Ervin Jahić: Ću, ćeš, Che, STAJER-GRAF, Zagreb, 2025.
Je li moguć put poslije kraja? Što se događa razočaranima, moralno i ljudski (dakle, figurativno) „pogubljenima“, i u kojem se svijetu oni nalaze? Zacijelo je posrijedi svijet vrijedan propitivanja. Nova zbirka pjesama Ervina Jahića, objavljena potkraj prošle godine pod naslovom Ću, ćeš, Che – kojoj je prethodila Čemu sve to i druge pjesme iz 2024. godine – ima elemente ocrtavanja upravo takvog svijeta.
U pjesmama prvog ciklusa iz zbirke na koju se osvrćemo – u kojima se spominje neprijatelja koji će svakako doći, koji već dolazi po nas, ili u kojima se subjekt izravno obraća njemu, njima, koji, među ostalim, ovaj svijet vide kao sukob civilizacija – autor uvodi pjesnički subjekt koji ne preže od izrazito kritičkog tona, povremeno ublaženog mirom koji mu donosi povlačenje iz (i-ili distanciranje) od svijeta. Unutrašnji egzil, stalno prisutan, ponekad je, površinski gledano, tek signal raskoraka (gotovo romantičarskog) između „ja“ i „svijeta“. Ali upravo činjenica unutrašnjeg egzila otvara neslućeni prostor slobode i mogućnost da se sve dovede pod znak pitanja. Da se, pritom, ispitaju tanahni prijelazi: od poraza koji vodi u pad, potom samog pada, do mogućnost izlaza. To je obrazac kretanja koji je nepoznat „bezbrižnim mrtvacima“, kako ih naziva pjesnik. Da je patnja jedini pravi preobratitelj čovjeka, da je kraj utoliko jedini mogući prostor početka ovaj nam pjesnik uvjerljivo predočava najvažnijom odlikom svojih stihova: posve ujednačenim i autentičnim tonom glasa.
Ciklus pjesama, naslovljen „Poslije kraja“, tiče se uglavnom dinamike spuštanja na dno, odakle se sve drukčije vidi. Tako nastaju stihovi koji bi se mogli nazvati poezijom gnjeva, poezijom otpora, pa i negacijom svih pravila pjesničkog stvaranja da bi se stvorilo poeziju najvišeg mogućeg stupnja autentičnosti.
Poneke pjesme imaju apokaliptičnu atmosferu, dok druge djeluju kao eufemizirana pozivnica na samoubojstvo (“utrnimo svjetlo”), ali većina ih vidi jasan smisao patnje. Jer ispovijesti koje piše Jahić nisu ispovijesti grješnika, koji se preobraćuje. Prije je riječ o obrascu ispovijesti onoga koji je, manje-više bez velike krivnje, žrtva. To daje težinu ovoj knjizi i čini je, u nekoj mjeri, dokumentom sudbine idealista.
Sama ispovjednost u poeziji ima vrlo širok i raznolikih spektar ostvaraja te u najvećoj mjeri ovisi o dominantnom tonu, ili glasu. Ovisi, međutim, i o tome je li pjesnički subjekt prikupio dovoljno iskustva vrijednog ispovjednog modusa. Kod Jahića se, naime, u jednom trenutku, kako smo već spomenuli, dogodio rez – djelomično samovoljno izazvan, a djelomično „voljom drugih“ – te je istupio iz nekih hrvatskih kulturnih centralnih gravitacijskih točki, u kojima je proveo nekoliko desetljeća. Danas živi, kako kaže u stihu, kao podstanar, dobar otac i suprug, ali i radi posve drukčiji posao. Tamni ton se tu upliće u riječi, ne dopuštajući im da dišu izvan njega. Nakon takvih pjesama nailazimo na jasne proplamsaje svjetla, dok su autoironične i ironične nijanse prisutne gotovo u cijeloj knjizi.
Prebirući po svojevrsnoj Enciklopediji ništavila, na što se ponekad život svede (primjerice, pjesme „Puni smisao praznine“ ili „S ruba postojanja“), da bi nas riješio iluzija o tome da je ljudska vrsta dobra, i da je dobro plivati niz struju, Jahić se dobrim dijelom ljuti: gnjev, otpor, prigušeni krikovi osamljenosti dio su otpora strukturi koja podupire svijet „bezbrižnih mrtvaca“. Jer, jedna od etički najčišćih pozicija je pozicija osame, kako pokazuje pjesmom „Imam sebe“: „Svojata me krv moga plemena/ svojata me glas iz davnina,/ svojata me pokošena trava“.
Zanimljivo je da je u ovoj poeziji potpuno skriven sloj znanja, sloj ne samo umjetničke i humanističke erudicije, nego i sloj svih iskustveno-intuitivnih dodira sa suštinama i tajnama pjesničke riječi. Ono što je ova zbirka pak iznijela na svjetlo jest tamni glas, glas koji je dijelom glas svakog idealista i svakog ranjenog čovjeka. Glas koji je, u jednoj mjeri, barem za sada, stavio u sjenu druge atribute subjektove osobnosti, a time i druge standardne pokazatelje pjesničkog umijeća. No, paradoksalno, ovdje je „glas“ dovoljan, pogotovo imamo li na umu pretjerano konstruirane i pretenciozne pjesmotvorbe koje ne posjeduju autentičnost glasa.
Glas patnje se mijenja i preobražava, klizeći između slavljenja pada i univerzaliziranja pada kao takvog (podsvjesno, meni se taj glas pričinja kao glas unutrašnjeg monologa junaka Camusovog Pada, za koji je Jean Paul Satrte rekao da je možda „najljepše i najslabije razumljeno Camusovo djelo“). Pad kao pad iz Raja, pad kao spas, pad kao žrtva – ti aksiomi nehotice kao da tvore neku vrstu osobne religije, koja se otvoreno kod Jahića naslanja na Allaha. No, na mjestu Allaha mogao je, čini nam se, biti i pravoslavni i rimokatolički i protestantski Bog, prihvatimo li ekumenistički nauk do neke mjere.
Unatoč razočaranju i gnjevu, prevladava dojam da se subjektov glas uzdigao iznad svega toga. Povrh toga, već i nakon čitanja prvih pjesama, i površnom će čitatelju biti jasno da je posrijedi glas koji se daje čitatelju iskreno, bez autocenzure, bez želje da se svidi, ili da (ne daj Bože, dodali bismo u Jahićevom stilu) pridobije nekog sljedbenika.
Jer on je pronašao mir u svojoj osamljenosti. Jednim je dijelom prisutan tu, u pragmatičnoj svakodnevici, a drugim je u svijetu ideja, ritmova, igre svjetla i sjene, sukoba dobra i zla, i svih velikih tema koje ova civilizacija otvara jer je došla do nekog stupnja zasićenja te čeka distopičnu kataklizmu, svjetlo ili neočekivan preskok u novu fazu.
Jahić nije pojedinačan slučaj, jedna sudbina, nego je zbroj, glasnogovornik brojnih životnih odustajanja, padova, lomova, usjeklina, ispadanja iz aktualnog vrijednosnog, često represivnog, sustava te mu je stoga prikladna ovakva, drukčija poezija, poezija koja je na svoj paradoksalan način i protiv poezije same.
U uvodnoj pjesmi zbirke pjesnik nam, naime, kaže da je pisanje poezije ispunjavanje „dužnosti koje poezija ima u užem i širem smislu“, pojašnjavajući, nekoliko stihova niže, da je posrijedi njegov aktivan razlaz sa svijetom. To je uvod u gnjev, koji stvara protupoeziju. Jer tek protupoezija, ona koja je manje „u užem“ – a više „u širem smislu“ poezija – jest onaj govor koji subjekta namiruje, dajući mu kreativni izlaz svoje vrste.
Biti u pravu ili u krivu je međutim nešto što se ovoga pjesnika dotiče. Ako je ostavio slavu, lovorike, novac, sve oblike građanske i drugih sigurnosti i uporišta, ono što mu je preostalo je integritet. I zato mu je važno je li u krivu ili pravu kad izrekne nešto o svijetu, ili o vlastitom putu. Kad Jahićev pjesnički subjekt podastire antropološko-filozofsku sliku sadašnjosti, iz dubina svojeg tamnog i (auto)ironičnog glasa, on nam se čini moćan i nedodirljiv, ali, s druge strane, to je uvijek i subjekt koji gotovo nemoćno priznaje da bez svojih zebnji ne bi bio čovjek koji jest.
„Ništa je tako organska stvar,/ da bi nas moglo pri ovim naporima/ definiranja baciti na muke,/ poništiti. Ono računa sa završnom riječi,/ kad se jednom upitamo gdje/ smo bili i što uradismo.“ (pjesma “U slavu ništa”.)
Mnogo je Jahićevih pjesama, poput ove, kojima nije potrebno posebno tumačenje. Ovo nije poezija nejasnoća, i nije mišljena da samo bude pročitana nego da možda bude i primijenjena na život. Sve se to, doduše, zbiva unutar razmjerno inverzivne (mundus inversus) a time i subverzivne matrice, koja je najsubverzivnija prema onima koji tvrde da živimo u najboljem od svih svjetova.
Crv sumnje, tračak nihilizma, filtar svjetla, dah mistike, povjetarac duha – to su osnovni pokretači kontemplacija o nesavršenosti ovog svijeta, a bez razvidnijeg radosnog iščekivanja nekog drugog, boljeg: to je položaj ponekad rastrzanog glasa subjekta ove poezije, pred čijom iskaznom snagom malo tko može ostati ravnodušan. Naposljetku, uz Jahićeve stihove svjedoci smo dosljedno provedenog procesa protu-lirizacije u ime širenja prostora poezije prema općoj i osobnoj stvarnosti istodobno.
Da naposljetku sintetiziramo: duboki cinizam, profinjeni nihilizam, produhovljena ironija sadašnjeg vremena, ali i onog povijesti, osobne i kolektivne podjednako. Ervin Jahić je iznimno snažan glas, koji nije uvjerljiv samo zbog svojeg radikalnog etosa, niti zbog nekih životnih, autobiografskih činjenica. Njegov osjećaj poraza je dublji. I sastavni dio njega. On je, uvjerio nas je pjesnik, dubok i širok koliko i sam čovjek, ali paradoksalno, uzvisuje čovjeka od ambicije, od umišljenosti, kako samih njegovih riječi, tako i njegovih djela. Jahić nam nudi glas koji je pronašao mjesto imuno na taštinu, na sjaj, slavu, na optimizam.
On je protiv svega, on vjeruje u ništa. To je, međutim, ono duhovno ništa, ono nepoznato, mističko mjesto koje nitko ne može imenovati. Najmanje orječiti. Iz tog mjesta sva gloria mundi je nepristojna i vulgarna. S punom spremom intenzivno mislećeg bića, erudita, obožavatelja poezije, Jahić je, kao moderni Sizif, napisao jednu od ponajboljih zbirki pjesama na našoj pjesničkoj sceni. Nešto od njezine kvalitete duguje tradiciji kritičara i cinika, nešto naslijeđu Ciorana, tradiciji onih najdubljih mrzitelja samih sebe i svega ljudskog, te nešto tradiciji svetačkog u ljudima koji ne mogu prihvatiti svijet. Jer taj svijet jednostavno nije dovoljno zanimljiv, niti inspirativan. Prihvaćanje ljudske negativnosti nikad nije imalo ovako pozitivno, iscjeljujuće djelovanje u kulturi self helpa, radne učinkovitosti, vječnog „rada na sebi“, u svrhu veće funkcionalnosti, kako ističu kritičari kapitalizma. Ili u svrhu sreće, u konačnici, tog mita koji je meta velikog broja ironijskih i ciničkih umjetničkih djela. Ervin Jahić snažno pjeva o svemu onome što se pravimo da ne vidimo i ne čujemo, a to su starenje, noćne more, strahovi, životni poraz, jednom riječju. I sve to s pozicije plemenitog ravnodušja, pozicije čovjeka koji je samovoljno išetao s pozornice takvih zbivanja.
