Istraživanje je obuhvatilo 1200 mladića i djevojaka starosti od 14 do 21 godine iz deset etničkih grupa, uključujući Austrijance, Bosance, Srbe, Turke, Sirijce i Čečene. Rezultati ukazuju na duboki jaz u percepciji svijeta, koji nije uslovljen samo porijeklom, već prvenstveno nivoom obrazovanja i snagom religijskog identiteta

Dugo najavljivani demografski trend u austrijskoj prijestolnici postao je realnost: u bečkim obaveznim školama muslimanska djeca sada čine najbrojniju vjersku grupu sa udjelom od skoro 39 posto. Dok desničarske partije poput FPÖ-a i ÖVP-a upozoravaju na radikalizaciju i patrijarhalne obrasce, postavlja se suštinsko pitanje: koliko islam zaista oblikuje identitet mladih i da li religioznost nužno predstavlja prepreku integraciji? Odgovore nudi opsežna studija o stavovima mladih doseljenika u Beču, koju je naručio Grad, a proveo tim istraživača predvođen Kenanom Güngörom.

Istraživanje je obuhvatilo 1200 mladića i djevojaka starosti od 14 do 21 godine iz deset etničkih grupa, uključujući Austrijance, Bosance, Srbe, Turke, Sirijce i Čečene. Rezultati ukazuju na duboki jaz u percepciji svijeta, koji nije uslovljen samo porijeklom, već prvenstveno nivoom obrazovanja i snagom religijskog identiteta.

Dok se među mladima sa završenom osnovnom školom 64 posto izjašnjava kao religiozno, taj broj kod maturanata pada na 43 posto. Ipak, razlike među konfesijama su drastične: čak 73 posto šiija i 68 posto sunita sebe definira kao religiozne, naspram oko 40 posto njihovih katoličkih i pravoslavnih vršnjaka.

Kenan Güngör rezultate studije ocjenjuje kao “vrlo zabrinjavajuće” u određenim segmentima. Iako tri četvrtine mladih muslimana smatra da su sve religije ravnopravne, zabrinjava podatak da je 46 posto njih spremno “boriti se i umrijeti za odbranu svoje vjere”, što je dvostruko više u odnosu na kršćansku omladinu.

Dodatno, 41 posto ispitanika islamske vjeroispovijesti smatra da su vjerski propisi iznad zakona države Austrije, a većina (65 posto) vjeruje da se islamska pravila moraju primjenjivati u svim sferama svakodnevnog života. Güngör napominje da se ovdje ne radi uvijek o ličnom izboru, već o snažnom socijalnom pritisku unutar zajednice.

Studija jasno pokazuje da su antidemokratski stavovi i sklonost nasilju rasprostranjeniji među muslimanskom omladinom nego kod drugih grupa. Dok demokratiju kao najbolji državni oblik podržava preko 80 posto mladih austrijskog ili poljskog porijekla, taj procenat drastično opada kod Sirijaca (47 posto), Čečena (50 posto) i Turaka (57 posto). Uporedo s tim, prisutni su i regresivni stavovi prema ženama i homoseksualnosti; gotovo polovina ispitanika smatra da muškarac treba donositi sve važne odluke, dok tek trećina smatra homoseksualnost prihvatljivom.

Istraživači, međutim, odbacuju pojednostavljene zaključke. Uzroci ovakvih stavova su kompleksni i ne leže isključivo u religiji. Faktori poput niskog kvaliteta demokratije u zemljama porijekla, niskog nivoa obrazovanja, ali i osjećaja usamljenosti i bespomoćnosti, igraju ključnu ulogu. Zanimljivo je da grupe sa najizraženijim radikalnim stavovima istovremeno prijavljuju i najviše iskustava s diskriminacijom.

Konačno, studija ukazuje i na mračnu stranu porodičnog života: svaki deseti mladi Afganistanac svjedoči o nasilju u roditeljskom domu, dok polovina ispitanih Čečena ističe da im je strogo zabranjeno proturječiti roditeljima. Ovi podaci sugeriraju da bitka za integraciju nije samo pitanje vjere, već duboke društvene i porodične dinamike.

Pojam „islamofobija“ teško pronalazi svoje mjesto u austrijskom političkom diskursu. Razlog tome djelimično leži u činjenici da islamistički akteri optužbe za netrpeljivost često koriste kao strateški instrument. Ipak, termin „islamofobija“ – u svom izvornom značenju kao strah od islama – prilično precizno oslikava reakciju javnosti na demografske promjene koje su najvidljivije u austrijskim školama. Činjenica je da broj učenika muslimana raste, te da u pojedinim razredima oni postaju brojniji od svojih vršnjaka kršćana.

Očekivano, ovakvi trendovi odmah su pokrenuli lavinu alarmističkog izvještavanja. Pritom se zaboravlja da islam u Austriji nije nekakav strani, novi fenomen, već integralni dio njene historije. U carskoj vojsci su se bosanski muslimani borili rame uz rame sa svojim kršćanskim saborcima, uz osiguranu halal ishranu, a islam je u ovoj državi pravno priznat još davne 1912. godine. Umjesto da se današnji procesi posmatraju kroz prizmu tog historijskog kontinuiteta, statistički podaci se koriste selektivno i politički instrumentalizuju, što neminovno vodi ka stigmatizaciji i otuđenju čitavih društvenih grupa.

Trenutni način medijskog izvještavanja o ovoj temi problematičan je iz nekoliko ključnih razloga.

Prvo, statistički podaci se često prezentiraju na način koji iskrivljuje stvarnu sliku. To se događa kada se grupa kršćanske djece vještački usitnjava prikazivanjem svake konfesije zasebno, dok se muslimanska djeca posmatraju kao monolitna grupa što ih automatski postavlja na mjesto najbrojnije kategorije. Uz to, zanemaruje se sve veći broj djece „bez vjeroispovijesti“, koja uglavnom potječu iz austrijskih porodica. Također, u ovim analizama se često zanemaruju specifični tipovi škola, kao i podatak da se petina bečkih učenika obrazuje u privatnim ustanovama. Ne smije se ignorirati ni regionalni kontekst: Beč je primarna tačka dolaska migranata, što se prirodno prvo odražava na školski sistem.

Drugo, dominantni narativ počiva na krajnje reduciranom razumijevanju islama, religioznosti i porijekla. Vjerska pripadnost sama po sebi nije indikator radikalizacije (baš kao što to nisu ni kršćanski ili nihilistički ekstremizam). Ekstremističke ideologije, poput selefizma, transnacionalni su pokreti i ne predstavljaju specifičnost bilo koje države ili nacije.

Treće, postoji ozbiljna opasnost od reproduciranja desno-ekstremnih ideoloških matrica. Ako se demografske promjene interpretiraju kao egzistencijalna prijetnja navodno homogenom većinskom društvu, opasno se približavamo narativu o „velikoj zamjeni“. Taj koncept, koji su desni radikali i identitarni pokreti uspješno uveli u javni prostor, zapravo je savremena verzija starih ideja o „nasilnoj promjeni nacionalnog sastava“ (Umvolkung). Svako ko nekritički preuzima ovakve interpretacije, gura javni dijalog u pravcu koji direktno podriva temelje demokratskog suživota.

Paušalne ocjene, teorije zavjere i statističke manipulacije samo produbljuju polarizaciju društva i troše dragocjenu energiju na prividne debate. Politički i stručni fokus bi se, umjesto toga, morao vratiti na stvarne probleme: socijalnu i školsku segregaciju uslovljenu primanjima i obrazovanjem roditelja, nejednake šanse u startu, strukturne manjkavosti obrazovnog sistema, te potrebu za snažnijim demokratskim odgojem. Sastavni dio tog procesa je i razvijanje sposobnosti kod svih učenika da činjenice sagledavaju slojevito, kako bi mogli razumjeti svu kompleksnost svijeta u kojem žive.

IZVOR: Der Standard, Die Presse, Bosna.hr