Rijad se oslanjao na tri stuba sigurnosti: odnose s Amerikom (koji su se pokazali nepouzdanim), približavanje Iranu i jačanje vlastitih odbrambenih kapaciteta, budući da njihovo vazduhoplovstvo broji više od 400 borbenih aviona. Sada su ih Trump i Izrael uvukli u rat, Iran im uzvraća udarce, a pokušaji da razviju vlastitu proizvodnju naprednog naoružanja su zapeli

Dok diplomatski napori stagniraju, u Perzijskom zaljevu raste strah od nove runde otvorenih sukoba s Iranom, a ta tjeskoba nigdje nije opipljivija nego u Saudijskoj Arabiji. Mnogi potezi kraljevstva proteklih sedmica bili su obavijeni gustom tajnošću. I dok su saudijski ministri u javnost plasirali uobičajene fraze o deeskalaciji i dobrosusjedskim odnosima, sada je jasno da je Rijad iza kulisa aktivno koristio svoju ekonomsku i vojnu moć kako bi usmjeravao događaje na terenu.

Agencija Reuters otkrila je da su saudijske snage izvršile zračne udare na Iran tokom aktivne faze rata, što u tom trenutku nije bilo javno obznanjeno. Gotovo istovremeno, u javnost je procurila informacija da su saudijski zvaničnici razmatrali ideju o paktu o nenapadanju između zemalja Bliskog istoka, što vide kao formulu za očuvanje krhkog mira nakon završetka sukoba.

Kao najveći regionalni izvoznik nafte, čuvar svetih mjesta islama, s populacijom od preko 36 miliona ljudi i izuzetno sposobnim ratnim vazduhoplovstvom, Saudijska Arabija sebe dugo doživljava kao prirodnog lidera zaljevskih Arapa. No, upravo zbog toga kraljevstvo je postalo glavna meta Irana, ambicioznog regionalnog hegemona čije su ranije neprijateljske akcije i oružani napadi u bilo kojem drugom dijelu svijeta mogli prerasti u otvoreni rat.

Saudijska Arabija je i prije ovog rata nebrojeno puta bila meta udara Irana i njegovih proksija iz Iraka i Jemena, a najteži udarac pretrpjela je prije sedam godina kada su krstareće rakete osakatile rafineriju Abqaiq na istoku zemlje. Firas Maksad, direktor za Bliski istok u konsultantskoj kući Eurasia Group, navodi da je Rijad ovog puta tačno znao koliko je linija po kojoj hoda tanka.

Maksad, koji održava bliske kontakte unutar saudijske vlade, otkriva da su komunikacijski kanali s Teheranom aktivirani odmah nakon izbijanja sukoba 28. februara. Iranskom rukovodstvu su vrlo rano prenesene jasne crvene linije. Poručeno im je da bi bilo kakav napad na saudijska naftna postrojenja, u rangu onog iz 2019. godine na Abqaiq, izazvao masovan saudijski odgovor balističkim projektilima direktno po iranskom ostrvu Kharg.

Iako je ta apokaliptična opcija opšteg uništenja naftne infrastrukture izbjegnuta, Islamska Republika je nastavila iscrpljivati susjeda stotinama projektila i dronova. Regionalne diplomate naglašavaju ulogu Alireze Enayatija, iranskog ambasadora u Rijadu, koji je ostao na dužnosti i služio kao ključni kanal preko kojeg se pregovaralo o tome šta je za kraljevstvo prihvatljivo, a šta ne.

Udarci na američku ambasadu ili američke vojne snage u regionu prešutno su tolerisani. Na koncu, saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman i njegova vlada bili su ogorčeni činjenicom da je Donald Trump ignorisao njihova upozorenja protiv pokretanja rata. Međutim, kada su Iranci 19. marta ispalili četiri balističke rakete direktno na saudijsku prijestolnicu, i to u trenutku dok je ministar vanjskih poslova ugošćivao diplomatske kolege iz islamskog svijeta, crvena linija je brutalno pregažena. Vidno ogorčeni princ Faisal bin Farhan poručio je tada medijima da zemlja neće oklijevati da zaštiti svoje ekonomske resurse, nakon čega su uslijedili neregistrovani saudijski udari na iranske raketne položaje.

Iransko korištenje milicija u Iraku za napade na ciljeve koje je teže pogoditi direktno s iranske teritorije takođe je izazvalo reakciju. Za Saudijsku Arabiju, sposobnost transporta nafte cjevovodom dužine 1.200 kilometara preko pustinje do terminala Yanbu na Crvenom moru predstavlja vitalni dio strategije za ublažavanje štete nastale zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Ipak, dronovi lansirani iz Iraka pogodili su postrojenja u Yanbuu, što je nagnalo Saudijce da bombarduju proiranske milicije koje su izvele napad.

S druge strane, iranski saveznici Huti u Jemenu još uvijek nisu pokušali zatvoriti prolaz Bab el-Mandeb na izlazu iz Crvenog mora, što bi potpuno blokiralo saudijske isporuke. Izvori iz regiona sugerišu da je to rezultat izdašnih finansijskih poticaja koje je Rijad ponudio Hutima, ali i direktnih vojnih prijetnji. Ruta preko Crvenog mora omogućava Saudijcima da kupuju vrijeme čekajući diplomatsko rješenje i garantuje im veći prostor za strpljenje u poređenju sa saveznicima poput Kuvajta ili Katara, čiji izvoz u potpunosti ovisi o Hormuzu. Simon Collis, bivši britanski ambasador u Rijadu, ističe da situacija za kraljevstvo, iako teška, donosi i ekonomske koristi jer izvoze manje nafte, ali po cijeni koja premašuje 100 dolara po barelu.

Ipak, Collis upozorava da bi nova eskalacija mogla srušiti ovu pažljivo kalibrisanu politiku. Trenutni gubici su održivi, osim ako sukob ne dostigne nivo na kojem bi meta postala infrastruktura za desalinizaciju vode, što bi za Saudijsku Arabiju bilo katastrofalno. Rijad je bolno svjestan da su postrojenja za desalinizaciju, koja proizvode većinu pitke vode u zemlji, njihova najranjivija tačka.

U pokušaju da izbjegne takav scenario opšteg uništenja, Saudijska Arabija je pokrenula razgovore o sporazumu o nenapadanju između zaljevskih država i Irana, po uzoru na Helsinški dogovor iz perioda Hladnog rata. To je najnoviji gambit Rijada u decenijskoj borbi da pronađe modus vivendi s perzijskim susjedom, s kojim su diplomatski odnosi obnovljeni tek 2023. godine.

Međutim, aktuelni rat je potpuno poremetio saudijsku potragu za stabilnošću. Rijad se oslanjao na tri stuba sigurnosti: odnose s Amerikom (koji su se pokazali nepouzdanim), približavanje Iranu i jačanje vlastitih odbrambenih kapaciteta, budući da njihovo vazduhoplovstvo broji više od 400 borbenih aviona. Sada su ih Trump i Izrael uvukli u rat, Iran im uzvraća udarce, a pokušaji da razviju vlastitu proizvodnju naprednog naoružanja su zapeli.

Pošto je dosadašnji bezbjednosni okvir uništen, Saudijska Arabija pokušava stvoriti de facto savez s tri velika regionalna igrača, Egiptom, Turskom i Pakistanom. Firas Maksad smatra da ova nova četvorka predstavlja najbolju šansu Rijada da akumulira pregovaračku moć i nastupi pred Iranom jedinstvenim glasom.

Mnogi se ipak pitaju kako bi takav aranžman mogao efikasno očuvati mir kada Sjedinjene Američke Države i Izrael vjerovatno nikada neće biti dio njega. Atmosferu u Rijadu najbolje oslikava nedavni članak bivšeg šefa saudijske obavještajne službe, princa Turkija al-Faisala, u kojem je ustvrdio da je kraljevstvo uspješno osujetilo izraelski plan da zapali rat između njih i Irana.

U međuvremenu, prethodni saudijski sigurnosni savez, Zaljevski savjet za saradnju (GCC), praktično se raspao. Ujedinjeni Arapski Emirati postali su strateški partner Izraela, dok Oman i Katar pokušavaju napraviti vlastite, separatne dogovore s Teheranom.

S obzirom na proklamovanu namjeru Islamske Republike da zadrži kontrolu nad Hormuškim tjesnacom, dajući prioritet prolaza svojim prijateljima uz podizanje taksi, izazovi za Rijad tek predstoje. Iako Saudijska Arabija i UAE pokušavaju zaobići ovo usko grlo koristeći alternativne cjevovode i kopnene trgovačke puteve, implikacije će biti ogromne ako Hormuz ostane igračka u rukama Iranske revolucionarne garde. Javno proklamovana diplomatija Saudijske Arabije predstavlja tek vrh ledenog brijega u ovom ratu. Od potkupljivanja Huta, preko tajnog bombardovanja Irana, pa sve do interventne kupovine oružja iz Turske i Pakistana, iza zavjese tajnosti nastavit će se voditi kompleksan i nemilosrdan rat.

IZVOR: The Sunday Times