U sjeni diplomatske amnezije i straha od zamjeranja zapadnim centrima moći, aktuelna vlast u Sarajevu sve svjesnije ruši mostove s historijskim saveznicima koji su Bosni i Hercegovini pružili ruku spasa kada je bilo najteže. Izostanak zvaničnih bh. delegacija na komemoraciji katarskom emiru, šeiku Hamadu bin Khalifi Al Thaniju, kao i na dženazi iranskog lidera, ne predstavlja samo diplomatski amaterizam, već i duboki moralni pad države koja se zarad podaničkog konformizma odriče vlastitog dostojanstva i iskrenih prijatelja

Čovjeka, ali i cijelu jednu državu i narod, ne određuje samo ono što pamti, već i ono što svjesno bira da zaboravi. Kada se suočimo s najtežim trenucima vlastite historije, skloni smo vjerovati da su solidarnost, zahvalnost i vjernost temeljne ljudske i državničke vrijednosti koje niko i ništa ne može poljuljati. Međutim, aktuelna vanjska politika Bosne i Hercegovine sve češće nas demantira, pokazujući zabrinjavajući trend dobrovoljne amnezije, odricanja od starih prijatelja i bježanja od elementarnog diplomatskog bontona.

Posljednji događaji, dženaza bivšeg katarskog emira, šeika Hamada bin Khalife Al Thanija, kao i potpuno ignoriranje državne ceremonije nakon smrti iranskog lidera, otvorili su bolno pitanje: zašto zaboravljamo one koji su bili uz nas kada je bilo najteže, čega se to zapravo bojimo i da li je naša današnja vlast toliko uplašena i zavisna od tuđeg odobrenja da ne smije čak ni izraziti saučešće?

Kada je u nedjelju u 74. godini života na bolji svijet preselio bivši emir Katara, šeik Hamad bin Khalifa Al Thani, svijet je izgubio arhitektu modernog Katara, lidera koji je malu zaljevsku zemlju transformisao u globalnu diplomatsku i ekonomsku silu. U Dohi je organizirana komemoracija na kojoj su se okupili šefovi država, monarsi i najviši zvaničnici iz cijelog svijeta.

Ipak, u toj koloni svjetskih dostojanstvenika nije bilo zvanične delegacije Bosne i Hercegovine na prijemu kod njegovog sina i nasljednika, emira šeika Tamima bin Hamada Al Thanija. Našu zemlju su, kako su javili sarajevski mediji, isključivo u privatnom aranžmanu predstavljali bivša ministrica vanjskih poslova Bisera Turković i bivši bh. ambasador Abdulah Skaka.

Ovaj nevjerovatan propust nije samo diplomatski gaf; on je uvreda za državu koja je prva iz arapskog svijeta, pod vodstvom upravo preminulog šeika Hamada, pružila ruku Sarajevu odmah nakon rata. Šeik Hamad je bio prvi arapski lider koji je posjetio porušenu Bosnu i Hercegovinu, pokazujući time ne samo političku podršku već i duboku ljudsku solidarnost. Prijateljstvo između dviju zemalja građeno je u najtežim godinama. Još u augustu 1995. godine, dok je rat bjesnio, delegacija Vlade RBiH predvođena premijerom Harisom Silajdžićem i ministrom Enesom Karićem posjetila je Katar na poziv šeika Hamada. Tadašnji mediji bilježili su naslove poput „Nafta i lijekovi su na putu“, svjedočeći o hitnoj isporuci goriva i deset tona vrhunskih lijekova za naš izmoreni zdravstveni sistem.

Katar pod vodstvom šeika Hamada nije pomagao samo materijalno. Doha je bila aktivna u svakoj diplomatskoj inicijativi Islamske konferencije (OIC) usmjerenoj na očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, aktivno podržavajući i američki program „Opremi i obuči“ za Armiju RBiH nakon Dejtona. Pomoć Katara se protezala od gasifikacije općine Centar u opkoljenom Sarajevu, preko podrške kulturi, sportu, pa sve do obnove infrastrukture i vjerskog života. Danas, trideset godina kasnije, zvanično Sarajevo na smrt takvog dobrotvora odgovara tišinom. Danas zvanična bh. politika ne pronalazi vremena da ode u Dohu ili barem pošalje adekvatnu delegaciju, šalje se poruka da se stara prijateljstva više ne cijene.

Nažalost, ovo nije izoliran slučaj, već jasan obrazac ponašanja. Bosna i Hercegovina nedavno nije poslala nikoga ni na dženazu ubijenom iranskom vrhovnom vođi Aliju Hameneiju, iako je zvanični Teheran uputio formalan poziv bh. vlastima putem Ministarstva vanjskih poslova BiH još 22. juna. Kako bismo razumjeli težinu ovog ignorisanja, moramo se vratiti u rane devedesete. Iran je bio među prvim državama koje su priznale našu nezavisnost, već 31. marta 1992. godine. Kada je međunarodna zajednica uvela sramni embargo na uvoz oružja, ostavljajući goloruki narod na milost i nemilost agresoru, Iran je bio taj koji je, uprkos blokadama, dostavljao oružje, municiju i vojnu obuku za vojnike Armije RBiH. Pored vojne pomoći, pružili su ogromnu humanitarnu podršku kroz mobilne bolnice, medicinsku opremu i hranu.

Diplomatska podrška Irana bila je direktna i hrabra. Godine 1994, u jeku najžešćih napada, iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velayati posjetio je Sarajevo kako bi prenio poruku podrške. Sam ajatolah Ali Hamenei javno je i oštro osuđivao genocid nad Bošnjacima, pozivajući islamski svijet na akciju i naglašavajući moralnu dužnost međunarodne zajednice da zaštiti nevine. Ono što je ključno za taj historijski period jeste činjenica da Iran tada nije tražio ništa zauzvrat; nisu imali pretenzije za nametanjem religijskog uticaja niti su pokušavali privatizirati našu vanjsku politiku, a u tom trenutku njihova podrška Bosni nije bila poligon za konfrontaciju sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Naravno, niko danas ne traži od Bosne i Hercegovine da podržava ili odobrava trenutnu unutrašnju i vanjsku politiku Irana. Savremeni Iran se suočava s teškim optužbama, autoritarnim praksama i geopolitičkim napetostima od kojih se moderna, demokratska Bosna i Hercegovina mora jasno ograditi u skladu sa svojim evropskim aspiracijama. Ali ograditi se od trenutne politike jedne države ne znači pljunuti na njenu ruku spasa iz prošlosti. Izraziti saučešće i poslati delegaciju na dženazu nije čin političkog svrstavanja, već elementarna ljudska pristojnost, državničko poštovanje i historijska zahvalnost.

Zašto se onda bh. lideri ponašaju s toliko kukavičluka? Odgovor se krije u dubokom kompleksu inferiornosti i strahu koji je paralizovao našu političku scenu. Stječe se snažan utisak da se naša vlast, stvorena i blagoslovljena u stranim ambasadama u Sarajevu, prvenstveno u onoj Sjedinjenih Američkih Država, boji povući ijedan potez koji bi mogao izazvati i najmanje podizanje obrve zapadnih mentora. Taj strah je toliko paralizirajući da se „lideri“ radije odlučuju za ignoriranje i sramotnu nezahvalnost nego za rizik da budu pogrešno shvaćeni u očima zapadnih partnera.

Oni ne shvataju da se ozbiljne i suverene države ne ponašaju tako. Sjedinjene Američke Države su ključni strateški partner i saveznik i to niko ne dovodi u pitanje. Ali istinski saveznici poštuju partnere koji imaju dostojanstvo, koji pamte svoju historiju i koji drže do svoje riječi. Država koja se odriče svojih prijatelja da bi se dodvorila drugima brzo gubi poštovanje i jednih i drugih.

Kukavička politika bh. vlasti ne zaslužuje teške i vulgarne riječi uvreda, jer bi to samo skrenulo pažnju s njihove suštinske praznine. Ona zaslužuje duboku, dostojanstvenu osudu i žaljenje. Bosasnkohercegovačka vanjska politika svedena je na puko preživljavanje od danas do sutra, na poltronski mentalitet u kojem se državnički potezi vuku tek nakon što se dobije zeleno svjetlo od nekog trećerazrednog diplomate. Ugled države ne gradi se isključivo salonskim posjetama Washingtonu i Briselu, već i sposobnošću da se stisne ruka prijatelju u žalosti, pa makar taj prijatelj trenutno bio na suprotnoj strani globalne geopolitičke šahovske table.

Bosna i Hercegovina je preživjela najteže dane upravo zato što su u ključnim trenucima različiti dijelovi svijeta, bez obzira na svoje međusobne razlike, prepoznali našu borbu kao pravednu. Spajati nespojivo, održavati mostove i s Washingtonom i s Dohom i s Teheranom bila je umjetnost bosanskohercegovačke diplomatije koja nam je osiguravala opstanak. Danas te mostove rušimo sami, vođeni strahom i političkim amaterizmom. Ako nastavimo ovim putem, izolovani u svom strahu i zaboravu, probudit ćemo se u svijetu u kojem nas više niko neće zvati prijateljem jer smo pokazali da prijateljstvo ne znamo ni cijeniti ni uzvratiti.