Činjenica da obilježavanje sjećanja na srebreničke žrtve u Srbiji danas zavisi isključivo od nekoliko organizacija civilnog društva ilustrira kapitulaciju državnih institucija pred desničarskim uličnim grupama. Kada se komemorativne skupove otkazuje zbog fizičkog nasilja i prijetnji, postaje jasno da pravo na okupljanje i slobodu izražavanja u praksi određuju batinaši, a ne država. Napad na Vladimira Arsenijevića pod Brankovim mostom pokazuje da negiranje zločina nije ostalo tek na nivou akademske ili političke rasprave, već da funkcionira kao direktan mehanizam zvanično ulične a nezvanično državne cenzure i represije

Ispod Brankovog mosta u Beogradu tamošnje organizacije civilnog društva planirale su obilježiti godišnjicu genocida u Srebrenici, odajući počast žrtvama u okruženju koje već decenijama bira ignorisanje umjesto suočavanja. Umjesto toga, plato pod mostom pretvorio se u poprište fizičkog nasilja, a glavna meta organiziramog napada bio je Vladimir Arsenijević, istaknuti pisac, aktivista i predsjednik Udruženja Krokodil

Incident koji se odigrao neposredno prije zakazanog skupa ogolio je ne samo sigurnosne propuste i agresivnost desničarskih grupacija, već i duboku, institucionalno podržanu krizu kulture sjećanja u savremenoj Srbiji.

Arsenijević je napadnut u trenutku kada je izlazio iz taksija, s namjerom da pripremi prostor za komemoraciju. Prema njegovom svjedočenju, na lokaciji ga je dočekala organizovana grupa od dvadeset do trideset mlađih muškaraca. Uslijedio je brutalan fizički i verbalni nasrtaj. Napadači su pisca udarali u glavu i tijelo, unoseći mu se u lice uz otvorene prijetnje i uvrede, dok su mu tokom meteža oduzeli i mobilni telefon.

Prostor predviđen za sjećanje na srebreničke žrtve vandaliziran je i oskrnavljen nacionalističkim grafitima. Suočeni s otvorenim sigurnosnim rizikom i potpunim odsustvom preventivne policijske zaštite, organizatori su bili prisiljeni otkazati komemoraciju. Time je nasiljem spriječeno mirno javno okupljanje, a građanima Beograda uskraćeno elementarno demokratsko pravo na iskazivanje solidarnosti i počasti žrtvama masovnog zločina.

Ovaj brutalni čin izazvao je oštre reakcije onog dijela javnosti koji odbija kapitulirati pred uličnim terorom. Organizacije civilnog društva koje se bave kulturom sjećanja, obrazovanjem o Holokaustu i zaštitom ljudskih prava odmah su uputile zahtjeve nadležnim organima, tražeći hitnu i efikasnu istragu. Zahtijeva se brzo pronalaženje i procesuiranje svih počinilaca i organizatora ovog napada, osiguravanje bezbjednosti za aktiviste koji učestvuju u javnom životu, kao i nedvosmislena, javna osuda nasilja od strane najviših državnih zvaničnika. Ono što se traži iznad svega jeste prekid dugogodišnje zvanične prakse negiranja, relativizacije ratnih zločina i sistemskog veličanja osuđenih ratnih zločinaca, što stvara ambijent u kojem je napad na pisca prirodna i očekivana konsekvenca.

Rođen 1965. godine u Puli, Vladimir Arsenijević je trajno obilježio kulturnu istoriju ovih prostora kada je 1994. objavio svoj debitantski roman „U potpalublju“. To je bio prvi dio njegove zamišljene tetralogije Cloaca Maxima. Smješten u turobnu jesen 1991. godine, u vrijeme kada je jugoslovenska armija bjesomučno razarala Vukovar, ovaj antiratni roman bio je jedno od prvih i najsnažnijih književnih djela koja su progovorila o nasilnom raspadu SFRJ iz perspektive beogradske omladine, pritisnute prisilnom mobilizacijom, inflacijom i moralnim slomom.

Za taj naslov Arsenijević je dobio NIN-ovu nagradu, postavši sa 29 godina najmlađi dobitnik u istoriji ovog priznanja, a ujedno i jedini debitant koji je ikada ponio tu prestižnu titulu. Roman je preveden na više od dvadeset jezika, doživio je uspješnu pozorišnu adaptaciju u režiji Nikite Milivojevića i pozicionirao autora kao ključni glas generacije koja je odbila da šuti pred ratnim ludilom.

Nakon ovog uspjeha uslijedili su romani „Anđela, Meksiko – ratni dnevnik“, ilustrirani roman „Išmail“ u saradnji sa strip crtačem Aleksandrom Zografom, zbirka priča „Predator“, te romani „Let“ i „Ka granici“. Kroz sve svoje knjige, Arsenijević dosljedno secira anatomiju društvenog propadanja, nasilja i individualne odgovornosti u vremenima istorijskih lomova.

Međutim, Arsenijevićev uticaj daleko prevazilazi okvire same književnosti. Njegov izdavački i kulturni menadžment ostavio je neizbrisiv trag u regionu. Osnivanjem izdavačke kuće Rende, koju je vodio do 2007. godine, a potom i radom u beogradskoj podružnici hrvatske izdavačke kuće VBZ, otvarao je kanale komunikacije u vrijeme kada su političke granice bile neprobojne za knjige i autore s različitih strana nekadašnjih linija fronta. Njegov najznačajniji institucionalni poduhvat jeste „Udruženje Krokodil“, skraćenica za Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju.

Kroz istoimeni festival, rezidencijalne programe za pisce i brojne društvene inicijative, Krokodil je prerastao u jednu od najvažnijih regionalnih platformi za kulturnu saradnju i dijalog na postjugoslovenskom prostoru. Upravo je ovo udruženje bilo jedan od ključnih pokretača čuvene Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017. godine, koja je uzburkala duhove širom Balkana insistiranjem na naučnoj činjenici da se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji govori jednim te istim, policentričnim jezikom.

Iz takvog angažmana proističe i Arsenijevićev specifičan, duboko promišljen i emotivan odnos prema Bosni i Hercegovini, a naročito prema Sarajevu. Za njega Sarajevo nije tek geografska odrednica niti usputna stanica na regionalnim turnejama; ono ima status ključne tačke geopolitičkog i emotivnog odrastanja njegove generacije. U svojim esejima i javnim istupima, on često evocira trenutak šoka i potpunog nevjerovanja s kojim je, kao mladi čovjek u Beogradu, posmatrao početak opsade Sarajeva u proljeće 1992.

Taj čin varvarstva vidio je kao definitivni kraj svijeta u kojem je dotad živio i kao moralni imperativ koji ga je gurnuo u radikalan antiratni aktivizam. Kroz Krokodilove programe, bosanskohercegovačka književnost i njeni stvaraoci oduvijek su imali privilegirano mjesto, čime se sistematski radilo na krpljenju pokidanih veza između Sarajeva i Beograda.

Kada je riječ o Srebrenici, Arsenijevićev stav je kristalno jasan i lišen bilo kakvih oportunističkih kalkulacija. On pripada onoj malobrojnoj, ali glasnoj manjini beogradskih intelektualaca koji događaje iz jula 1995. godine bez oklijevanja nazivaju pravim imenom – genocidom.

Oštro i konzistentno kritikuje zvaničnu retoriku političkih elita u Srbiji koje pribjegavaju terminima poput „veliki zločin“ ili „teška tragedija“, prepoznajući u tome kukavički manevar s ciljem izbjegavanja suočavanja s pravnim i moralnim činjenicama koje su utvrdili međunarodni sudovi. Za Arsenijevića je jasna artikulacija istine o Srebrenici unutar srbijanskog društva bazični preduslov za bilo kakvo moralno ozdravljenje i normalizaciju odnosa na Balkanu.

Napan na Arsenijevića pod Brankovim mostom nije izolovan incident niti iznenadni eksces radikalizirane omladine. On predstavlja direktnu i zakonitu posljedicu višegodišnjeg, sistemskog urušavanja kulture sjećanja u Srbiji. Historiju se na ovim prostorima već predugo instrumentalizira radi promocije rigidnih nacionalističkih narativa, održavanja permanentnog osjećaja ugroženosti i vođenja političkih obračuna s neistomišljenicima. Umjesto da služi kao prostor za kritičko razumijevanje prošlosti, zvanična politika sjećanja pretvorena je u fabriku mitova koja produbljuje podjele i održava tenzije u regionu.

Srbija danas nema dosljednu javnu politiku sjećanja ni kada je u pitanju Drugi svjetski rat, što se ogleda u rehabilitaciji domaćih kolaboracionista i brisanju jasne granice između fašizma i antifašizma. U takvom ideološkom vakuumu, ratovi iz devedesetih godina tek su izmješteni iz domena kritičkog preispitivanja. Umjesto otvorenog dijaloga i preuzimanja odgovornosti, stvarne traume stotina hiljada građana Srbije, onih koji su bili direktne žrtve, prisilno mobilisani, izbjeglice ili ratni veterani prepušteni sami sebi, bivaju bezobzirno zloupotrijebljene. Te traume se prenose na drugu i treću generaciju, postajući pogonsko gorivo za proizvodnju nove mržnje, umjesto da se iskoriste za mukotrpan proces izgradnje održivog mira i povjerenja.

U takvom društvenom kontekstu, obilježavanje sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici u samoj Srbiji postaje ključni lakmus papir demokratske zrelosti. To ni na koji način ne umanjuje, niti negira stradanja žrtava srpske nacionalnosti u tim istim ratovima. Naprotiv, istinsko suočavanje s najtežim zločinom počinjenim na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata potvrđuje univerzalni humanistički princip da svaka žrtva, bez obzira na ime i porijeklo, zaslužuje jednako dostojanstvo, a da svaki zločin mora biti jasno imenovan i osuđen.

Građani Srbije imaju dvostruku moralnu odgovornost da se dostojanstveno sjećaju Srebrenice upravo zato što je taj zločin počinjen u njihovo ime, uz logističku, finansijsku i ideološku podršku tadašnjeg beogradskog režima. Bez tog koraka, Srbija ostaje zarobljena u mraku devedesetih, nesposobna da iskorači u 21. stoljeće i izgradi institucije zasnovane na vladavini prava.

Činjenica da obilježavanje sjećanja na srebreničke žrtve u Srbiji danas zavisi isključivo od nekoliko organizacija civilnog društva ilustrira kapitulaciju državnih institucija pred desničarskim uličnim grupama. Kada se komemorativne skupove otkazuje zbog fizičkog nasilja i prijetnji, postaje jasno da pravo na okupljanje i slobodu izražavanja u praksi određuju batinaši, a ne država. Napad na Vladimira Arsenijevića pod Brankovim mostom pokazuje da negiranje zločina nije ostalo tek na nivou akademske ili političke rasprave, već da funkcionira kao direktan mehanizam zvanično ulične a nezvanično državne cenzure i represije.