Curenje detalja dramatičnog telefonskog razgovora u kojem Donald Trump optužuje Benjamina Netanyahua za ludilo zbog invazije na Liban razotkriva duboke pukotine u odnosima između Washingtona i Tel Aviva

Američki i svjetski mediji objavili su juče eksplozivne detalje telefonskog razgovora u kojem je američki predsjednik Donald Trump potpuno izgubio strpljenje s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Povod za oštru reakciju bila je izraelska kopnena invazija na Liban. Informaciju je, s potpisom svog vodećeg novinara Baraka Ravida, lansirao portal Axios, poznat po izuzetno bliskim vezama s Bijelom kućom.

Dok mediji analiziraju da li ovaj verbalni sukob signalizira stvarnu promjenu u vanjskoj politici Washingtona prema Tel Avivu, u analitičkim krugovima izvještaj je dočekan s dozom skepticizma. Razlog leži u činjenici da gotovo sve ključne ekskluzivne informacije o pregovorima o prekidu vatre, mirovnom sporazumu s Iranom i regionalnoj sigurnosti redovno dolaze upravo preko ovog medijskog kanala, uvijek u trenutku kada to politički odgovara američkoj administraciji.

Samo u kratkom periodu, javnost je svjedočila seriji sličnih medijskih manevara. Krajem maja, Axios je objavio kako su šanse da Trump potpiše sporazum s Iranom „50/50“, da bi potom iznio i konkretne detalje navodnog načelnog dogovora. Analitičari su danima secirali tačke tog akta, ali umjesto potpisa, uslijedila je nova razmjena vojnih udara između SAD-a i Irana, dok je Izrael intenzivirao ofanzivu u Libanu. Nekoliko dana kasnije, isti izvor ponovo je plasirao vijest da je sporazum spreman i da se čeka samo Trumpov paraf.

Ove informacije nisu nužno izmišljene, pregovori se zaista vode, ali plasiranje ovakvih „probnih balona“ ima jasnu svrhu na polju javne diplomatije i globalne ekonomije. Svaka najava potencijalnog smirivanja tenzija momentalno stabilizira finansijska tržišta i spušta cijene nafte. S političke strane, Trump se suočava s ozbiljnim pritiskom da okonča sukob u koji je uvučen pod direktnim uticajem Izraela. Ubijedivši Washington da uđe u sukob širokih razmjera protiv Irana – što su prethodne američke administracije kategorički odbijale a bez postizanja konačnog cilja u vidu eliminacije te regionalne prijetnje, Netanyahu je potrošio svoj historijski politički kapital kao lider koji ima rješenje za Bliski istok.

Američki predsjednik istovremeno vodi intenzivnu kampanju na društvenim mrežama, uvjeravajući javnost da je kraj rata blizu i da Iran želi dogovor pod američkim uslovima. Ključna tačka pregovora ostaje Liban, s obzirom na to da Teheran insistira na sporazumu koji uključuje i Hezbollah. Trump je javno tvrdio kako je od Netanyahua tražio da obustavi veliku vojnu operaciju u Bejrutu te da je izraelski premijer naredio povlačenje trupa. Međutim, Netanyahu je odgovorio javnom porukom koja je potpuno ignorisala ove tvrdnje, naglasivši da će Izrael nastaviti udare na Liban ukoliko se napadi na njegove gradove ne zaustave.

Upravo u tom komunikacijskom rascjepu dolazi do kontroliranog curenja informacija o žestokoj svađi. Kada je Washingtonu potrebno da javnosti pokaže kako drži uzde u pregovorima i kontrolira poteze svog glavnog bliskoistočnog saveznika, u medije dospijevaju detalji o predsjedničkom gnjevu. Ipak, novinarska i analitička zajednica s pravom postavlja pitanje: da li se te oštre riječi ikada prevode u konkretne političke poteze, poput smanjenja vojne, logističke ili diplomatske podrške Izraelu?

Sličan obrazac primjenjivan je i u odnosima s Rusijom, kada su iz Bijele kuće redovno curile informacije o tome koliko je Trump „frustriran“ ili „ogorčen“ postupcima Vladimira Putina. Te privatne frustracije nisu promijenile zvaničnu strategiju, koja se fokusirala na postepeno distanciranje od direktne vojne pomoći Ukrajini kako bi se izbjegao gubitak podrške među američkim biračima. U slučaju Izraela, situacija je identična, uprkos teškim riječima iza zatvorenih vrata, zvanična politika ostaje nepromijenjena.

Ovakav odnos snaga nije specifičan samo za trenutnu administraciju. Gotovo nijedan američki predsjednik u novijoj istoriji nije imao dobar lični odnos s Netanyahuom. Slične epizode bilježene su još 1996. godine, kada je Bill Clinton nakon neugodnog sastanka s izraelskim premijerom pred svojim timom ljutito prokomentarisao: „Ko on misli da je? Ko je ovdje supersila?“ Tokom pregovora o ilegalnim naseljima na Zapadnoj obali, Clinton je u naletu frustracije udarao glavom o telefonsku slušalicu.

Godinama kasnije, tokom samita G20 u Cannesu, zabilježen je otvoren mikrofon u razgovoru između Baracka Obame i Nicolasa Sarkozyja. Kada se francuski predsjednik požalio da više ne može podnijeti Netanyahua jer je lažov, Obama mu je odgovorio: „Tebi je dosta njega, ali ja moram s njim sarađivati svaki dan.“ Slično je bilo i s Joeom Bidenom tokom krize u Gazi, mediji su izvještavali o prekinutim telefonskim pozivima i nimalo biranim riječima koje je Biden u privatnim krugovima koristio za izraelskog lidera. Međutim, te kritike nikada nisu prerasle u zvaničnu državnu politiku. Sjedinjene Države nikada nisu obustavile isporuke oružja niti su uskratile veto u Vijeću sigurnosti UN-a.

Zbog toga najnovije curenje informacija o Trumpovoj reakciji treba posmatrati isključivo u kontekstu unutrašnje politike i odnosa s javnošću. Netanyahu se vodi sopstvenom unutrašnjom dinamikom i predizbornom atmosferom u Izraelu, gdje se članovi desničarskog kabineta nadmeću u radikalnim izjavama o uništenju Libana, uvjereni da mogu nastaviti testirati granice strpljenja Washingtona.

Ipak, dugoročni opstanak ove bezuslovne američke podrške pod znakom je pitanja. Sam Trump je nedavno priznao da se percepcija Izraela u američkom društvu i političkom establišmentu ubrzano mijenja. Dok je ranije izraelski lobi imao apsolutnu kontrolu nad Kongresom, danas to više nije slučaj. Izrael možda dobija vojne bitke, ali gubi rat na polju odnosa s javnošću, što dugoročno nanosi ozbiljnu štetu njegovim interesima.

Podaci javnog mnijenja potvrđuju ovaj duboki generacijski i politički zaokret unutar SAD-a. Neposredno nakon napada Hamasa, podrška Izraelu među američkim građanima iznosila je 47%, naspram 20% onih koji su podržavali Palestince. Danas, po prvi put u modernoj istoriji, procenat Amerikanaca koji simpatiziraju palestinsku stranu (35%) premašuje procenat onih koji podržavaju Izrael (34%).

Ovaj trend vođen je masovnim distanciranjem glasača Demokratske stranke od službene politike Tel Aviva, kao i stavovima mlađih generacija unutar obje vodeće američke partije, koje više ne osjećaju istorijsku ili ideološku obavezu prema bezuslovnom savezništvu s Izraelom.