Prije tačno 31 godinu vojne i policijske snage Republike Srpske, potpomognute snagama iz Srbije, počinile su genocid nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN) u Srebrenici. Riječ je o najvećem ratnom zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, a genocid kao takav je dokazan međunarodnim i domaćim presudama.

Alnes Alić u julu 1995. godine nije imao ni godinu dana. Svoga oca Rame se ne sjeća, kao uspomenu nosi ime i fotografiju. Odrastao je bez njegovog zagrljaja, glasa i sjećanja, čekajući dan kada će barem imati mjesto na kojem će mu moći proučiti fatihu. Danas će ukopati ono što je pronađeno i idnetificirano od njegovih kostiju, nije cijeli skelet, ali ne može se više čekati.

Posmrtni ostaci njegovog oca pronađeni su u dvije masovne grobnice, ali tek djelimično. Identificirani su samo pojedini dijelovi kostiju, zbog čega je porodica godinama odgađala ukop, nadajući se da će biti pronađeni i preostali posmrtni ostaci.

“Nisam mogao više čekati. Došlo je vrijeme. I moja djeca sada mogu zajedno sa mnom doći ovdje, proučiti fatihu i znati gdje im je djed. To nam je bilo najvažnije”, priča Alnes.

Alnesu je ime dao njegov rahmetli otac. Ne zna kako ga je izabrao, nije imao priliku da ga pita. To mu je jedina uspomena od njega zajedno sa njegovom fotografijom koju je majka usjela sačuvati. To je sve. O ocu zna samo ono što je čuo od majke.

Danas će, nakon 31 godine iščekivanja, Alnes napokon imati mjesto na kojem će ocu, kojeg nikada nije imao priliku upoznati, proučiti fatihu.

I Hadžira Bećirović Musić od danas će moći doći na mezar svoga brata Hameda Musića. Hamed je kao 22-godišnjak pogubljen skupa sa svojim mlađim bratom i ocem. Oni su ranije ukopani u Memorijalnom centru u Potočarima, dok će ovaj mladić svoj smiraj pronaći tek danas.

Hamed je iza sebe ostavio mladu suprugu, s kojom je bio tek kratko vrijeme u braku, svega šest mjeseci, a ona je nosila bebu od tri mjeseca. Njihov sin, svoga babu nikada vidio nije.

Njene riječi svjedoče o tragediji koja nije prekinula samo jedan život, već i cijele porodične priče koje su trebale tek da budu ispisane. Generacije su odrastale bez očeva, braće i sinova, dok su njihove porodice godinama obilazile grobnice i čekale vijest o pronalasku posmrtnih ostataka.

Hamed je, poput hiljada drugih Srebreničana u julu 1995. godine, krenuo kroz šume tražeći spas, na put prema Tuzli. Ali, na kraju je ušao u smrt.

Danas će, zajedno s hiljadama osoba iz Bosne i Hercegovine i svijeta, ispratiti svoga brata na vječni počinak.

Za nju će to biti jedan od najtežih dana u životu, ali i kraj 31 godinu duge potrage za istinom i dostojanstvenim mjestom sjećanja.

Prije tačno 31 godinu vojne i policijske snage Republike Srpske, potpomognute snagama iz Srbije, počinile su genocid nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN) u Srebrenici. Riječ je o najvećem ratnom zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, a genocid kao takav je dokazan međunarodnim i domaćim presudama.

Veliki broj građana iz Bosne i Hercegovine i brojnih zemalja svijeta danas će stići u Potočare kako bi molitvom, polaganjem cvijeća i minutom šutnje odali počast 8.372 ubijene osobe, koje su sistematski pogubljene u julu 1995. godine.

Obilježavanje godišnjice i ovoga 11. jula će okupiti preživjele, porodice žrtava, učesnike Marša mira, predstavnike domaćih i međunarodnih institucija, diplomatskog kora i brojne građane koji svojim prisustvom šalju poruku da se istina o genocidu mora čuvati, a sjećanje na nevino ubijene prenositi budućim generacijama.

Danas će biti klanjana dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka deset identificiranih žrtava genocida.

Oni koji će danas pronaći svoj smiraj su osobe čiji su posmrtni ostaci godinama pronalaženi u sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama, često nekompletni zbog premještanja tijela s ciljem prikrivanja zločina.

Memorijalni centar u Potočarima danas je mjesto tuge, molitve i sjećanja, ali i snažne poruke da negiranje genocida, veličanje osuđenih ratnih zločinaca i pokušaji prekrajanja historijskih činjenica ne mogu izbrisati sudski utvrđenu istinu, niti umanjiti bol hiljada porodica koje već 31 godinu žive s posljedicama počinjenog zločina.

Genocid u Srebrenici je pravno utvrđena činjenica pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i Sudom Bosne i Hercegovine.

Do sada su 54 osobe osuđene na ukupno 781 godinu zatvora, uključujući i doživotne kazne, a među njima su i najviši vojni i politički lideri Republike Srpske i vojske bosanskih Srba.

S doživotnim kaznama zatvora su komandant VRS Ratko Mladić, predsjednik RS Radovan Karadžić, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa Vujadin Popović te šef bezbjednosti Glavnog štaba VRS Ljubiša Beara.

Na 35 godina zatvora je osuđen oficir za bezbjednost Drago Nikolić. Također, brojni drugi pripadnici VRS, MUP-a RS i civilnih struktura osuđeni su pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima.

Kako je utvrđeno zvaničnim sudskim presudama, genocid u Srebrenici je kulminacija višegodišnje politike etničkog čišćenja nad Bošnjacima.

Genocid su planirale i izvele vlasti Republike Srpske, uz direktnu podršku režima Slobodana Miloševića i tadašnje Vojske Jugoslavije. Ubijani su muškarci, dječaci, ali i žene, starije osobe i djevojčice.

Nakon pogubljenja, tijela su premještana u sekundarne i tercijarne grobnice, s jasnim ciljem sakrivanja zločina, poništavanja istine te ubistva sjećanja.