur IX izdaje pismo Miserias et erumpnas, kojim objavljuje opći križarski rat protiv Bosne. Oprosti grijeha i privilegije izjednačeni su s onima koji su davani ratnicima za oslobođenje Jerusalema. Vođstvo vojne kampanje povjereno je ugarskom hercegu Kolomanu, mlađem bratu kralja Bele IV.

Ratne pripreme i same vojne operacije trajale su od 1234. do 1239. godine, ali su bile izuzetno isprepletene unutrašnjim sukobima u samoj Ugarskoj. Ugarski kralj Andrija II došao je u oštar sukob s papom jer nije poštovao ugovor iz Bereške šume, kojim se obavezao da će crkvi dati poreske olakšice i izbaciti Jevreje i muslimane iz državne službe. Papa je zbog toga stavio čitavu Ugarsku pod interdikt i ekskomunicirao kralja. Tek nakon Andrijine smrti i stišavanja strasti u Mađarskoj, herceg Koloman mogao je usmjeriti svoju punu vojnu snagu prema Bosni.

Da li je u periodu od 1237. do 1239. godine zaista došlo do prave vojne invazije na Bosnu? Historiografske analize pokazuju da jeste. Dubrovačka republika je u maju 1237. godine izričito zabranila svojim trgovcima odlazak u Bosnu dok se situacija ne stabilizira, što svjedoči o izbijanju ratnih sukoba na terenu. Ugarske trupe pod vodstvom hercega Kolomana prodrle su duboko u bosanske zemlje. Sam papa u svojim pismima iz decembra 1238. godine sa ushićenjem slavi Kolomanove uspjehe, navodeći da je ugarski herceg uz velike napore izveo Bosnu na svjetlo katoličke vjere.

Biskup Ivan od Wildeshausena u međuvremenu je napustio funkciju, umoran od političkih intriga, a na njegovo mjesto imenovan je drugi dominikanac, biskup Ponsa. Počeli su se kovati planovi za izgradnju katoličke katedrale i osnivanje kaptola, a ban Ninoslav je čak bio prisiljen ostaviti novac u Pečuhu za izgradnju te katedrale.

Međutim, ugarski trijumf bio je kratkog daha i površan. Katoličke utvrde i samostani koje su dominikanci podigli u Bosni nisu imali dubokog korijena u narodu. Već krajem 1239. i tokom 1240. godine dominikanski hroničari bilježe da su dva novosagrađena samostana u Bosni spaljena, a ugarske garnizone potisnule su domaće snage. Ban Matej Ninoslav ponovo je preuzeo punu kontrolu nad zemljom. U martu 1240. godine Ninoslav kao potpuno nezavisan vladar izdaje povelju Dubrovčanima, obnavljajući im trgovačke privilegije i nudeći im zaštitu u slučaju rata s raškim kraljem. Od ugarske vlasti i crkvene reorganizacije nije ostalo gotovo ništa.

Konačni udarac ugarskim pretencijama i papinskim planovima u ovoj fazi zadala je neočekivana katastrofa s istoka, provala Mongola. U proljeće 1241. godine mongolska horda pod vodstvom Batu-kana pregazila je Istočnu i Centralnu Evropu. U presudnoj bici na rijeci Šajo 11. aprila 1241. godine ugarska vojska je potpuno uništena. Herceg Koloman, glavna uzdanica papinske politike i osvajač Bosne, zadobio je smrtne rane od kojih je ubrzo umro, dok je kralj Bela IV izbjegao na dalmatinska ostrva. Iako je jedan mongolski odred u proljeće 1242. godine protutnjao i kroz Bosnu, pustošeći sve pred sobom, dugoročne političke posljedice bile su spasonosne za bosansku samostalnost. Ugarska je bila pustošena i demografski razorena, pa u narednim desetljećima nije imala nikakve vojne snage za organizovanje novih križarskih pohoda.

Koristeći slabljenje Ugarske, ban Matej Ninoslav dodatno je učvrstio svoju poziciju. Uključio se u unutrašnje sukobe u Dalmaciji, prihvativši 1244. godine funkciju kneza grada Splita u njegovom ratu protiv Trogira, koji je uživao podršku kralja Bele IV. Splitski hroničar arhiđakon Toma, savremenik ovih događaja, opisuje Ninoslava kao moćnog vladara, bez ikakvih aluzija na krivovjerje ili patarenstvo. Sukob s ugarskim kraljem bio je čisto političke i prestižne prirode.

Spoznaja da se Bosna ne može vojno pokoriti dovela je do posljednjeg, sudbonosnog čina u odnosima s Rimom. Od 1246. godine kaločki nadbiskup i biskup Ponsa pokreću žestoku diplomatsku kampanju kod novog pape Inocenta IV. Tražili su da se bosanska biskupija konačno i formalno izuzme iz nadležnosti dubrovačkog nadbiskupa i podredi Kaloči, te da se njeno sjedište izmjesti iz Bosne. Biskup Ponsa gorko se žalio da se u Bosni utvrde ne mogu održati i da se narod stalno vraća svojim starim običajima.

U avgustu 1247. godine papa Inocent IV šalje pismo u kojem izgovara već spomenute riječi da nema nikakve nade u dobrovoljno obraćenje Bosne. Ubrzo nakon toga, između kraja 1247. i početka 1252. godine, donesena je odluka koja će trajno promijeniti historiju ovih prostora: sjedište bosanske biskupije zvanično je premješteno iz Bosne u Đakovo, na teritoriju Ugarske kraljevine. U dokumentu iz maja 1252. godine izričito se spominje biskup Ponsa koji stoluje u Đakovu.

Čin premještanja biskupijskog sjedišta, u historiografiji poznat kao translatio sedis, imao je tektonske posljedice. Biskupija je osnovna administrativna i duhovna jedinica Crkve. Premještanjem biskupa i kaptola u Đakovo, Bosna je u očima Rima i Zapada postala regio nullius dioecesis – područje bez vlastite biskupije i bez zvanične crkvene hijerarhije. Formalna veza između Bosanskog banata i Rimske kurije bila je prekinuta.

Međutim, duhovni život u Bosni nije prestao. Na institucionalnim i narodnim ruševinama stare katoličke biskupije, koja je stoljećima koristila slavenski jezik i glagoljicu ili ćirilicu, započeo je proces samoorganizovanja. Iz tradicionalnog sveštenstva i domaćih redovnika (krstjana) izrasla je autocefalna, samostalna organizacija, Crkva bosanska. Ova crkva, koja se u izvorima jasno uočava od posljednjih decenija trinaestog stoljeća, nije bila nikakva uvežena katarska ili bogumilska sekta s Istoka, nego izravna nasljednica stare bosanske biskupije koja je, odbačena od Rima i protjerana u Đakovo, stvorila vlastitu hijerarhiju s djedom na čelu. Više od stoljeća kasnije, djed Radomir će u pismu Dubrovčanima ponosno sebe nazvati „pravim episkopom crkve bosanske“.

Kada se podvuče crta pod turbulentno trinaesto stoljeće, jasno se vidi gorka ironija papinske politike na Balkanu. Težeći za potpunom unifikacijom i slijepo vjerujući ugarskim izvještajima o vampirima i hereticima, Rimska kurija je žrtvovala vlastitu biskupiju u Bosni. Ugarska je iskoristila papinski autoritet kako bi ostvarila svoje političke aspiracije i opravdala darovnice nad tuđim teritorijama, dok je papa izbjegao primijeniti svoj najjači diplomatski instrument, slanje kraljevske krune.

U istom tom trinaestom stoljeću, papinstvo je velikodušno dijelilo kraljevske krune vladarima na rubovima kršćanskog svijeta kako bi ih čvrsto vezalo za Rim: 1203. godine bugarskom vladaru Kalojanu, 1217. srpskom županu Stefanu Nemanjiću, 1251. litvanskom knezu Mindaugasu, a 1253. galicijskom knezu Danilu Romanoviču. Da je papa poslao kraljevsku krunu banu Mateju Ninoslavu, sva pitanja heretičkih optužbi, crkvene jurisdikcije i liturgijskog jezika bila bi riješena u korist Rima, a Bosna bi postala stabilno katoličko kraljevstvo.

Ali Ugarska je bila previše moćan saveznik da bi Rim riskirao sukob s njom zbog jedne balkanske banovine. Bosna je tako postala kolateralna žrtva visoke evropske politike, a kao trajna posljedica te greške nastala je autentična Crkva bosanska, jedinstven vjerski i državni fenomen srednjovjekovne Evrope.

IZVOR: Dženan Dautović: “Nulla spes sit… Bosna i papinstvo u trinaestom stoljeću”