Iza fasada austrijske prijestolnice decenijama se odvija nevidljivi rat obavještajnih službi koji i danas traje, otkriva historičar Thomas Riegler u svom novom historijskom vodiču „Grad špijuna Beč“. Od hladnoratovskih dvostrukih agenata i bizarnih američkih operacija s plišanim tigrovima, pa sve do savremenih bjegunaca i skandala u vrhu austrijskih sigurnosnih službi, Riegler mapira klandestinsku geografiju grada koji je, zahvaljujući poslijeratnoj pasivnosti domaće kontraobavještajne službe, postao i ostao idealno utočište za stotine stranih operativaca sa svih strana svijeta

U sjeni bečkih baroknih fasada i popločanih ulica Prvog okruga, historija se često pisala šapatom, u tajnim susretima i iza zatvorenih vrata raskošnih kafana. Thomas Riegler, ugledni austrijski historičar i ekspert za pitanja špijunaže i tajnih službi, kreće se kroz ove uličice brzim, gotovo korakom bjegunca. Početkom maja, dok vjetar nosi večernju svježinu kroz uže jezgro austrijske prijestolnice, Riegler vodi hroničare kroz ključne geografske tačke hladnoratovskog i savremenog obavještajnog podzemlja. Njegov korak oslikava dinamiku materije kojom se bavi: on posjeduje pregršt arhivskih otkrića sakupljenih tokom protekle decenije, koje je nedavno pretočio u jedinstveni historijski vodič pod naslovom “Grad špijuna Beč”.

Raskošno djelo od 240 stranica ne donosi samo bizarne i duhovite crtice o ambasadama koje služe kao prislušne stanice, već mapira gotovo svaku iole značajnu špijunsku anegdotu koja je obilježila Beč od završetka Drugog svjetskog rata do danas. Beč, grad muzike i valcera, decenijama je bio geografsko i političko čvorište gdje su se prelamali interesi istoka i zapada, a Rieglerov rad osvjetljava arhitekturu te nevidljive mreže.

Šetnja započinje na stanici podzemne željeznice Herrengasse, tik ispred prepoznatljivog restorana brze prehrane. Iznad tog mjesta uzdiže se bečki soliter, nekada najviša zgrada u gradu, u kojem je Centralna obavještajna agencija (CIA) svojevremeno uspostavila tajnu osmatračnicu. Meta njihovih objektiva bio je Alfred Petrović, čovjek koji je u historiju austrijske državne policije ušao pod kodnim imenom “Mister Seven” kao najveći izdajnik u njenim analima.

Petrović je radio u Palači Modena, smještenoj s druge strane ulice, gdje se danas nalazi Ministarstvo unutrašnjih poslova Austrije. Godinama je iz sefova Odjeljenja tajne službe prepisivao dokumente, izrađivao otiske ključeva i predavao povjerljive podatke čehoslovačkoj državnoj sigurnosti (StB). Riegler u svojoj knjizi navodi procjene prema kojima je Petrovićev rad rezultirao registracijom oko deset hiljada osoba koje su bile od obavještajnog interesa za istočni blok.

Za ovu dugogodišnju subverzivnu djelatnost, na koju ga je podstrekao rođeni tetak iz Čehoslovačke, Petrović je inkasirao više od pola miliona austrijskih šilinga. Njegova aktivnost dovela je do razotkrivanja brojnih zapadnih izvora, što je prisililo CIA-u da unajmi prostor u spomenutom soliteru kako bi mu konačno ušla u trag. No, epilog ove afere, kada je Petrović sredinom šezdesetih godina konačno razotkriven, oslikava specifičan, duboko austrijski mentalitet rješavanja skandala. Umjesto rigoroznog sudskog procesa i dugogodišnje robije, Petrović je tiho premješten na drugu funkciju, dodijeljena mu je titula ministarskog savjetnika, a 1968. godine primio je i svečanu povelju za dvadeset godina uzorne policijske službe.

Ova lokalna hronika savršeno se uklapa u širi mozaik Beča kao otvorenog igrališta za strane agente. Rieglerova naracija oživljava eho prošlih vremena: agente koji igraju šah u zadimljenim separeima Grabencaféa ili u ekskluzivnom restoranu “Schwarzes Kameel” dok čekaju svoje informante; Jevreje koji love odbjegle naciste i bivše oficire Trećeg rajha koji, pritisnuti ucjenama, prodaju informacije objema stranama u globalnom sukobu. U teškim poslijeratnim godinama, opće siromaštvo pretvorilo je mnoge građane u jeftine izvore informacija. Grad je bio premrežen stotinama konspirativnih stanova, ozvučenih telefonskih govornica i luksuznih klubova, poput čuvenog “Cluba 45”, gdje su se uz alkohol i muziku sklapali neformalni savezi. Sjevernokorejske diplomate su bez ometanja kupovale zapadnu robu podložnu embargu i transportovale je kući zaštićeni diplomatskim prtljagom.

Novinar Emil Bobi svojevremeno je primijetio da je prosječni Bečlija zapravo “prirodni agent”, a njegov grad istinski Eldorado za obavještajne operativce. Riegler objašnjava da ovaj fenomen korijene vuče iz činjenice da je austrijska kontraobavještajna služba historijski bila nerazvijena i pasivna. Vladala je prećutna doktrina: strane službe su mogle raditi šta žele, sve dok ne ugrožavaju direktne interese Austrije i dok zemlja ima ekonomske koristi od njihovog prisustva. Poslijeratne vlade u Beču vjerovale su da će takva pasivnost sačuvati zemlju od pretvaranja u legitimnu vojnu metu u slučaju da Hladni rat preraste u direktan oružani sukob između nuklearnih sila.

Pored toga, operativci su cijenili visok životni standard Austrije, blizinu preko pedeset međunarodnih organizacija i neformalni pakt o nenapadanju, koji je garantovao da se unutar granica ove neutralne države neće vršiti likvidacije visokorangiranih agenata suprotstavljenog tabora. Iako je teza da je Beč i danas “glavni grad špijunaže” u Evropi donekle prevaziđena, jer je tu ulogu u međuvremenu preuzeo Brisel kao administrativni centar Evropske unije i NATO-a, uloga austrijske prijestolnice u drugoj polovini dvadesetog vijeka bila je kolosalna. Na tom neutralnom terenu odvijali su se dramatični sukobi čiji detalji tek decenijama kasnije, često u formi fragmentarnih anegdota, dospijevaju do javnosti.

Ponekad su ti sukobi poprimali elemente otvorenog i opasnog teatra. Godine 1955. u kafani “Gartenbau” došlo je do drame kada se grupa od pola tuceta agenata CIA-e i KGB-a našla oči u oči tokom neuspjelog pokušaja vrbovanja. Javnost je za ovaj incident saznala iz štampe, zahvaljujući likovanju sovjetske strane. Brza intervencija bečke policije i spektakularno bjekstvo jednog američkog operativca kroz prozor toaleta spriječili su da ovaj susret završi s ljudskim žrtvama.

Tradicija se nastavlja i u dvadeset prvom vijeku, o čemu svjedoči i nedavno bjekstvo Jana Marsaleka, bivšeg menadžera propale kompanije Wirecard i vjerovatnog agenta Kremlja, čiji tragovi ponovo vode kroz bečke kanale. Riegler, koji djeluje i kao istraživač pri Austrijskom centru za studije obavještajnih službi, propagande i sigurnosti (ACIPSS), tokom šetnje stalno povlači paralele između prošlosti i savremenih afera. Zaustavlja se ispred kultne kafane “Hawelka” u Dorotheergasse.

Iako su se agenti bez sumnje sastajali i za njenim stolovima, Riegler pokazuje prema višim spratovima zgrade. Tamo se nekada nalazio privatni detektivski biro bivšeg policajca Johanna Ableitingera, čije metode rada neodoljivo podsjećaju na aktuelni skandal oko Egista Otta, bivšeg službenika austrijske Federalne službe za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma (BVT), kojem se upravo sudi za špijunažu. Riegler napominje da su kroz historiju, baš kao i danas, finansijski problemi i dugovi bili primarni motiv koji je austrijske državljane gurao u naručje stranih obavještajnih mreža.

Nekoliko metara dalje, na uglu Spiegelgasse i Plankengasse, Riegler opisuje događaj iz januara 1953. godine. Na tom mjestu, usred Interalijanskog sektora, dogodio se prvi direktni kontakt između sovjetskog vojnog obavještajca GRU-a Pjotra Popova i operativaca CIA-e. Popov je prethodno ostavio poruku u automobilu jednog američkog diplomate, nudeći svoje usluge. Motiv je ponovo bio novac, trebao mu je sredstva kako bi finansirao prekid trudnoće svoje bečke ljubavnice. Popov je postao prvi veliki dvostruki agent Washingtona unutar sovjetskog sistema, a tokom godina rada navodno je razotkrio preko 650 sovjetskih operativaca. Njegova špijunska misija završila je tragično krajem šezdesetih godina kada je otkriven, deportovan u Sovjetski Savez i osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem.

Jedan od najkreativnijih primjera američkih operacija odigrao se na čuvenom bečkom Ringu. Okupacione sile su nakon rata zaposjele luksuzne hotele; Amerikanci su se smjestili u hotel “Bristol”, dok su Sovjeti koristili hotele “Imperial” i “Grand Hotel”. Budući da “Imperial” nije imao sopstvenu menzu, sovjetski oficiri su svakodnevno prelazili ulicu kako bi ručali u “Grand Hotelu”. Koristeći tu rutinu, jedan američki agent, pozicioniran stotinak metara dalje, montirao je fotoaparat s daljinskim upravljačem unutar plišanog tigra koji je stajao na zadnjem sjedištu neupadljivo parkiranog automobila. Pomoću te skrivene kamere napravljene su stotine čistih portreta sovjetskih oficira, koje su potom dvostruki agenti identifikovali za potrebe američke obavještajne službe.

Savremeni Beč i dalje čuva svoje klandestinske ritmove. Procjenjuje se da u gradu danas aktivno djeluje više stotina, pa čak i preko hiljadu neprijavljenih obavještajaca iz cijelog svijeta. Kafana “Schwarzenberg” zadržala je status špijunskog okupljališta jer su u njenoj neposrednoj blizini godinama bila sjedišta austrijskih sigurnosnih službi, čiji su uposlenici tu dolazili nakon radnog vremena. Kineske delegacije, prema Rieglerovim saznanjima, preferiraju restoran “Goldene Zeiten” na Trgu Dr. Karla Luegera, oko kojeg kruži urbana legenda da je bivša vlasnica bila u bliskim odnosima s Mao Zedongom.

Francuski obavještajci biraju ekskluzivni japanski restoran “Unkai”, dok su ruski operativci godinama preferirali restoran “Zur Steirischen Botschaft” u Strohgasse, kao i kultne lokacije u parku Prater i na pijaci Naschmarkt. S druge strane, gostionica “Pürstner” u Riemergasse i dalje održava reputaciju mjesta koje je nekada rado posjećivao Vladimir Putin, čija je karijera, prije ulaska u visoku politiku, bila neraskidivo vezana za strukture KGB-a. Tako Beč, kroz stapanje prošlosti i sadašnjosti, ostaje grad u kojem kulise visoke kulture i diplomatije i dalje uspješno skrivaju jedno od najaktivnijih obavještajnih pozorišta na svijetu.

IZVOR: Der Standard