U proljeće 1995. godine, dok je međunarodni poredak u Bosni i Hercegovini proživljavao potpunu agoniju, a proklamovane „sigurne zone“ Ujedinjenih nacija bile izložene neprekidnom artiljerijskom teroru, uže gradsko jezgro Tuzle postalo je meta brutalnog i planskog zločina. Ispaljivanjem samo jednog artiljerijskog projektila kalibra 130 milimetara sa položaja Taktičke grupe „Ozren“ Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. godine ugašen je 71 život, dok je više od 150 građana teže ili lakše ranjeno. Na osnovu izvornih vojnih dokumenata, balističkih istraga UNPROFOR-a i pravosnažnih sudskih presuda, donosimo detaljnu historijsku i pravnu analizu zločina na Kapiji, od Mladićevih i Karadžićevih direktiva za stvaranje „nepodnošljivosti i besperspektivnosti života“, preko dramatičnih NATO udara koji su prethodili masakru, pa sve do savremenih političkih strategija revizionizma i negiranja odgovornosti koje se, tri decenije kasnije, sistemski provode s ciljem brisanja sudski utvrđenih historijskih činjenica

U kasno proljeće 1995. godine, Bosna i Hercegovina se nalazila u stanju duboke vojno-političke agonije, u kojoj je privid međunarodnog prava bio potpuno poražen na terenu. Četvoromjesečni Sporazum o prekidu neprijateljstava, u historiografiji i javnosti poznat kao „Carterovo primirje“, koji je potpisan krajem 1994. godine, nikada nije donio stvarni mir bosanskohercegovačkim gradovima. Dok su Ujedinjene nacije pokušavale održati iluziju diplomatskog procesa, sigurne zone pod zaštitom plavih šljamova bile su izložene kontinuiranim artiljerijskim i minobacačkim napadima sa položaja Vojske Republike Srpske.

Status ovih enklava, njihova stvarna vojna zaštita, te unutrašnje rasprave unutar UNPROFOR-a o eventualnom povlačenju ili pregrupisavanju trupa, definisali su atmosferu opšte nesigurnosti. Carterovo primirje nije zaživjelo u Bihaću, napadi na sarajevske tramvaje i civile bili su svakodnevna pojava, a slična sudbina pratila je i Tuzlu, iako je ovo primirje poslužilo tek kao privremeni i krhki mehanizam za redukciju masovnih zločina.

Dolaskom generala Ruperta Smitha na dužnost komandanta UNPROFOR-a neposredno nakon potpisivanja primirja, dinamika odnosa između međunarodnih snaga i rukovodstva na Palama počela se mijenjati. General Smith je od samog početka svoje misije organizovao niz tajnih sastanaka sa vojnim i političkim predstavnicima Republike Srpske. Kroz te razgovore, britanski general je postao izuzetno svjestan stvarnih namjera srpske strane, koje su se prvenstveno odnosile na potpunu eliminaciju istočnih enklava i radikalizaciju ratnih dejstava. Rukovodstvo na Palama više nije skrivalo da sigurne zone Ujedinjenih nacija smatra strateškim smetnjama koje treba ukloniti vojnom silom.

Dok su trajale diplomatske debate, vojni vrh na Palama je već uveliko operacionalizirao planove za konačni obračun. Istovremeno sa Mladićevim otvorenim nagovještajima generalu Smithu o predstojećim napadima na enklave, Vrhovna komanda Oružanih snaga Republike Srpske izdala je osmog marta 1995. godine ključni strateški dokument, Direktivu za dalja dejstva operativni broj 7. Ovaj dokument, koji će kasnije postati jedan od temeljnih dokaza o planskom karakteru zločina u BiH, eksplicitno je naložio jedinicama VRS-a da na prostoru Srebrenice i Žepe stvore uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka života mještana.

Međutim, Direktiva broj 7 nije bila ograničena samo na istočnu Bosnu. U njoj je naređeno detaljno planiranje i izvođenje vojnih operacija pod kodnim nazivima „Sadejstvo-95“ i „Spreča-95“. Primarni cilj ovih operacija bio je usmjeren prema sjeveroistočnoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Vojni planeri VRS-a predvidjeli su potpuno odsjecanje jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine sjeverno od Tuzle, sa težištem dejstava na pravcima Kalesija – Simin Han, te u širim rejonima Teočaka, Sapne i Vitnice. Zapovijest je bila jasna i nemilosrdna: potpuno razbiti i uništiti odbrambene snage na ovim područjima, kako bi se muslimansko vojno-političko rukovodstvo prisililo na priznavanje faktičkog stanja na ratištu i potpisivanje kapitulacije pod plaštom sporazuma o prekidu rata.

Po isteku Carterovog primirja u aprilu 1995. godine, politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić započeo je agresivnu medijsku kampanju. Uvjeren u tehničku nadmoć, javno je ucjenjivao Kontakt grupu, pokušavajući anulirati sve tačke mirovnih planova koje nisu odgovarale ratnim ciljevima Pala. Karadžić je tvrdio da Vojska Republike Srpske raspolaže novim, visokosofisticiranim oružjem zahvaljujući kojem rat može završiti u roku od dva mjeseca. Istovremeno je otvoreno prijetio zauzimanjem svih sigurnih zona Ujedinjenih nacija, poručujući zapadnim silama da im daje tačno jedan dan da razmisle da li su za političko ili vojni rješenje bosanskog sukoba.

Ove prijetnje, iako izrečene s pozicije sile, zapravo su bile reakcija na činjenicu da je Armija RBiH u proljeće 1995. godine prerasla u respektabilnu i organizovanu vojnu silu, sposobnu za izvođenje kompleksnih ofanzivnih operacija. Na ratištu sjeveroistočne Bosne, snage Drugog korpusa Armije RBiH postigle su u tom periodu značajne uspjehe na planinskom masivu Majevice. Uspješnim manevrom odbrambenih snaga, u potpuno okruženje i blokadu stavljen je strateški ključni vojni objekt i relej Stolice. Svjesni važnosti ove tačke, srpski vojni komandanti su u odbranu releja, pored domaćih jedinica Istočnobosanskog korpusa VRS-a, uveli i elitne strane trupe. Iz Niša je na Majevicu hitno upućeno između 300 i 400 pripadnika 63. padobransko-desantne brigade Vojske Jugoslavije, što jasno ilustruje direktnu vojnu umiješanost Beograda i dramatičnost situacije na tom dijelu fronta.

Suočeni sa gubicima na Majevici i nemogućnošću da slome linije odbrane na kopnu, snage Vojske Republike Srpske ponovo su pribegle provjerenoj taktici odmazde nad civilnim stanovništvom. Intenzivirano je svakodnevno granatiranje svih sigurnih zona Ujedinjenih nacija, ponovo je potpuno zatvoren Sarajevski aerodrom, a teške artiljerijske bitke dovele su do potpunog kolapsa ranije uspostavljenih zona isključenja teškog naoružanja. Ovi faktori dramatičnog pogoršanja sigurnosne situacije natjerali su, iako uz veliko negodovanje i nevoljko, američku administraciju da pokrene mehanizme za preporuku konkretne vojne akcije.

Kriza je dostigla vrhunac kada su pripadnici VRS-a drsko ušli na punktove UNPROFOR-a za sakupljanje oružja, koji su bili uspostavljeni nakon februarskog ultimatuma iz 1994. godine, te nasilno preuzeli svoje konfiskovano teško naoružanje. Kao direktan odgovor na ovaj potez, i snage Armije RBiH su preuzele dio svog naoružanja iz magacina pod kontrolom UN-a. Uslijedili su brutalni napadi na Sarajevo, u kojima je srpska artiljerija počela masovno koristiti modifikovane aviobombe, neselektivno oružje ogromne razorne moći koje je izazivalo stravične civilne žrtve i razaranja.

Komandant UNPROFOR-a, general Rupert Smith, reagirao je izdavanjem oštrog ultimatuma vojnom vrhu na Palama, zahtijevajući hitno i bezuslovno ponovno uspostavljanje zone isključenja i vraćanje teškog naoružanja pod nadzor međunarodnih snaga. U tim trenucima, Ujedinjene nacije su se nalazile pod nezapamćenim pritiskom međunarodne javnosti i medija. Svjetsko javno mnijenje je s ogorčenjem posmatralo pasivnost plavih šljamova i ultimativno zahtijevalo upotrebu zračnih snaga NATO saveza kako bi se divljaštvo nad civilima u proklamovanim sigurnim područjima konačno zaustavilo.

Budući da je vojni vrh sa Pala, predvođen Ratkom Mladićem, potpuno ignorirao Smithov ultimatum i dopustio da predviđeni rok istekne bez ispunjenja uslova, međunarodni mehanizam je morao biti pokrenut. Specijalni predstavnik generalnog sekretara UN-a Yasushi Akashi dao je službeni nalog za pokretanje zračnih udara. Tačno u 16.00 sati, 25. maja 1995. godine, avijacija NATO saveza započela je borbena dejstva.

Prema zvaničnom izvještaju načelnika Glavnog štaba VRS-a, generala Manojla Milovanovića, upućenom predsjedniku Radovanu Karadžiću, preleti NATO aviona i izbacivanje mamaca intenzivirani su iznad Vojkovića, Kijeva i Igmana. NATO je upotrijebio aviobombe gađajući rejon Jahorinskog potoka, neposredno iznad skladišta municije 27. pozadinske baze VRS-a, na udaljenosti od oko 500 metara od samih objekata.

Svega pola sata nakon inicijalnog napada, u 16.33 sati, oficir za vezu NATO pakta zvanično je obavijestio komandu UN-a da je šest savezničkih aviona uspješno izvršilo udar na dva velika skladišta municije u neposrednoj blizini Pala. Ova akcija trebala je poslati jasnu poruku vojnom i političkom rukovodstvu Republike Srpske da međunarodna zajednica više neće tolerirati uništavanje sigurnih zona.

Reakcija sa Pala bila je trenutna, panična i u potpunosti usmjerena ka eskalaciji nasilja. Uslijed opravdane bojazni da se u narednom periodu može očekivati znatno šira i razornija upotreba avijacije NATO pakta po ključnim komandnim mjestima, živog sili i objektima Vojske Republike Srpske, a naročito u rejonu Sarajeva, Glavni štab VRS-a izdao je naređenje za preduzimanje hitnih mjera. Zapovijeđeno je da se borbena gotovost cjelokupnog protivvazdušnog sistema podigne na najviši mogući nivo, te da se sprovedu rigorozne mjere zaštite ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava na vatrenim položajima.

Slijedeći ove smjernice, komandanti svih korpusa VRS-a, uključujući i general-majora Milenka Živanovića na čelu Drinskog korpusa, izdali su hitna naređenja svojim potčinjenim jedinicama. Naloženo je trenutno prevođenje svih jedinica u najviši stepen borbene pripravnosti, kao i hitno uređenje lažnih vatrenih položaja. U slučaju eskalacije sukoba sa NATO-om, artiljerijska sredstva su morala biti odmah premještena sa otvorenih na dobro maskirane rezervne i lažne položaje kako bi se izbjeglo uništenje iz vazduha.

U svom kasnijem večernjem izvještaju Radovanu Karadžiću, general Milovanović ponosno referiše da su sve jedinice svih korpusa VRS-a u punom stepenu pripravnosti za gađanje ciljeva u vazdušnom prostoru, te da se nalaze u naređenom stepenu borbenih dejstava. Ključni i najmračniji dio Milovanovićevog izvještaja odnosi se na naređenje o otvaranju vatre po zemaljskim ciljevima. On eksplicitno navodi da je na dejstvo neprijatelja pravovremeno uzvraćeno po osmotrenim ciljevima.

Srpska artiljerija je po naređenju Glavnog štaba započela koordinirani i brutalni napad na cijeloj teritoriji pod kontrolom legalnih vlasti RBiH. Dejstvovano je teškom artiljerijom po televizijskom repetitoru Hum u Sarajevu, po svim punktovima Ujedinjenih nacija (osim ruskog), te direktno po enklavama Srebrenici i Goraždu. Među prioritetnim ciljevima koje Milovanović navodi u svom izvještaju nalazio se i vojni aerodrom u Tuzli. Na kraju svog izvještaja, general napominje da su organi komande Korpusa i svih potencijalnih jedinica na svojim isturenim osmatračnicama i da težišno rade na planiranju daljih ofanzivnih borbenih dejstava.

Time je nastavljena tragična i uigrana ratna igra, u kojoj bi NATO snage blago i hirurški kaznile pojedine objekte VRS-a, nakon čega bi uslijedilo brutalno demonstriranje sile i divljačka odmazda Mladićeve artiljerije po civilnom stanovništvu u bosanskohercegovačkim gradovima koji su nominalno bili pod apsolutnom zaštitom Ujedinjenih nacija.

Tog kobnog četvrtka, 25. maja 1995. godine, ta strašna odmazda bila je usmjerena prema Tuzli. Umjesto proslave Dana mladosti, koji je generacijama predstavljao simbol života, budućnosti i radosti, ovaj datum će u historiji grada zauvijek ostati upisan kao najstrašniji sinonim za plansko, svirepo i sistematsko ubijanje mladosti.

Dok su se na najvišim instancama međunarodne diplomatije i vojnih komandi razmjenjivali ultimatumi i izvještaji o vazdušnim udarima, u samoj Tuzli, četvrtak, 25. maj 1995. godine, odavao je privid povratka u normalan život. Proljetno sunce i činjenica da se radilo o nekadašnjem Danu mladosti, prazniku koji je u kolektivnoj svijesti građana i dalje simbolizirao slavljenje života i zajedništva, izveli su na ulice hiljade stanovnika. Posebno živo bilo je u starom gradskom jezgru, na prostoru poznatom kao Kapija, tradicionalnom sastajalištu tuzlanske omladine. Gradske kafane, ljetne bašte i šetalište bili su ispunjeni djevojkama i mladićima, uglavnom rođenim šezdesetih i sedamdesetih godina, koji su u zajedničkom druženju tražili privremeni zaborav od višegodišnjeg ratnog sumnjičenja, nestašica i izolacije.

Ovaj privid mira brutalno je prekinut tačno u 20 sati i 55 minuta. Sa artiljerijskih položaja Taktičke grupe „Ozren“ Vojske Republike Srpske, stacioniranih u rejonu sela Panjik na planini Ozren, ispaljen je projektil koji će u sekundi ugasiti decenije mladosti. Radilo se o topovskom projektilu kalibra 130 milimetara, ispaljenom iz vučnog topa M-46, sovjetske proizvodnje, oruđa poznatog po izuzetnoj preciznosti i velikom dometu. Projektil je, preletjevši udaljenost od oko 27 kilometara, pogodio samo središte okupljene mase na Kapiji, eksplodirajući u neposrednoj blizini ugostiteljskog objekta „Susam“.

Učinak eksplozije bio je stravičan. Zbog visoke koncentracije ljudi na malom prostoru i uskih uličica koje su kanalisale udarni val, fragmentarno dejstvo projektila ostvarilo je maksimalan smrtonosni efekat. Na licu mjesta, ili neposredno nakon prijema u tuzlansku bolnicu, ubijena je 71 osoba, dok je više od 150 građana zadobilo teže ili lakše tjelesne povrede. Među ubijenima, ogromnu većinu činila su lica starosne dobi između 18 i 25 godina. Najmlađa žrtva ovog napada bio je dvoipogodišnji dječak Sandro Kalesić, koji je preminuo na rukama roditelja. Slike uništenog gradskog trga, prekrivenog krvlju, tijelima i ličnim stvarima žrtava, ubrzo su obišle svijet, svjedočeći o nezapamćenom aktu neselektivnog terora nad civilnim stanovništvom jedne proglašene sigurne zone Ujedinjenih nacija.

Neposredno nakon tragedije, prostor Kapije izolovan je radi provođenja detaljnog uviđaja. Prvu zvaničnu istragu proveli su domaći organi unutrašnjih poslova i vojne bezbjednosti, u saradnji sa vojnim posmatračima UNPROFOR-a i ekspertima iz sastava britanskih i francuskih trupa stacioniranih u tuzlanskoj regiji. Ključni zadatak istražitelja bio je precizno utvrđivanje vrste projektila, smjera iz kojeg je ispaljen, te lokacije artiljerijskog oruđa.

Balistički timovi UNPROFOR-a preduzeli su detaljnu analizu kratera na mjestu eksplozije, koristeći se metodom profilisanja i prikupljanja preostalih fragmenata upaljača i košuljice granate. Na osnovu specifičnih oštećenja na okolnim zidovima zgrada, tragova gelera i geometrije samog kratera, nedvosmisleno je utvrđeno da je riječ o visokoeksplozivnom projektilu ispaljenom iz topa kalibra 130 milimetara. Međunarodni vojni istražitelji su, analizirajući upadni ugao projektila i putanju leta, precizno locirali da je granata stigla iz pravca zapad-jugozapad, sa azimutom koji je direktno ukazivao na vatrene položaje Vojske Republike Srpske na planini Ozren.

U službenim izvještajima komande UNPROFOR-a, koji su iste večeri upućeni u Sarajevo i Zagreb, navedeno je da se radi o namjernom i neselektivnom granatiranju civilnog centra grada. Izvještaji su u potpunosti demantirali rane pokušaje srpskih medija da odgovornost prebace na navodno „samoranjavanje“ ili podmetnutu eksplozivnu napravu unutar grada. Balistički nalazi tima Ujedinjenih nacija, koji su kasnije predočeni i pred domaćim pravosudnim organima, pokazali su da je projektil imao stabilnu putanju i da je ispaljen sa udaljenosti koja isključuje bilo kakvu mogućnost unutrašnje diverzije.

Pravosudni proces za zločin na Tuzlanskoj kapiji pokrenut je godinama kasnije pred Sudom Bosne i Hercegovine nakon što je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu protiv Novaka Đukića, bivšeg oficira Vojske Republike Srpske. U vrijeme izvršenja zločina, Đukić je obavljao dužnost komandanta Taktičke grupe „Ozren“ u sastavu Istočnobosanskog korpusa VRS-a. Optužnica ga je teretila da je, u svojstvu komandanta, uprkos svijesti o civilnim posljedicama, izdao naređenje artiljerijskom pogonu pod njegovom komandom da iz topa M-46 kalibra 130 milimetara granatira uže jezgro Tuzle.

Tokom sudskog postupka, koji je privukao ogromnu pažnju javnosti i stručne zajednice, predočen je obiman dokazni materijal. Ključni argumenti optužbe temeljili su se na vojnoj dokumentaciji TG „Ozren“, operativnim dnevnicima, te nalazima sudskih vještaka balističke struke. Domaći vještak Berko Zečević, zajedno sa timom međunarodnih eksperata, pred Sudom je demonstrirao rekonstrukciju događaja, dokazujući da je granata ispaljena sa lokaliteta Panjik na Ozrenu. Odbrana optuženog pokušala je osporiti ove nalaze, uvodeći alternativne teorije o eksploziji statičkog eksploziva, ali su ti navodi sistematski odbačeni kao naučno i balistički neutemeljeni.

Sud Bosne i Hercegovine donio je prvu pravosnažnu presudu 2009. godine, proglasivši Novaka Đukića krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te mu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina. Međutim, nakon odluke Ustavnog suda BiH o retroaktivnoj primjeni Krivičnog zakona SFRJ, postupak je djelimično obnovljen, te je Đukiću u junu 2014. godine kazna preinačena na 20 godina zatvora.

Koristeći ustavno pravo na odbranu sa slobode tokom procesa donošenja nove odluke, Đukić je napustio teritoriju Bosne i Hercegovine i pobjegao u Republiku Srbiju, pod izgovorom da mu je potrebno liječenje u Beogradu. Od tog trenutka, on ostaje nedostupan pravosudnim organima BiH, dok zvanični Beograd godinama odbija izvršenje presude ili njegovo izručenje, pozivajući se na formalno-pravne prepreke i navodnu procesnu nesposobnost osuđenog.

Paralelno sa bjekstvom osuđenog Đukića, u političkom i medijskom prostoru Republike Srpske i Srbije otpočela je organizirana kampanja revizije sudski utvrđenih činjenica o masakru na Kapiji. Ova strategija negiranja odgovornosti, u kojoj su aktivno učestvovale institucije poput Ministarstva odbrane Republike Srbije, razni instituti i udruženja bliska vojnim krugovima, imala je za cilj kreiranje alternativnog narativa koji bi skinuo krivicu sa Vojske Republike Srpske.

Glavni mehanizam ove kampanje bio je projekat rekonstrukcije događaja na vojnom poligonu Nikinci u Srbiji, koji je izveden pod nadzorom Đukićevog tima odbrane. Angažovanjem pojedinih inostranih vještaka iz Češke, Francuske i Izraela, na poligonu su izgrađene vjerne replike objekata sa Tuzlanske kapije, te su vršene eksperimentalne eksplozije. Rezultati ovih analiza, koji su naknadno publikovani u formi knjiga i medijskih izvještaja, promovisali su tezu da fatalna oštećenja na Kapiji nisu mogla biti uzrokovana jednim artiljerijskim projektilom kalibra 130 milimetara. Umjesto toga, plasirana je pseudonaučna teorija o navodno podmetnutim eksplozivnim napravama na samom trgu, odnosno o terorističkom aktu unutar grada u kojem je istovremeno eksplodiralo nekoliko koordinisanih bombi.

Ovakve strategije predstavljaju klasičan primjer historijskog revizionizma, čija je metodologija identična onoj koja se primjenjuje u negiranju drugih masovnih zločina, uključujući i genocid u Srebrenici. Analizom autentičnih dokumenata iz juna 1995. godine, jasno je da Glavni štab VRS-a neposredno nakon masakra uopće nije nudio teorije o podmetnutim bombama. Naprotiv, u strogo povjerljivom izvještaju generala Manojla Milovanovića od 1. juna 1995. godine, eksplicitno se priznaje da je po Tuzli dejstvovano artiljerijom. Milovanović u tom dokumentu navodi da je srpska strana, reagujući na NATO udare, izvršila granatiranje Tuzle, ali uz ciničnu opasku da su ciljani isključivo vojni objekti, poput kasarne i aerodroma, te da su civili stradali zbog navodnih grešaka u navođenju ili zbog toga što su se nalazili u blizini legitimnih vojnih meta.

Ova diskrepanca između ratnih izvještaja same VRS i poslijeratnih teorija Đukićeve odbrane jasno razotkriva politički karakter savremenog negiranja. Dok je ratno rukovodstvo na Palama koristilo artiljerijske udare kao sredstvo pritiska i priznatu odmazdu, moderni politički i institucionalni revizionizam u Srbiji i Republici Srpskoj nastoji retroaktivno konstruisati teorije zavjere kako bi se izbjegla historijska i pravna odgovornost.

IZVOR: Merisa Karović – Babić: “Zločin na tuzlanskoj Kapiji: Historijske činjenice, reakcije i negiranje odgovornosti”; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti