Bugarska pjevačica Dara pobijedila na 70. Euroviziji plesnim hitom “Bangaranga”, no spektakularan kraj priredbe brzo je ustupio mjesto pitanjima koja se nameću već treću godinu zaredom: može li natjecanje koje se proglašava apolitičnim i dalje ignorirati geopolitičke lomove koji ga sve dublje potresaju?

Europsko televizijsko glazbeno natjecanje organizira Europska radiodifuzna unija (EBU), savez 68 punopravnih članova koji predstavlja 113 javnih medijskih servisa iz 56 zemalja. Članovi su nacionalni javni emiteri poput HRT-a u Hrvatskoj, BBC-a u Ujedinjenom Kraljevstvu ili ARD-a u Njemačkoj, a svaki od njih ima pravo slati svojeg predstavnika na natjecanje. EBU, osnovan 1950. u Ženevi, donosi sve ključne odluke o pravilima natjecanja, kriterijima sudjelovanja i sponzorskim ugovorima.

Ovogodišnje natjecanje u Beču obilježio je bojkot pet zemalja, Španije, Irske, Nizozemske, Slovenije i Islanda, koje su odbile dijeliti pozornicu s Izraelom zbog rata u Gazi, izazvanog napadom Hamasa u listopadu 2023. i humanitarne krize koja je uslijedila. Radi se o najvećem političkom bojkotu u povijesti natjecanja, s mjerljivim financijskim i gledateljskim posljedicama. Španija, kao članica “Velike petorke” zemalja koje automatski nastupaju u finalu, među onima je koji i financijski najviše doprinose natjecanju,

Na financijsku sliku natjecanja dodatno se nadovezuje i pitanje sponzorstva. Kozmetička tvrtka Moroccanoil službeni je glavni sponzor Eurovizije već šestu godinu zaredom. Tvrtka je osnovana u New Yorku, no njezino podrijetlo i poslovne veze vezane su uz Izrael, bez obzira što ime asocira na Maroko. Kritičari tvrde da prisutnost glavnog sponzora povezanog s Izraelom dodatno kompromitira neutralnost koju EBU proklamira, premda Moroccanoil nije bio izravno umiješan ni u jednu od glasačkih kontroverzi.

Politička tenzija zrcali se i u samim rezultatima glasovanja. Izrael je završio na drugom mjestu, no s upečatljivim raskorakom između publike i žirija – dok su ga stručni žiriji svrstali na osmo mjesto, publika ga je gurnula na ukupno drugo. Bugarski pobjednički nastup prikupio je 516 bodova – 204 žirija i 312 publike – i to je prvi put od 2017. godine da su žiriji i publika izabrali istog pobjednika.

Taj stalni raskorak između institucionalnog i narodnog glasanja odražava duboku podjelu unutar europske stručne javnosti o tome koliko su glasovi koji utječu na rezultat podložni organiziranim kampanjama.

Upravo tu leži jedna od ključnih napetosti s kojima se EBU bori. Glasački propisi za ovu godinu već su promijenjeni – maksimalan broj glasova po jednom gledatelju smanjen je s dvadeset na deset, a stručni žiriji vraćeni su u polufinalnu fazu – no te reforme nisu utišale kritike. New York Times ponovio je tvrdnje da je izraelska vlada organizirala glasačku kampanju 2025. godine kada je Izrael isto bio drugi, ali s pet puta više glasova publike nego žirija, uz pitanje kakva jamstva postoje da se i ovaj put nije radilo isto. 

List podsjeća da je uoči lanjskog Eurosonga u Baselu, EBU-ova istraživačka jedinica Eurovision News Spotlight otkrila da je izraelska vlada, putem svoje Agencije za državno oglašavanje, financirala i organizirala digitalnu kampanju na Googleu i društvenim mrežama, pozivajući gledatelje da iskoriste svih 20 dostupnih glasova za izraelsku predstavnicu.

U sklopu te vladine kampanje otvoren je YouTube kanal koji je za samo deset dana objavio 89 videa s više od 8,3 milijuna pregleda, sve plaćeno iz državnog proračuna. New York Times prenio je i produbio te nalaze uoči ovogodišnjeg natjecanja, iznova pokrenuvši pitanje je li Izraelov visoki rezultat u glasovanju publike odraz iskrene narodne podrške ili državno financiranog pritiska.

Ove godine povijest se u manjoj mjeri ponovila – izraelski javni servis KAN uklonio je sporne videopozive u kojima se poziva na glasanje i tvrdio da nije bio uključen u organizaciju kampanje iz 2025., ali to nije nitko neovisno potvrdio. Izrael je opet završio drugi, ponovo zahvaljujući snažnoj podršci publike unatoč skromnim ocjenama žirija.

Srž spora tiče se dvostrukih mjerila. Kada su europski zastupnici javno pozvali na isključenje Izraela, EBU je odgovorio da je KAN punopravni i aktivni član od 1973. godine te da mu, kao takvome, pripada pravo nastupanja. Pritom su istaknuli da KAN aktivno odolijeva pokušajima izraelske vlade da ga privatizira ili ugasi, što ga, prema EBU-u, čini dovoljno neovisnim.

Rusija je pak 2022. isključena jer su tri njezina javna servisa – Channel One Russia, VGTRK i Radio Dom Ostankino pod izravnom državnom kontrolom. No kritičarima to nije uvjerljivo, posebno jer je EBU 2022. u svojoj javnoj komunikaciji naglašavao reputacijski rizik za natjecanje, a ne tehničke kriterije o neovisnosti emitera. Ta nedosljednost u obrazlaganju odluka hrani optužbe o selektivnoj primjeni načela.

Dok su institucije vodile diplomatske bitke, glazbeni je svijet progovorio neposredno. Mjesec dana prije natjecanja, u travnju 2026., kampanja No Music for Genocide objavila je otvoreno pismo koje je potpisalo više od tisuću glazbenika i kulturnih radnika, uključujući Briana Ena, Rogera Watersa, Petera Gabriela, Massive Attack…

U pismu su optužuli EBU da dopušta Izraelu da Euroviziju koristi kao instrument tzv. kulturnog izbjeljivanja – prakse kojom države koriste kulturne događaje kako bi poboljšale svoju međunarodnu reputaciju i odvratile pozornost od spornih postupaka.  Pobjednik Eurovizije 2024. iz Švicarske, Nemo, vratio je svoju nagradu nakon što je Izraelu odobreno sudjelovanje.

Berlinska glazbenica Molly Nilsson, jedna od potpisnica, rekla je da glazba ne može biti apolitična: “Ako umjetnost postane samo zabava u kojoj ne govorimo o onome što se događa u svijetu, onda ne znam čemu služi.” Slovenija je za vrijeme trajanja finala emitirala poseban program nazvan “Glasovi Palestine”, a Irska je umjesto prijenosa prikazala epizodu klasične komedije Otac Ted.

Flamanski belgijski javni servis VRT dao je do znanja da se neće pojaviti ni u Sofiji, gdje će se iduće natjecanje održati, osim ako EBU ne provede otvorenu raspravu i izravno glasanje svih članova o kriterijima sudjelovanja.

Predsjednica uprave RTV-a Slovenija Natalija Goračak objasnila je da je bojkot za javni servis podrazumijevao žrtvu jednog od najgledanijih programa u godini, no da je odluka donesena na poziv slovenskih glazbenika, uz uvažavanje javnog mnijenja i iz osjećaja odgovornosti prema stotinama novinara koji su poginuli ili spriječeni u radu u Gazi.

Glavni direktor Eurovizije Martin Green uoči finala je priznao da natjecanje prolazi kroz izazovna vremena i najavio da će EBU temeljito preispitati sve ovoga ljeta, nakon niza razgovora s obožavateljima. Potom je gledatelje zamolio da u finalnoj večeri “navuku zavjese prema vanjskom svijetu i sanjaju da je nešto drugo moguće.” No za natjecanje koje se deklarira apolitičnim, a geopolitika ga sve otvorenije preuzima, ta zavjesa postaje sve teža za navući.

Najekstremniji primjer su Cipar i Grčka, koje od 1981. godine jedna drugoj gotovo bez iznimke dodjeljuju maksimalne ili gotovo maksimalne bodove, bez obzira na kvalitetu pjesme. Na suprotnom kraju spektra stoje Azerbajdžan i Armenija – dvije zemlje koje su vodile ratove i koje su u cijeloj povijesti natjecanja međusobno razmijenile samo jedan bod. Norveška, Finska, Danska i Island zajedno su Švedskoj osigurali više od četvrtine svih bodova koje je ta zemlja prikupila od svog prvog nastupa 1958. godine.

Bojkoti rastu, glazbenici se bune i sve se manje priča o samom natjecanju. Prošlogodišnje natjecanje pratilo je oko 166 milijuna gledatelja, no finale u Beču nije se emitiralo u Irskoj, Sloveniji i Španiji gdje je lani ukupno sjedilo pred televizorima gotovo 5,9 milijuna gledatelja. Pad gledanosti zabilježen je i u Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Švedskoj, Belgiji i Portugalu, a BBC One bilježi najslabiji rezultat polufinala od kada je prijenos premjestio na svoju glavnu televizijsku mrežu.

Ukupni podaci još nisu konsolidirani, ali po Streamchartu gledanost prvog polufinala na YouTubeu pala je za 22,7% u usporedbi s prošlom godinom. EBU-u stoga predstoji ljeto teških razgovora o tome što Eurovizija uopće želi biti – i za koga. 

IZVOR: HINA