Rimska kurija je u Srednjem vijeku bila jedina istinski univerzalna institucija, a njen odnos prema Bosni rijetko je bio vođen isključivo duhovnim motivima. U svojoj novoj knjizi “Bosna i Rimska kurija u srednjem vijeku” dr. Dženan Dautović istražuje kako su se interesi Papinstva, Ugarske i bosanskih vladara prelamali kroz optužbe za herezu, krunidbene ceremonije i antiosmanske saveze. Analizirajući period od skoro hiljadu godina, autor precizno ocrtava granice papske moći na terenu i pokazuje kako je Bosna, uprkos institucionalnim pritiscima, uspijevala zadržati specifičan položaj u okvirima zapadne civilizacije sve do 1463. godine; knjige je promovirana u srijedu Travniku, promovirale su je Dautovićeve kolege, historičari Nedim Rabić i Adis Zilić dok je promocijom moderirao Enes Škrgo

Promocija nove monografije dr. Dženana Dautovića, održana u rodnoj kući Ive Andrića u Travniku, predstavlja jedan od značajnijih kulturnih i naučnih događaja u bosanskohercegovačkoj medijevalistici u posljednjih nekoliko godina. Predstavljanje njegove knjige pod naslovom “Bosna i Rimska kurija u srednjem vijeku”, objavljene u prestižnoj biblioteci Memento izdavačke kuće Dram radosti, označilo je popunjavanje jedne od najvećih praznina u našoj historiografiji.

Kako je tokom promocije istaknuto, malo je tema koje su toliko ključne za razumijevanje srednjovjekovne Bosne, a koje su do sada ostale bez sistematske, monografske obrade. Izreka da bismo o Bosni 13. stoljeća znali veoma malo da se Rimska kurija tada nije intenzivno zainteresovala za njene vjerske prilike, služi kao osnovna premisa ovog djela. Upravo je ta zainteresovanost ostavila dubok trag u vatikanskim arhivima, čije je registre autor istraživao tokom trinaest godina sistematskog rada, od prve neprospavane noći nakon magisterija 2013. godine, pa sve do finalne korekture 2026. godine.

Ova knjiga je plod temeljite prerade i proširenja doktorske disertacije odbranjene 2017. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dautović je 2023. godine, zahvaljujući podršci Snježane Kopruner, ponovo boravio u Apostolskom vatikanskom arhivu (Archivio Apostolico Vaticano), ranije poznatom kao Tajni vatikanski arhiv (Archivio Segreto Vaticano). Cilj tog drugog boravka bio je upotpuniti istraživanje onih registara papske kancelarije koji su mu tokom pisanja disertacije ostali nedostupni zbog strogih administrativnih pravila talijanskih arhiva.

Kroz pet iscrpnih poglavlja, Dautović vodi čitaoca kroz gotovo hiljadu godina historije, od kasne antike pa sve do konačnog pada Bosanskog kraljevstva 1463. godine. Njegov pristup je primarno fokusiran na političku i diplomatsku dimenziju odnosa, dok religiju i teologiju posmatra isključivo kao medije kroz koje su se artikulisali interesi bosanskog i papinskog dvora. Ovakva perspektiva omogućava čitaocu da razumije Bosnu ne kao izolovanu “heretičku” enklavu, već kao ravnopravnog, iako specifičnog, sudionika u kompleksnoj mreži evropske diplomatije onoga vremena.

Govoreći o samom procesu rada, dr. Dautović je naglasio važnost direktnog uvida u arhivsku građu, nasuprot pukom oslanjanju na ranije objavljene zbirke. Prvi zadatak bio je revizija izvora koje su strani istraživači, poput Augustina Theinera, priređivali još prije stotinu i pedeset godina. Strani priređivači su, naime, često griješili u transkripciji lokalnih imena i toponima, što je za razumijevanje unutrašnjih prilika u Bosni bilo pogubno.

Drugi cilj bio je pronalazak novih, neobjavljenih dokumenata. Autor je uspio identificirati petnaest potpuno novih izvora koji su ranijim istraživačima promakli jer se u njima Bosna ne spominje direktno imenom, već kroz toponime poput Bobovca ili Gradačca. Samo istraživač koji intimno poznaje bosansku topografiju mogao je prepoznati da se Grachacz odnosi na Gradačac, čime je nauka dobila dragocjene nove podatke o bosanskoj srednjovjekovnoj svakodnevici.

Posebno je značajan autorov osvrt na specifičnosti rada u Vatikanskom arhivu, koji je iznio s dozom akademskog vica, ali i nužne ozbiljnosti. Iako je veći dio građe danas digitalizovan, Dautović ističe da pravi istoričar uvijek teži da dokument osjeti pod rukom. Opisao je situaciju kada mu je ustupljen kodeks iz 1350. godine koji nije bio skeniran zbog straha od preživjelih spora Crne kuge. Ovakvi detalji oslikavaju težinu bavljenja historijskim vrelima.

Takođe, autor u svom radu oštro kritikuje pojavu koju naziva “kleptosignaturija”,  neetičku praksu autora koji prepisuju arhivske signature iz tuđih radova, a da nikada nisu kročili u arhiv. Nasuprot tome, Dautovićeva monografija je utemeljena na autentičnom, višemjesečnom boravku u rimskim trezorima znanja, što je potvrđeno preciznim navođenjem kompletnih signatura u bilješkama, čime se otvara put i budućim generacijama istraživača.

Jedan od promotora, dr. Nedim Rabić u svom je izlaganju povezao simboliku prostora u kojem se promocija održala, rodnu kuću Ive Andrića, sa samim sadržajem Dautovićeve knjige. Podsjetio je na esej Ive Andrića “Legenda o svetom Francisku iz Asizija”, objavljen 1926. godine, čija se stogodišnjica poklapa sa izlaskom ove monografije. Rabić smatra da nije slučajno što upravo u tom tekstu Andrić piše o velikoj prekretnici zapadnog srednjovjekovlja, o vremenu krize Crkve i usponu papinske moći pod pontifikatom pape Inocenta III.

Upravo taj period, početak 13. stoljeća, predstavlja embrionalnu fazu u kojoj se definišu odnosi između Bosne i Rimske kurije, odnosi koji će varirati od otvorenog neprijateljstva do pragmatičnog savezništva. Pontifikat Inocenta III označava transformaciju Kurije u modernu administrativnu kancelariju i početak sistematskog nadzora nad periferijama hrišćanskog svijeta, uključujući i Bosnu, koja se tada prvi put ozbiljno pojavljuje na mapi vatikanskih interesa.

Rimska kurija u ovoj monografiji nije prikazana kao neka statična ili daleka institucija koja tek povremeno i nasumično šalje pisma. Naprotiv, Dautović pokazuje da je već u 12. stoljeću, u jeku gregorijanskih reformi, Europa doslovno preplavljena papinskom korespondencijom. Papinska kancelarija postaje ključni instrument upravljanja, nadzora i komunikacije. Vladari, biskupi i opatije sve češće primaju papinske potvrde, upozorenja i presude čak i o lokalnim pitanjima koja se danas mogu činiti beznačajnim.

Knjiga razbija ukorijenjenu sliku o Bosni kao izolovanom, “heretičkom” ostrvu. Naprotiv, Bosna je prikazana kao integralni dio evropskog srednjovjekovlja koji se živo interesovao za centre moći, ali i za koji su se ti centri, prvenstveno zbog geopolitičkih i crkvenih razloga, živo interesovali. Svaki kontakt s Rimom značio je za Bosnu i transfer kulturnih strujanja iz zapadne Europe, što je jedan od najznačajnijih sporednih efekata ove diplomatske komunikacije.

Jedna od najvažnijih teza koju dr. Rabić naglašava, citirajući zaključak same knjige, jeste spoznaja o nemoći Papinstva da svoje zamisli uvijek i do kraja sprovede na terenu. Uprkos svojoj univerzalističkoj ideologiji i tvrdnjama o vrhovnoj vlasti nad svim hrišćanskim zemljama, na rubovima kršćanskog svijeta moć Rima bila je ograničena surovom realnošću lokalne politike. Dr. Dautović u svom zaključku ističe da je “papinstvo najčešće bilo nemoćno da sprovede svoje zamisli na terenu”, što je možda i najvrijedniji doprinos razumijevanju realpolitike onoga vremena. Između Rima i Bosne uvijek je postojao širok prostor za pregovor, prilagođavanje, ali i za tihu opstrukciju papskih naredbi ukoliko one nisu odgovarale domaćim interesima. Bosna se u ovom djelu pojavljuje kao subjekt koji aktivno trguje svojim lojalnostima, koristeći udaljenost Rima i interese susjednih zemalja za vlastito očuvanje.

Dok se u Italiji rađao franjevački pokret, u Bosni se kristalizovalo pitanje vjerske posebnosti koje će dovesti do stoljetnih optužbi za herezu. Dr. Rabić podcrtava autorovu vještinu u dekonstrukciji religijskog jezika tog vremena. Dautović pokazuje da se iza pojmova poput “pravovjerja”, “reforme” ili “misije” gotovo uvijek skrivala složena mreža strateških, diplomatskih i političkih interesa.

Franjevci, koji će kasnije postati ključni nosioci papinske politike u Bosni, nisu bili samo misionari, već i vješti diplomati u službi Kurije. Ova knjiga tako nadilazi starije, jednostrane historiografske pristupe i nudi složenu, višeslojnu sliku odnosa koji su varirali u skladu s promjenama unutar same Rimske kurije, od snažnog univerzalizma Inocenta III, preko avinjonskog perioda, pa sve do kasnog srednjeg vijeka i suočavanja s osmanskom prijetnjom. Rabić zaključuje da monografija nezaobilazno štivo za sve koji žele razumjeti Bosnu ne samo kao lokalni fenomen, već u njenom punom evropskom kontekstu.

Dr. Adis Zilić, drugi Dautovićev promotor, fokusirao je pažnju na hronološku dubinu Dautovićevog istraživanja i njegovu metodološku preciznost. Autor se u prvom poglavlju bavi svojevrsnom “prahistorijom” odnosa, koristeći arheološku građu kao primarni izvor za periode kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Posebno mjesto u ovoj analizi zauzima bistoenska biskupija (Ecclesia Bestoensis). Dautović zastupa tezu da je upravo bazilika u Turbetu kod Travnika, zbog svoje monumentalnosti i statusa dvojne bazilike, bila vjerovatnije sjedište ove antičke biskupije nego lokalitet u Malom Mošunju. Ovim autor ne samo da doprinosi lokalnoj historiji Travnika, već tu historiju postavlja u širi crkveni okvir onovremenog svijeta.

Njegova analiza kristijanizacije prostora na kojem će se kasnije razviti Bosna pokazuje kontinuitet vjerskog života koji je preživio i burne periode sjeoba naroda.

Posebno poglavlje posvećeno je ćirilo-metodskoj misiji i njenom dubokom tragu na bosanskom prostoru. Pod utjecajem Bizanta, koji je težio asimilaciji malih naroda kroz liturgiju na narodnom jeziku, ova misija je postavila temelje za ono što će kasnije postati bosanska duhovna autonomija. Dautović istražuje veze koje su uspostavljene s Rimom preko učenog papskog bibliotekara Anastazija, te iznosi smjelu i argumentovanu tezu da su bosanski krstjani bazirali svoju tradiciju upravo na ovim ranim učenjima.

Prema njegovom mišljenju, samostani u Bosni su najvjerovatnije funkcionisali prema pravilima bazilijanskog reda, što baca potpuno novo svjetlo na prirodu Crkve bosanske. Autor trezveno zaključuje da u Bosni nije došlo do potpunog urušavanja starokršćanske crkvene organizacije, već je sjećanje na nju ostalo živo, što je omogućilo bosanskom društvu da u ranom srednjem vijeku zadrži slavensku službu na narodnom jeziku i odupre se franačkom crkvenom utjecaju.

Ključna metodološka vrijednost knjige ogleda se u preciznom definisanju pojmova. Dr. Zilić naglašava kako Dautović jasno razlikuje “Rimsku kuriju” kao administrativni aparat od šireg pojma “Papstva”, čime omogućava čitaocu da prati mehanizme donošenja odluka unutar vatikanske kancelarije. Također, autor tretira termin “heretik” prvenstveno kao oruđe papske pravne kancelarije. Iz perspektive Rima, heretik je bio svako ko osporava vrhovni autoritet pape, bez obzira na teološke nijanse. Ovakav pristup deideologizuje pitanje Crkve bosanske i postavlja ga u sferu pravnih i političkih odnosa.

Dautovićeva analiza pokazuje da su optužbe za herezu često bile instrument za discipliniranje perifernih država, pri čemu je religijski diskurs bio samo fasada za ostvarivanje hegemonije nad rubnim područjima latinskog kršćanstva.

Događaji iz 13. stoljeća obrađeni su s posebnom pažnjom, s fokusom na Četvrti lateranski sabor iz 1215. godine. Taj sabor dr. Dautović kvalifikuje kao apsolutnu prekretnicu koja uvodi politiku nulte tolerancije prema svemu što je iz perspektive Rima izgledalo kao odstupanje od pravovjerja. Uvedeno je pravilo “osumnjičen si dok se ne dokaže suprotno”, što je Bosnu dovelo u izuzetno težak položaj. Retorika u papskim pismima se zaoštrava, a pritisak kulminira dislokacijom Bosanske biskupije u Đakovo sredinom 13. stoljeća.

Ovaj čin, kako autor pokazuje, bio je direktan udar na suverenitet bosanske države. Đakovački biskupi su decenijama ostali tek formalni nosioci titule koji u Bosnu nisu kročili osim u pratnji ugarske vojske, što je Bosnu primoralo na stvaranje vlastite, autohtone crkvene organizacije koja bi garantovala legitimitet domaćoj dinastiji Kotromanića.

Završni dio Dautovićeve monografije bavi se usponom Bosne u rang kraljevstva i finalnom fazom odnosa sa Svetom stolicom pred sami pad pod osmansku vlast. Period uzdizanja kraljevstva korespondira sa velikom Zapadnom šizmom, vremenom kada su unutar samog katoličanstva postojala dvojica, pa i trojica papa. Sukobi u vrhu Crkve imali su direktne refleksije na bosanske prilike, pružajući bosanskim vladarima prostor za diplomatski manevar.

Govoreći o krunidbi kralja Tvrtka I, autor čvrsto stoji uz tezu svog mentora, profesora Dubravka Lovrenovića. S obzirom na to da Rim u tom trenutku nije priznavao Tvrtkovu krunu, krunidba se mogla obaviti samo po domaćoj tradiciji i uz posredstvo onih institucija koje su u Bosni imale stvarni duhovni autoritet. Priznanje kraljevskog statusa od strane Kurije uslijedilo je tek 1419. godine, neposredno nakon sabora u Konstancu, kada je prevladala potreba za stabilizacijom rubnih područja pred nadolazećom prijetnjom s istoka.

U završnim decenijama postojanja kraljevstva, odnosi se dramatično mijenjaju. Antiheretički diskurs, koji je stoljećima dominirao pismima iz Rima, gotovo potpuno nestaje, a zamjenjuje ga snažna antiosmanska retorika. Autor detaljno obrađuje pokušaj uspostavljanja Srebreničko-visočke biskupije, za koju je pronašao četiri potpuno nova izvora. Posebno je fascinantan pomen pape Eugena IV, koji je proglasio da su se u okrilje hrišćanstva vratile armenska, gruzijska, etiopska i  bosanska crkva. Ovim je Bosna, makar retorički, stavljena u ravan sa drevnim istočnim crkvama, što pokazuje koliko se percepcija Bosne u Rimu promijenila pod pritiskom osmanske ekspanzije.

Dautović smatra da je misija papskog legata Tome Tomazinija bila ključna za konačnu vjersku konverziju kraljevske porodice Kotromanića i institucionalno potiskivanje Crkve bosanske.

Monografija se završava potresnom analizom uloge papskog legata Nikole Modruškog. Dr. Dautović ga smatra direktno odgovornim za savjet dat posljednjem kralju Stjepanu Tomaševiću, da otkaže plaćanje danka sultanu, uz obećanje pomoći sa Zapada koja nikada nije stigla. Taj radikalan diplomatski potez bio je uvertira u konačni pad zemlje 1463. godine. Dautovićev je zaključak opor, ali naučno utemeljen: Rimska kurija je u svom odnosu prema Bosni bila podređena interesima Ugarske. Vatikanskoj kancelariji je bilo važnije održavati dobre veze s regionalnom silom nego se adekvatno posvetiti zaštiti male Bosne. Dautović povlači paralele sa sličnim odnosima Rima prema drugim perifernim državama, zaključujući da je Kurija redovno stajala na strani jačeg i moćnijeg, često zanemarujući vlastite hrišćanske postulate o zaštiti slabih.

Iza ove studije stoji trinaest godina neumornog rada, odricanja i istraživačkog entuzijazma. Autor se u završnoj riječi prisjetio svojih početaka, stipendije Lemmermann fondacije i izazova života u Rimu sa minimalnim sredstvima. Monografija je posvećena njegovim uzorima, prvenstveno profesoru Lovrenoviću, ali i članovima porodice koji nisu dočekali njeno objavljivanje.