Njemačka kapitulacija u Tunisu, potpisana 13. maja 1943. godine, predstavlja jedan od najvažnijih, ali često zasjenjenih trenutaka Drugog svjetskog rata. Predajom generala Hans-Jürgena von Arnima i zarobljavanjem oko 250.000 njemačkih i italijanskih vojnika, kampanja u Sjevernoj Africi definitivno je okončana. Za Treći rajh, ovaj poraz je bio toliko kolosalan da su ga sami njemački vojnici, povlačeći gorku paralelu s katastrofom na Istoku, prozvali „Tunisgradom“. Osim što je simbolički uništio mit o nepobjedivosti sila Osovine na Mediteranu, ovaj događaj je širom otvorio vrata za savezničko iskrcavanje na Siciliju, označivši početak kraja fašističke Italije i prebacivanje ratnih operacija direktno na tlo „Tvrđave Evropa“

Jutro osmog  novembra 1942. godine zateklo je Adolfa Hitlera u specijalnom vozu na putu iz Berlina u Minhen. U šumi Tiringije stigla je vijest koja je u Berlinu dočekana kao strateški šok: američki ekspedicioni korpus iskrcava se u Alžiru i Oranu, u lukama pod kontrolom Višijevske Francuske. Na drugoj strani Mediterana, savezničke flote i desantne jedinice pokretale su Operaciju Torch, do tada najveću amfibijsku operaciju u ratu, koja će otvoriti novi front i, kroz mjesecima dugu borbu u Tunisu, pretvoriti Sjevernu Afriku u mjesto gdje je „poseban odnos“ Britanije i SAD-a dobio svoje ratno krštenje.

Od ulaska Sjedinjenih Država u rat krajem 1941. zvanična strategija glasila je „Njemačka prvo“. Ali put do pobjede nad Trećim Reichom nije bio jednodimenzionalan. Winston Churchill zagovarao je perifernu strategiju: iscrpljivanje Njemačke blokadom, bombardovanjem i operacijama u Sjevernoj Africi. Rooseveltovi generali, okupljeni u Joint Chiefs of Staff, gurali su plan direktnog udara preko Francuske. U političko-vojnom kompromisu, Roosevelt je prihvatio britanski prijedlog: prvo Sjeverna Afrika.

U novembru 1942. američke, britanske i slobodne francuske trupe iskrcale su se u Maroku i Alžiru. Naišle su na otpor Višijevskih snaga, ali nakon tri dana borbi uslijedilo je primirje. Ono što Saveznici nisu mogli zaustaviti bio je njemačko-talijanski odgovor: munjevito prebacivanje pojačanja u Tunis, ključnu tačku lako dostupnu iz Sicilije. Hitler je, ogorčen razmjerama izazova, odbio ideju Joachima von Ribbentropa o mirovnim signalima Staljinu radi rasterećenja fronta i prebacivanja snaga u Afriku. Umjesto pregovora, naredba je bila jasna: Tunis se mora braniti.

Takva odluka otvorila je novu dinamiku: „utrku za Tunis“. Plan Berlin–Rim bio je spriječiti opkoljavanje Rommelove Panzer-armije između Britanske 8. armije generala Bernarda Montgomeryja, koja je nadirala iz Egipta, i novoiscrtanog anglo-američkog kliješta sa zapada, iz Maroka i Alžira. S druge strane, saveznički cilj bio je jednostavan, ali operativno težak: prije nego što se neprijatelj ukopa, zauzeti Tunis i Bizertu, preuzeti čitavu sjevernoafričku obalu, otvoriti mediteranske plovne rute i pripremiti napad na Siciliju.

U strateškoj slici kampanje sadržana je njena privlačnost i njena opasnost: Rommelova vojska povlačila se iz El Alameina u Egiptu preko Libije prema Tunisu. Ako bi Montgomeryjeva Osma armija pritiskala s istoka, a Torch snage se probijale s zapada, Rommel bi bio uhvaćen u tuniski kliještasti manevar. Uspjeh takvog plana, kako je naglašavano, davao je Tunisu potencijal prelomne bitke. Saul David, autor knjige Tunisgrad: Victory in Africa, podsjetio je da je Torch u tom trenutku bio najveći amfibijski poduhvat u istoriji ratovanja, a kampanja u Tunisu imala je i istorijsku simboliku i hladnu, geopolitičku težinu.

Na terenu, međutim, Saveznici su plaćali cijenu složenosti. Britanski general Kenneth Anderson vodio je 1. armiju prema Bizerti i Tunisu, nadajući se da će ih zauzeti prije nego što njemačko-talijanske snage ojačaju. Ali Luftwaffe je u zraku imao prednost, loše vrijeme je usporavalo pokret, logistika je škripala, a komandna struktura, s više centara odlučivanja i različitim tradicijama ratovanja, bila je zapetljana i neefikasna. Pokušaji desanta i padobranskih akcija završavali su katastrofom, uključujući i tragičnu misiju 2. britanskog padobranskog bataljona pod komandom Johna Frosta. Do decembra 1942. Saveznici nisu probili njemačke linije; posljednji pokušaj, napad na Longstop Hill uoči Božića, nakon tri dana krvavih borbi okončan je povlačenjem.

Tuniska kampanja bila je prva velika zajednička kopnena borba u kojoj su se američke i britanske snage borile rame uz rame. Ali ta saradnja nije bila ravnopravna. Britanci su u Torch ušli s neuporedivo većim iskustvom od Amerikanaca. Dwight D. Eisenhower dobio je vrhovnu komandu, „kost bačenu Amerikancima“,dok je Harold Alexander bio kopneni komandant, već oblikovan iskustvima iz Burme i Bliskog istoka. Nasuprot njemu stajali su George Patton i Omar Bradley, oficiri koji su u Sjevernoj Africi tek „kalili zube“.

U takvom rasporedu snaga napetosti su bile neizbježne: između komandnih stilova, između vojnih kultura, između samopouzdanja i realnosti. „Tokom ranih faza Tuniske kampanje postojao je osjećaj da su Amerikanci zeleni, neiskusni i da ne žele slušati savjete“, bilježi Saul David. Istovremeno, američki vojnici sebe su doživljavali kao križare kojima se duguje poštovanje zbog onoga što su smatrali spašavanjem Evrope. General Carl Spaatz cinično je sažeo disciplinu na terenu: ljudi u kampanji mogli su počiniti tri teška zločina, „ubistvo, silovanje i narušavanje anglo-američkih odnosa“.

Početkom 1943. u Tunisu se nalazilo gotovo 250.000 njemačko-talijanskih vojnika. U januaru i februaru uslijedile su ofanzive Njemačke 10. i 21. oklopne divizije. Vrhunac krize bila je Bitka kod Kaserinskog klanca u februaru 1943, gdje su neiskusne američke jedinice doživjele težak poraz, više od 4.000 zarobljenih, stotine uništenih tenkova i vozila. Taj udarac je, međutim, postao i prekretnica: američka vojska je pokazala da je „organizacija koja uči“. Potpomognuta naizgled neograničenim materijalnim resursima, brzo je sustigla britanske standarde, dijelom i zato što je bila otvorenija za ideje i inovacije. Patton, kao jedan od ključnih zagovornika oklopnih snaga, mogao je gurati nove koncepte u doktrinu koja nije bila zarobljena starim obrascima. Uz to, Amerikanci su koristili samokritične izvještaje nakon borbi efikasnije nego gotovo bilo koja druga vojska u Drugom svjetskom ratu: učiti odmah, korigovati odmah, ponoviti bolje.

Za Nijemce, Kaserin nije prerastao u operativni potop Saveznika, dijelom zato što Rommel nije dobio slobodu djelovanja koju je tražio. Vrhovni komandant Albert Kesselring ograničio je napredovanje i odbio Rommelov plan dubokog prodora prema Alžiru. Time je, iz njemačke perspektive, propuštena prilika za veći uspjeh ali je i potvrđeno da se Osovina u Tunisu više bori da izbjegne poraz nego da ostvari stratešku inicijativu.

U martu 1943. Rommel je posljednji put poveo ofanzivu kod Medenina. Dočekao ga je Montgomery, dobro pripremljen, s artiljerijskim i tenkovskim položajima koji su neutralisali manevar. Njemački gubici bili su teški; Rommel je ubrzo povučen iz Afrike, da se, kako se često kaže, nikada ne vrati. Komandu nad Grupom armija Afrika preuzeo je Hans-Jürgen von Arnim, ali u tom trenutku ratna matematika je već bila jasna: Saveznici su zatvarali obruč s kopna, mora i zraka.

U maju 1943. Saveznici su pokrenuli Operaciju Strike, koordinirani napad tenkova, pješadije, artiljerije i zračnih snaga. Tunis je pao sedmog maja. Već 13. maja general Giovanni Messe i general Hans-Jürgen von Arnim predali su ostatke svojih armija. Bilans je bio ogroman: više od 250.000 zarobljenih njemačkih i italijanskih vojnika, više nego kod Staljingrada. Njemačka javnost poraz je prozvala „Tunisgrad“. Joseph Goebbels je, nakon pada Tunisa, u dnevnik zapisao rečenicu koja odražava razmjere sloma: kada se pomisli da je 150.000 „najboljih mladih ljudi“ još uvijek u Tunisu, „brzo se dobije predstava o katastrofi“ koja prijeti.

Za Saveznike, cijena je također bila visoka, oko 70.000 ljudi izbačenih iz stroja, uključujući oko 10.000 poginulih, ali strateška dobit bila je presudna. Sjeverna Afrika očišćena je od Osovine, Mediteran je postao sigurniji za savezničko brodarstvo, a pozornica je pripremljena za invaziju na Siciliju i potom Italiju.

Tuniska kampanja često ostaje u sjeni Normandije ili Staljingrada, ali u prvoj polovini 1943. svrstana je uz Staljingrad i Guadalcanal kao jedan od tri velika preokreta rata. U Tunisu su dvije zapadne demokratije pokazale da mogu uništiti čitavu grupu armija i zarobiti više vojnika Osovine nego što je uzeto kod Staljingrada i to bez stravičnih gubitaka koji su obilježavali ofanzive Crvene armije. Taj rezultat imao je i političku poruku: koalicija SAD-a i Britanije može davati „uporediv doprinos“ slomu Osovine kao i Sovjeti, u trenutku kada je Josif Staljin smatrao da zapadne sile ne čine dovoljno da bi parirale masovnoj žrtvi na Istočnom frontu.

Istovremeno, Tunis je bio temeljni trenutak za anglo-američki odnos koji će u poslijeratnom periodu oblikovati svjetski poredak i dovesti do stvaranja NATO-a. U Tunisu je, u praksi, potvrđena ideja da liberalne demokratije mogu sarađivati u odbrani vrijednosti koje smatraju važnima ali je također učvršćena realnost da SAD postaju „stariji partner“ u savezu s Britanijom.

I karijere ključnih ljudi rasle su s ovom kampanjom. Harold Macmillan, britanski ministar-rezident u Sjevernoj Africi, kasnije će postati premijer (1957–1963), u periodu koji se preklapa s Eisenhowerovim predsjedništvom (1957–1961). Njihova veza iz Tunisa doprinijela je oporavku „posebnog odnosa“ nakon Suecke krize 1956. godine. A generali Eisenhower, Patton, Montgomery i Alexander, iskovani u složenosti tuniskog bojišta, uskoro će voditi najveće ofanzive rata, uključujući i Normandiju.

IZVOR: History of War