Od femicida i porodičnog nasilja do ubistava mladih na ulicama Sarajeva i bahate vožnje sa smrtnim ishodima, slučajevi Nizame Hećimović, Elme Godinjak-Prusac, Farisa Pendeka i Azre Spahić dovoljni su da se prepozna da sistem reaguje tek onda kada bude prekasno.

Bosna i Hercegovina ponovo razgovara o femicidu, ali tek nakon što je još jedna žena mrtva – Elma Godinjak-Prusac. Ponovo se predlažu tehnička rješenja, poput SOS narukvica za žrtve nasilja u porodici. Ali pitanje je može li narukvica zaštititi ženu ako je sistem već znao da je u opasnosti, a nije zaustavio nasilnika?

Slučaj Elme Godinjak-Prusac posebno je bolan upravo zato što nije riječ o “nevidljivom” nasilju. Prema dostupnim informacijama, njenom suprugu Tariku Pruscu već su bile izrečene mjere zabrane prilaska. Mediji su objavili i hronologiju njegovog ponašanja prije ubistva, dolazak na radno mjesto, presretanje automobilom, uhođenje i nove prijave policiji. I pored toga, Elma je ubijena 1. maja 2026. godine u Sarajevu.

To otvara ključno pitanje, ako je zabrana prilaska već postojala, a nije spriječila ubistvo, zašto vjerujemo da će sama SOS narukvica biti dovoljna? Narukvica može poslati signal. Može ubrzati dolazak policije, iako ni to nije sigurno ako se sjetimo slučaja rahmetli Nizame. Ali sve i da ubrza dolazak policije, narukvica ne može sama po sebi zaustaviti čovjeka koji je već pokazao da ne poštuje zabranu, prijave, upozorenja ni institucije.

Kao što je spomenuto, sličan obrazac vidjeli smo i u slučaju Nizame Hećimović iz Gradačca. Ona je nekoliko dana prije ubistva prijavila nasilje. Policija je tražila zabranu prilaska Nerminu Sulejmanoviću, ali sud tu mjeru nije odobrio, što je još gore. Nekoliko dana kasnije, Sulejmanović je ubio Nizamu, a potom još dvije osobe. On je, prema izvještajima, i ranije bio poznat policiji.

Dakle, problem nije samo u tome da žrtva nema kome javiti da je u opasnosti. Problem je mnogo dublji, ono što institucije (ne)urade kada žena već prijavi nasilje. U slučaju Nizame prijava je postojala. U slučaju Elme postojale su mjere. U oba slučaja sistem nije spriječio ubistvo.

Ubistvo u Mostaru

Još jedan slučaj koji pokazuje isti obrazac jeste ubistvo Aldine Jahić u Mostaru 2025. godine. Osumnjičeni Anis Kalajdžić bio je, prema medijskim izvještajima i informacijama iz policije, od ranije poznat policiji zbog sličnih djela i ranije optužen zbog prijetnji bivšoj djevojci. Prema dostupnim informacijama, Aldina prijetnje nije ranije prijavljivala, ali je počinilac već bio osoba koju su institucije morale ozbiljnije pratiti.

Ovdje se vidi druga dimenzija problema, šta se dešava s osobama koje već imaju historiju nasilja, prijetnji ili krivičnih djela? Zašto su tako često “poznati policiji od ranije”, a ipak slobodno hodaju ulicama? Ta fraza se u BiH ponavlja gotovo poslije svake tragedije. Ona je postala simbol nemoći sistema.

Kaznena politika dodatno pokazuje zašto javnost nema povjerenja. U slučaju Amre Kahrimanović iz Tuzle, policajac Elvis Ćustendil prvostepeno je osuđen na 25 godina zatvora, a kasnije mu je kazna povećana na 30 godina. To jeste visoka kazna, ali ona dolazi tek nakon ubistva.

S druge strane, postoje presude koje javnost doživljava kao poruku da život žene vrijedi premalo. Erno Szabo-Csaki je za ubistvo supruge Selme Baluković u Tuzli pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora. Takve kazne izazivaju opravdano pitanje da li sistem dovoljno ozbiljno tretira femicid i porodično nasilje?

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, u periodu 2023–2024. u Bosni i Hercegovini ubijeno je 35 žena. Od toga su 22 predmeta završena presudom ili na drugi način, dok je 13 još bilo u postupku zaključno s 1. majem 2025. godine. Organizacije civilnog društva procjenjuju da u BiH godišnje bude ubijeno najmanje 11 žena, najčešće od partnera ili muških članova porodice.

Zato SOS narukvica može biti samo pomoćno sredstvo, nikako rješenje. Ako nasilnik nakon prijetnji dobije samo opomenu, ako se zabrana prilaska ne nadzire, ako se kršenje mjere ne kažnjava odmah i strogo, ako osoba s historijom nasilja ostaje na slobodi bez stvarne kontrole, narukvica neće promijeniti suštinu.

Problem je i u načinu na koji se prijetnje tretiraju. U praksi građani često čuju: “Nema povrede, nema težeg djela.” Ali kod nasilja u porodici prijetnja nije obična svađa. Uhođenje nije sitnica. Dolazak na posao žrtve nije “porodični problem”. Presretanje automobilom nije samo neprijatnost. To su mogući znaci eskalacije.

Zato se femicid ne može spriječiti tek u trenutku kada žena pritisne dugme. Mora se spriječiti ranije, kada prvi put prijavi prijetnje, kada policija vidi da se isti čovjek ponavlja kroz više prijava, kada tužilaštvo zna da postoje prijetnje, kada sud odlučuje da li je mjera zaštite “dovoljna”. I možda najozbiljnije kada kazne budu strožije, pa da mogući počinioci uče kroz tuđe slučajeve.

Tehnologija može pomoći samo ako iza nje stoji ozbiljan sistem, brza reakcija policije, obavezno lišavanje slobode kod kršenja mjera, strožije kazne za ponavljače nasilja, procjena rizika, nadzor nasilnika, bolja koordinacija policije, tužilaštva, centara za socijalni rad i sudova. U suprotnom, SOS narukvica postaje samo još jedan izgovor da država nešto radi, još jedan uređaj koji žrtva nosi, dok nasilnik i dalje slobodno odlučuje kada će prekršiti zakon.

Femicid u BiH nije samo pitanje jedne mjere. To je pitanje države koja mora prestati čekati da se desi najgore. Žrtve su već prijavljivale. Institucije su već znale. Zato je pravo pitanje, zašto nasilnici nisu zaustavljeni na vrijeme?

Isti obrazac ne vidi se samo u slučajevima porodičnog nasilja i femicida. On se ponavlja i na ulicama, u saobraćaju, u sukobima među mladima, u nasilju koje odnosi živote potpuno nedužnih građana. Nakon svake tragedije u Bosni i Hercegovini javnost čuje istu rečenicu, “počinitelj je bio poznat policiji odranije”.

Zbog toga se sve više postavlja pitanje da li problem uopšte leži u nedostatku prijava i informacija ili u činjenici da sistem ne uspijeva zadržati nasilne i opasne osobe dalje od društva.

Slučaj Faris Pendek posebno je potresao građane Sarajeva upravo zato što je pokazao koliko banalna situacija može završiti ubistvom. Devetnaestogodišnji Faris ubijen je u januaru 2024. godine nakon kratkog sukoba u saobraćaju na Otoci. Prema informacijama iz istrage, Faris i prijatelji vraćali su se kući kada je došlo do verbalnog konflikta s osobama u drugom vozilu. Osumnjičeni Adis Šuman potom je otišao po pištolj, vratio se i pucao prema automobilu u kojem su bili mladići. Faris je pogođen i preminuo.

Poznat policiji

Ono što je dodatno izazvalo bijes javnosti jeste činjenica da je osumnjičeni i ranije bio poznat policiji. Mediji su objavljivali da se njegovo ime povezivalo s nasilničkim ponašanjem i incidentima prije ubistva. Građani su se s pravom pitali: kako osoba s historijom nasilja i dalje bez problema dolazi do oružja i slobodno se kreće gradom?

Vrlo sličan osjećaj nesigurnosti izazvao je i slučaj smrti doktorice Azra Spahić i povređivanja njene prijateljice Alme Suljić u Sarajevu 2023. godine. Njih je automobilom velikom brzinom udario Armin Berberović, vozeći bez vozačke dozvole. Kasnije je potvrđeno da je Berberović imao ranije saobraćajne prekršaje i zabrane upravljanja vozilom. Javnost je ponovo postavila isto pitanje, kako osoba koja nema dozvolu i koja je već kažnjavana može nastaviti voziti bez ozbiljnijih posljedica?

Posebno je zastrašujuće što su ovakvi slučajevi postali gotovo obrazac. Bahata vožnja, nasilničko ponašanje, prijetnje, ilegalno oružje ili višestruki prekršaji često ne rezultiraju ozbiljnim sankcijama dok neko ne izgubi život. Tek nakon tragedije dolaze hapšenja, protesti i obećanja o “strožijim mjerama”. Građani zato imaju osjećaj da sistem reaguje tek kada bude prekasno.

U međuvremenu, među građanima se širi osjećaj da nasilnici imaju više slobode nego obični građani. Roditelji sve češće strahuju kada im djeca izlaze navečer. Mladi ljudi svjedoče prijetnjama, tučama, obračunima i bahatoj vožnji kao svakodnevnoj pojavi. Posebno zabrinjava činjenica da se nasilje sve češće koristi zbog potpuno banalnih razloga, pogleda, svađe u saobraćaju, komentara na društvenim mrežama ili sitnog konflikta.

To pokazuje da problem nije samo kriminal, nego osjećaj nekažnjivosti.

Jer ako neko godinama skuplja prijave, zabrane, prekršaje ili incidente, a i dalje bez ozbiljne prepreke nosi oružje, vozi bez dozvole ili prijeti drugima, građani logično gube povjerenje u sistem. Ljudi ne traže samo strožije kazne nakon ubistva. Traže da institucije reaguju prije nego što neko strada.

Zato pitanje sigurnosti danas nije samo pitanje femicida. To je pitanje opće sigurnosti društva. Ako se nasilnici ne zaustavljaju na vrijeme, ugrožene nisu samo žene u nasilnim vezama nego i slučajni prolaznici, djeca na ulici, mladi ljudi koji se vraćaju kući, porodice koje prelaze cestu i svi građani koji očekuju da zakon štiti njih, a ne da stalno sustiže kriminalce tek nakon tragedije.