U prepunim kampovima za raseljene u Pojasu Gaze, bez struje i s ograničenim pristupom vodi, stanovnici ne uspijevaju pronaći spas od visokih temperatura i ekstremne vlažnosti zraka

Sati je devet ujutro, a temperatura u Al-Mawasiju, obalnom području na jugu Pojasa Gaze gdje su se sklonile stotine hiljada raseljenih, već prelazi 30 stepeni Celzijusa. Zbog visoke vlage subjektivni osjećaj toplote je daleko intenzivniji, a unutar šatora boravak tokom dana postaje neizdrživ. Hajar al-Ghoul, tridesetogodišnja profesorica, objašnjava da se doslovno tope pod najlonima. Njeno jedino oružje protiv žege su plastični tanjir koji koristi kao lepezu i improvizirani tuš od drveta i plastike koji je napravila njena porodica.

Rashlađivanje se svodi na polijevanje kantom vode, i to samo u danima kada humanitarne cisterne uspiju stići do njihovog područja. Zbog hronične nestašice, porodica je primorana birati hoće li oskudne zalihe vode iskoristiti ujutro, kako bi dan započeli s osjećajem čistoće, ili navečer, kako bi uopće mogli zaspati.

U Gazi već dugo nema električne energije. Funkcionalan ventilator ili frižider predstavljaju nedostižan luksuz za porodice koje su pobjegle iz svojih domova kako bi spasile živote. Ahmed Abu Fayed iz Nuseirata, u centralnom dijelu Pojasa, ističe da je teško uopšte pobrojati sve nedaće koje su ih zadesile s dolaskom ljeta, od nedostatka vode i ekstremne vrućine, do najezde komaraca i pacova.

Situaciju opisuje kao pakao na zemlji, dodajući da mu je jedina želja otvoriti frižider i popiti čašu hladne vode, te zamijeniti šatorsko platno pravom sobom s betonskim krovom. Kao otac troje djece, od kojih jedno pati od teškog kožnog oboljenja uzrokovanog katastrofalnim higijenskim uslovima, Abu Fayed priznaje da osjeća stid čak i zbog izgleda onoga što danas nazivaju toaletom.

Ujedinjene nacije procjenjuju da je čak 90 odsto energetske infrastrukture u Pojasu uništeno u bombardiranjima koja su započela u oktobru 2023. godine. Iako bolnice i manja postrojenja za desalinizaciju vode pokušavaju raditi pomoću generatora, Samir Zaqut iz palestinske nevladine organizacije Al Mezan upozorava da nedostaje goriva za njihov rad, kao i zamjenskih dijelova za popravku amortizovanih uređaja. Raseljena djeca u školama u Khan Younisu stoga koriste svaku priliku da se međusobno polijevaju vodom ne bi li se iole rashladila.

Pedesetjednogodišnji Khamis Ohman komadom kartona pokušava rashladiti svoju kćerku u naručju supruge. Ovo je već treće ljeto koje provode pod šatorom u Deir al-Balahu. Svakodnevicu opisuje kroz stalno znojenje i glavobolje uzrokovane žegom, pitajući se kakav je to život bez hrane, vode i posla. Kada preko telefona prate vijesti o toplotnim valovima u Evropi, stanovnici Gaze ne mogu sakriti ironiju pomiješanu s gnjevom. Fatima Salim Hamdou napominje da se u Evropi govori o ekstremnim temperaturama, ali da tamošnje stanovništvo ipak boravi u stanovima s klima-uređajima i ventilatorima, dok su izbjeglice u Gazi potpuno zaboravljene u šatorima punim insekata i pijeska.

Profesorica Al-Ghoul dodaje da se toplotni val uz obezbijeđenu električnu energiju ne može porediti s onim što oni preživljavaju. Prisjeća se svog stana u gradu Guzi gdje su ona i suprug Osama imali ventilatore, spuštali roletne tokom najveće žege i otvarali prozore noću kako bi u dahnuli morski povjetarac. Iz današnje perspektive, taj dom joj djeluje poput palate. Pojas Gaze se nalazi pod blokadom još od 2007. godine, a ciklični valovi nasilja trajno su obilježili živote tamošnjeg stanovništva. Nakon što je krajem 2023. godine izbjegla iz svog razrušenog doma, Al-Ghoul se više nikada nije vratila. Šatorska platna nisu mijenjana gotovo dvije godine, sunčevi zraci prolaze direktno kroz njih, pa su ljudi tokom dana prisiljeni stalno hodati izvan kampova u potrazi za komadićem hladovine.

Prema podacima UN-a, oko 850.000 ljudi u Gazi hitno treba adekvatan smještaj jer je više od 76 odsto kuća potpuno ili djelimično uništeno. Iako je obim humanitarne pomoći porastao nakon uvođenja primirja, potrebe i dalje daleko nadmašuju količine čiji ulaz odobravaju vojne snage koje kontrolišu veći dio teritorije. Humanitarne organizacije opominju da na terenu nedostaje sve, od lijekova, cijevi i građevinskog materijala, do pitke vode, benzina i zaštitnih cerada. Abu Saeed Mohamed iz Deir al-Balaha naglašava da po osobi imaju jedva dva litra vode dnevno, a da im ni blizina mora ne donosi sigurnost, jer je vojska nerijetko otvarala vatru na ljude koji su se pokušavali okupati.

Analize Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova UN-a (OCHA) pokazuju da je i prije ovog toplotnog vala 78 odsto domaćinstava patilo od visokog stepena nestašice vode, dok većina preživljava s manje od šest litara dnevno. Organizacija Ljekari bez granica (MSF) upozorava da kombinacija ekstremne vrućine i loših životnih uslova već mjesecima uzrokuje dramatičan porast kožnih bolesti, respiratornih infekcija i teških gastroenteritisa, naročito među najmlađom populacijom.

Jedini stvarni izlaz iz ovakve svakodnevice ostaje more, iako ono nosi brojne opasnosti za djecu koja ne znaju plivati. Amjed Tantesh, iskusni profesor koji već tri decenije obučava mlade plivače u Gazi, uspio je proteklih mjeseci na obali osposobiti pet improvizovanih bazena s morskom vodom, djelimično natkrivenih ceradama kako bi djeci obezbijedio hlad tokom obuke. Rat je uništio infrastrukturu u kojoj je ranije trenirao profesionalni tim, ali zahvaljujući naporima volontera i kampanji prikupljanja sredstava pod nazivom Swim with Gaza, danas oko 700 dječaka i djevojčica kroz učenje plivanja pronalazi kratkotrajan bijeg od trauma i nesnosnih ljetnih temperatura.

IZVOR: El Pais