Španski nogometni stručnjaci proživljavaju zlatno doba na globalnoj sceni. Sa čak 82 trenera angažovana u klubovima i reprezentacijama širom pet kontinenata, španska škola fudbala potvrdila je apsolutnu dominaciju ove sezone kroz 11 osvojenih šampionskih titula, od trijumfa Luisa Enriquea u Ligi prvaka do egzotičnih uspjeha u Hong Kongu i podviga u Bugarskoj

Širom svijeta, u reprezentacijama i klubovima, trenutno radi 82 španska stručnjaka, od kojih je čak 11 ove sezone osvojilo šampionske titule. Formula uspjeha stane u rečenicu: „Mnogo nas je, veoma smo dobri, a u Španiji nema mjesta za sve, pa hljeb moramo zarađivati drugdje.“

Luis Enrique je upravo osvojio svoju drugu uzastopnu Ligu prvaka na klupi Paris Saint-germaina (PSG), savladavši u finalu Arsenal pod vodstvom Mikela Artete, novog prvaka engleske Premier lige. Istovremeno, Aston Villa, koju vodi Unai Emery, podigla je trofej Evropske lige pobjedom nad Freiburgom. To su najsvježiji i trenutno najveći uspjesi trojice od ukupno 82 španska trenera koji su emigrirali kako bi svoje znanje primijenili u klubovima i reprezentacijama na pet kontinenata.

Pablo Franco (Madrid, 1980) dobio je svoj prvi trenerski posao u prvoj ligi sa samo 34 godine, kao jedan od najmlađih debitanata u istoriji španske elite. Njegova karijera djelovala je meteorski: od regionalne lige, preko četvrtog i trećeg ranga, pa sve do Getafea, kojem je osigurao opstanak. Ipak, suprotno svim očekivanjima, ubrzo je ostao bez posla. Savladavši opravdane strahove, odvažio se na odlazak u Gruziju, bivšu sovjetsku republiku, započevši put koji ga je dosad vodio kroz sedam zemalja, uz kratak povratak u Real Madrid, gdje je bio dio stručnog štaba Julena Lopeteguiya. Njegova ruta obuhvatila je Gruziju, Kinu, Kuvajt, Tanzaniju, Južnu Afriku, Saudijsku Arabiju i Maroko.

„Nivo španskih trenera je izuzetan u pogledu pripreme, razumijevanja igre i filozofije koju želimo implementirati. Smatram se pomalo pionirom jer sam otišao 2016. godine, kada nas nije bilo ovoliko vani. Bili smo u zoni komfora i nedostajalo nam je hrabrosti, možda i zbog profila prosječnog sredovječnog čovjeka koji nije govorio strane jezike. Danas straha više nema. Mnogo nas je, odlični smo, ali u našoj zemlji nema mjesta za sve, pa moramo sami krčiti svoj put. Mnogi će reći da je to i zbog toga što je Španija osvojila Svjetsko prvenstvo i dva Evropska prvenstva, ali ako nakon toga ne pravite rezultate, ta se vrata brzo zatvaraju“, objašnjava Franco, koji trenutno vodi Maghreb Fez, marokanski klub koji se bori za titulu, prvu nakon 1985. godine.

„Liga je spektakularna, a stadioni su sigurno među pet najboljih na svijetu. Ulaganja se nastavljaju s pogledom prema Svjetskom prvenstvu 2030. godine. Naš tim bi se u Španiji mogao boriti sa ekipama iz donjeg dijela tabele. Marokanski fudbaleri posjeduju ogroman kvalitet i takmičarski duh, a mi smo našim radom donijeli taktički iskorak koji im je nedostajao. Navijači su nevjerovatni, taj kolorit i zvuk nećete naći nigdje drugdje. Osvojili smo grad, imamo prosjek od 27.000 gledalaca koji počinju pjevati dva sata prije početka utakmice“, ističe on.

Najgora strana marokanske lige, prema Francovim riječima, jeste katastrofalna organizacija. Raspored je prekinut zbog preklapanja takmičenja, pa će se završna kola igrati paralelno sa Svjetskim prvenstvom.

Decenija provedena na egzotičnim destinacijama donosi mnoštvo anegdota. Madridski strateg se prisjeća specifičnih iskustava: „U zemljama poput Južne Afrike ili Tanzanije postoji mnogo praznovjerja i crne magije. Igrali smo revanš četvrtfinala Kupa konfederacija, i tačno na kraju zagrijavanja, igrači su se okupili oko centra, zapalili nešto i buknula je lomača. U Africi često vidite ljude kako posipaju stative ili stavljaju humus u svlačionice.“

Ako je Íñigo Calderón (Vitoria, 1982) sreću kao igrač iskušavao u Engleskoj, Kipru i Indiji, njegova trenerska karijera prati sličan nomadski obrazac. Nakon vođenja omladinaca Alavésa, dobio je priliku u timu Brightona do 18 godina, a potom i u Bristol Roversu u engleskoj trećoj ligi, prije nego što je stigao u Kitchee SC, s kojim je osvojio Premijer ligu Hong Konga. Njihova dominacija bila je potpuna: „Organiziran je play-off između pet najboljih ekipa, a mi smo već zbog bodovne razlike bili prvaci.“

„Dolazak u Hong Kong nije bio u mojim planovima, djelovalo je predaleko, ali svi su mi pričali divne stvari o životu ovdje. To je vrlo ambiciozan klub koji dvije godine nije osvojio titulu i mislim da je ovo bio potpun uspjeh“, kaže Calderón. Njegovo ime preporučio je Josep Gombau, trenutni trener ekipe Aston Ville do 21 godine i bivši strateg Kitcheea. Calderónu društvo prave pomoćnik Nando Recio i direktor akademije Jordi Tarrés. U stručnom štabu je još pet Španaca, među kojima je najpoznatije ime Asier Illarramendi, bivši igrač Real Madrida.

„Kitchee je najbolje organizovan tim, jedini imamo vlastiti trenažni kompleks. Ove godine smo dobili i nagradu za najbolju akademiju u Aziji. Klub radi sjajno, ali pritisak je ogroman jer smo mi tim koji svi žele pobijediti“, objašnjava on. Priznaje da lokalni kvalitet fudbala nije na visokom nivou, u Španiji bi to odgovaralo drugoj ili trećoj RFEF ligi, ali naredne sezone igraju u Ligi prvaka 2, što je odličan izlog. Ove godine je, primjerice, Al-Nassr Cristiana Ronalda izgubio finale tog takmičenja od japanske Gambe Osake.

Julio Velázquez (Salamanca, 1981) ispisao je historiju u Bugarskoj. Ludogorets, iz malog grada Razgrada na sjeveroistoku zemlje, uspostavio je apsolutnu dominaciju na očaj sofijskih velikana CSKA i Levskog. Ludogorets je osvojio četrnaest uzastopnih titula, ali je tom nizu ove sezone na kraj stao Velázquezov Levski, osiguravši šampionski pehar četiri kola prije kraja.

„Nije moglo bolje, plasirali smo se u kvalifikacije za Ligu prvaka“, izjavio je strateg iz Salamance. Loša strana ovog uspjeha je što odmora gotovo neće ni biti. Nakon samo petnaest dana pauze sve kreće iznova, jer se već sedmog jula, usred Svjetskog prvenstva, igraju prva kola evropskih takmičenja. Levski će morati preskočiti četiri prepreke za grupnu fazu Lige prvaka, tri za Evropsku ligu i dvije za Konferencijsku ligu.

Velázquez je u Bugarsku stigao u januaru 2025. godine sa pomoćnikom Fernandom Gasparom i kondicionim trenerom Joséom Antoniom Morgom, dok im se ove sezone pridružila i nutricionistkinja Marina Orea. „Veći dio karijere vodio sam timove s ciljem da izbjegnemo ispadanje, a kod Levskog me privukla upravo ta borba za trofeje, želja da se prekine dominacija Ludogoretsa“, objašnjava on.

On zaključuje da je ranije bilo znatno teže napustiti domovinu zbog urođene suzdržanosti, ali da su španski stručnjaci uvidjeli kolike se mogućnosti za napredak nude u inostranstvu, dokazavši izuzetnu sposobnost prilagođavanja i ostvarivanja vrhunskih rezultata u najrazličitijim okolnostima.

Vrhunac trenerske karijere svakako je vođenje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Kvalitetan rad španske škole fudbala biće vidljiv i na predstojećem planetarnom smotru u Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i Kanadi, koji počinje 11. juna. Španiju će na ovom turniru, na klupama tuđih nacionalnih timova, predstavljati trojica stručnjaka: Roberto Martínez (Portugal), Julen Lopetegui (Katar) i Thomas Christiansen (Panama).

IZVOR: ABC