Kroz historiju dugu četiri stoljeća, na području općine Rudo podignuto je jedanaest turbeta koja svjedoče o šehidima, nevinim djevojkama, ali i o sudbini naroda ovog kraja. Danas, nakon ratnih razaranja, kroz obnovu ovih spomenika oživljavaju i drevna predanja.

Na listi bosanskohercegovačkih mjesta koja čuvaju tradiciju sepulkralne arhitekture, općina Rudo zauzima posebno i visoko mjesto. Na ovom su prostoru, u deset naseljenih mjesta, od polovine 16. pa sve do početka 20. stoljeća podignuto je čak jedanaest turbeta – devet muških i dva djevojačka.

Ovi jedinstveni spomenici, građeni od drveta i kamena sedre, pratili su nastanak urbanih cjelina i sudbine stanovnika. Iako su mnoga stradala u ratovima i prirodnim nepogodama, s povratkom stanovništva i obnovom džamija započela je i revitalizacija ovih tihih čuvara historije.

Od carskih fermana do velike poplave

Među ruđanskim turbetima historijski se izdvajaju ona zatvorenog, kupolastog tipa iz 16. stoljeća, poput turbeta Mehmed-pašinih roditelja u rodnim Sokolovićima, od kojeg danas postoje samo temelji.

Posebno je upečatljivo predanje o turbetu nepoznatog šehida u Starom Rudom. Prema legendi, vezir Kara Mustafa-paša Sokolović je s vojskom zanoćio na obali Lima i u gluho doba noći začuo ezan s druge, potpuno puste strane rijeke. Kada se čudo ponovilo i narednih noći, paša je prešao Lim i pod suhim lišćem topola pronašao grob šehida s još svježim, mokrim stopama u zemlji. Dobivši carski ferman, na tom mjestu je podigao turbe i veliku džamiju, oko kojih se poslije razvila kasaba. Ovo historijsko jezgro, zajedno s turbetom, zbrisala je katastrofalna poplava u novembru 1896. godine, kada je nadošli Lim odnio staro Rudo.

Ono što ruđanski kraj čini specifičnim jeste šest otvorenih turbeta na stubovima s lukovima. Za njih se, umjesto pisanih dokumenata, vežu fascinantna narodna predanja.

Djevojačko turbe u Barakovcima (Strgačina). Kameno turbe na četiri stuba čuva sjećanje na tragediju u kojoj su se na Vrtači sukobili svatovi, a nesretna djevojka izgubila život.

Za djevojačko turbe u Mioču narod pripovijeda o hrabroj djevojci koju su na česmi napala trojica komita. Braneći se, pratljačom za veš ubila je jednog napadača prije nego što su je ostali savladali. Nakon ukopa, na njenom mezaru se počeo viđati nur (svjetlost), pa joj je narod podigao turbe koje danas, tražeći lijek i utjehu, posjećuju i muslimani i pravoslavni.

Za turbe u Prebidolima legenda kaže da ovdje leži borac koji je na konju progonio komite. Nakon što mu je u borbi sabljom odsječena glava, konj ga je donio do ovog mjesta gdje je pao mrtav. Prema riječima lokalnih starijih mještana, među narodom je ostalo vjerovanje da porodice koje posjeduju zemlju na kojoj je ovo turbe nemaju muškog potomstva, već im se rađaju samo kćerke.

Služba turbedara i novo doba

Da su ova mjesta imala veliki značaj u Osmanskom carstvu potvrđuju i historijski dokumenti iz 18. i 19. stoljeća. U Starom Rudom, Sokolovićima i Bresnici (gdje je obnovljeno turbe hadži Ahmed-age) postojala je zvanična služba turbedara – čuvara turbeta koji su za svoj rad primali redovnu platu iz vakufskih sredstava. Zanimljivo je da su o turbetu u Strgačini generacijama volonterski brinuli članovi sarajevske porodice Nanić, koji su u tom kraju imali pilanu.

Ipak, historija ruđanskih turbeta nije završena u davnoj prošlosti. Nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, u Starom Rudom je podignuto potpuno novo turbe civilnim žrtvama rata, na kojem su uklesana imena stradalih stanovnika ovog kraja. Time je nastavljena viševjekovna tradicija da turbeta u Podrinju ne budu samo spomenici arhitekture, već vječni svjedoci vremena, stradanja i opstanka.

Izvor: Ismet Bušatlić, Ruđanska turbeta, Anali Gazi Husrev-Begove Biblioteke