Dosadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podnosi ostavku nakon pet godina mandata, potvrdivši da odlazi ranije zbog neočekivanih i snažnih političkih pritisaka iz Sjedinjenih Američkih Država. U oproštajnom intervjuu za njemačke medije, Schmidt je dramatično upozorio da zemlji prijeti opasnost od potpunog raspada ukoliko se ne zaustave secesionistički potezi Milorada Dodika, istovremeno kritikujući zvanični Brisel zbog guranja balkanskih problema pod tepih i nesposobnosti da strateške infrastrukturne projekte u BiH finansira evropskim novcem

Christian Schmidt se povlači s pozicije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini nakon pet godina političkog manevrisanja, a njegov prerani odlazak prate ozbiljna upozorenja o mogućem raspadu države i priznanja o iznenadnim diplomatskim pritiscima iz Sjedinjenih Američkih Država.

U intervjuu za njemačke medije, Schmidt je otvoreno progovorio o okolnostima koje su ubrzale njegovu odluku, povlačeći paralelu između težine mandata u Sarajevu i političkog pritiska koji je stigao s najviših nivoa globalne politike.

Njegov odlazak ponovo otvara pitanje stabilnosti zemlje u trenutku kada se lokalni lideri suočavaju s optužbama za opstrukciju, a međunarodna zajednica s kritikama zbog nezainteresovanosti za Zapadni Balkan.

Iako su prvobitni planovi možda predviđali drugačiji slijed događaja, Schmidt je potvrdio da iza njegovog povlačenja stoje spoljnopolitički potresi, direktno povezani s administracijom u Washingtonu. Na pitanje da li ga je američki predsjednik Donald Trump natjerao na ostavku, Schmidt je odgovorio:

„Šta američki predsjednik misli, to ne znam. Mogu samo reći da je postojao ogroman i iznenađujući pritisak iz SAD-a. Pošto sam želio izbjeći da institucija OHR-a bude oštećena ovom raspravom, čija mi pozadina zapravo nije sasvim jasna, odlazim malo ranije nego što sam planirao.”

U političkim krugovima se već duže vrijeme spekuliše da je visoki predstavnik stajao na putu energetskom projektu iza kojeg stoje investitori bliski Trumpovom okruženju. Schmidt te navode nije negirao, ali je pojasnio da sam projekat nikada nije bio sporan s njegove strane, već da problem leži u nesposobnosti Brisela.

„Ta tema je igrala ulogu, ali ja nikada nisam bio protiv tog projekta. Naprotiv. Taj gasovod od Hrvatske do Bosne i Hercegovine pokrenula je Evropska unija kako bi BiH bila manje zavisna od ruskog gasa i nafte. Tim više sam i dalje iznenađen što ta ista Evropska unija nije bila sposobna izgraditi taj gasovod evropskim sredstvima, već su Bosni za to sada potrebni Amerikanci.”

Govoreći o težini svog petogodišnjeg mandata, Schmidt se osvrnuo na hroničnu iscrpljenost koju donosi upravljanje duboko podijeljenom zemljom, citirajući bivšeg njemačkog ministra finansija Thea Waigela koji je vladine godine poredio s psećim godinama.

„I jedna sarajevska godina računa se sedmostruko. Da ne bih bio pogrešno shvaćen: moja supruga i ja se ovdje osjećamo veoma ugodno, ali ovo je ujedno i veoma iscrpljujuć period. Još pet godina svakako nisam imao u svom životnom planu.”

Kao svoj najveći i najtrajniji legat, Schmidt ističe donošenje „paketa integriteta” u izbornom zakonu, mjeru za koju se nada da će preživjeti njegov odlazak i predstojeće oktobarske izbore.

„Svojim ‘paketom integriteta’ osigurao sam da izborna krađa bude znatno otežana. U budućnosti će se svaki birač morati identifikovati otiskom prsta. Do sada je svako ko je to želio mogao s jednom ličnom kartom glasati deset puta na deset različitih biračkih mjesta. Nadam se da ovaj uspjeh demokratije sada neće biti podriven.”

Nijedan dio Schmidtovog mandata nije bio tako obilježen ličnim i političkim animozitetima kao njegov odnos s predsjednikom Republike Srpske, Miloradom Dodikom. Schmidt je naglasio da su njegove izmjene Krivičnog zakona BiH potpuno paralizovale Dodikovo političko djelovanje, što je rezultiralo nezapamćenim nivoom verbalne agresije i bizarnih provokacija.

„On me smatra svojim glavnim neprijateljem. Dodik je shvatio da više ne može prolaziti sa svojim kriminalnim eskapadama. Izvan sebe je jer sam zatvorio pravne praznine u krivičnom zakonu. Nedavno me na konferenciji za novinare s ruskim ministrom spoljnih poslova nazvao čak i ‘Gauleiterom’. Jedan od njegovih saradnika, koji je ministar ovdje u Bosni, poslao mi je SS šljem kako bi me uvrijedio. Čak su pozivali i na to da me treba kamenovati.”

Ove tenzije, prema Schmidtovom mišljenju, prevazilaze okvire običnog političkog folklora. On upozorava da su ekonomska realnost i istorijske lekcije Balkana u potpunoj suprotnosti s secesionističkom retorikom koja dolazi iz Banje Luke.

„Moja briga je što svi mi zajedno – Evropljani, Amerikanci i Bosanci – još uvijek ne želimo u potpunosti prihvatiti šta bi značilo otcjepljenje Republike Srpske, na kojem gospodin Dodik radi. Taj entitet ima oko 800.000 srpskih, ali i hrvatskih i bošnjačkih stanovnika. Njegova ekonomska snaga je jedva polovina ekonomske snaga grada Augsburga. Ako gospodin Dodik uspije, Bosna će se raspasti. Ne želim crtati đavola na zidu… Međutim, ljudi ovdje već počinju da strahuju od novog rata.”

Na pitanje zašto Bosna i Hercegovina, tri decenije nakon završetka rata, i dalje ne može funkcionisati bez „međunarodnog sudije”, odlazeći visoki predstavnik krivicu adresira na domaće političare i njihov hronični nedostatak vizije, ali i na komfor u kojem Brisel posmatra situaciju na terenu.

„Prvobitno se mislilo da je pet godina s međunarodnim posrednikom na čelu sasvim dovoljno. Ono što je podcijenjeno jeste hronični nedostatak spremnosti na kompromis u ovoj zemlji. Postoji previše snaga, a naročito pojedine srpske stranke, koje iz principa blokiraju apsolutno sve. Lokalni lideri moraju konačno početi sami donositi odluke i prestati bježati od odgovornosti.”

Istovremeno, Schmidt upućuje oštru kritiku Berlinu i Briselu, upozoravajući da je ignorisanje Balkana opasna strategija za samu Evropu.

„Često smo sretni kada ništa ne čujemo o Zapadnom Balkanu, jer to onda znači da stvar tamo manje-više funkcionišu. Ali time Evropa sebi previše olakšava posao. Problemi na Balkanu su i naši problemi. Ljudi tamo žele znati da li Evropa dolazi k njima ili oni sami moraju otići u Evropu.”

Kao prelazno rješenje za evropsku perspektivu zemlje, Schmidt podržava model postepenog približavanja, sličan onome koji se predlaže za Kijev. „Inicijativa njemačkog kancelara Merza o pridruženom članstvu Ukrajine u EU mogla bi biti veoma dobra ideja i za Bosnu i Hercegovinu”, zaključio je Schmidt, naglašavajući da punopravno članstvo ostaje predaleko za generaciju koja gubi strpljenje i masovno napušta zemlju.