Ucijenjeni apsolutistički vladari kupuju socijalni mir i izlaze u susret željama SAD i potrebama cionističkog entiteta.  Pri tome se natječu koji će više ličiti na zapadne uzore i običaje, pa se islamski sve više potiskuju i mijenjaju. Recimo UAE je kao vikend dane uvela subotu i nedjelju, čime je džuma namaz petkom postao problem mnogim zaposlenicima, posebno strancima. I to je napravljeno isključivo da bi se potpuno ujednačila radna sedmica sa Zapadom, posebno na finansijskim tržištima. Arabija koja se dugo opirala dopuštenju konzumacije alkohola, sada je popustila

Nakon saznanja do koje su mjere i muslimani iz tzv. elita zaljevskih i drugih zemalja bili uključeni u ucjenjivačku shemu seksualnog predatorstva Mossadovog agenta Epsteina, nekako se samonameće potreba povlačenja u refleksije o stanju duha muslimana, uopće te muslimana ovih prostora, s posebnim osvrtom na Bošnjake koji su, barem deklarativno, većinski muslimani.

Osim što je jasno da su seksualne orgije s maloljetnicama i/ili maloljetnicima koje je Epstein organizirao na svom Otoku grijeha bile snimane i korištene za ucjenjivanje, tek ćemo saznati kojih visokih dužnosnika zemalja s muslimanskom većinom, sve je razvidnije zašto i kako su te zemlje, jedna po jedna, počele mijenjati svoj odnos prema Palestini i cionističkom entitetu, udaljavajući se hladno od prve i snažno se približavajući drugome. Tamo gdje je sloboda stvar arbitriranja vladajuće familije, gdje ne postoji društvena odgovornost, već samo propitkivanje i perpetuirano potvrđivanje lojalnosti, gdje mediji objavljuju samo dopuštene sadržaje ministarstava istine, dakle gdje nema transparentnosti, tamo gdje se teško razabire gdje završava državni, a počinje privatni kapital vladajuće La Famiglie, moglo se samo nagađati koliki je bio pritisak cionista i SAD da se počinju sklapati separatni mirovni sporazumi sa tzv. jevrejskom državom, što je prvi učinio Egipat još 1979, a slijedio ga je Jordan 1994. Nije se, do objavljivanja Epsteinovih dosjea, moglo naslutiti i kakav je bio taj pritisak, barem u posljednjih 30-ak godina.

Naravno, osim pritiska na jedne članove vladajućih kuća koji su se kompromitirali tajno snimljenim seksualnim devijacijama, postojala je i druga, koruptivna linija, plaćanja masnih iznosa za političke usluge na razne račune u zemlji i inozemstvu, učešća u kojekakvim fondovima više ili manje rizičnog kapitala, s masnim dobitima, ali i gubicima. Odnosno, novac zarađen prodajom Božijega nimeta, nafte za koji su zaslužni 0 posto, reinvestirali su u, mahom američke finansijske sheme, podržavajući inflatorni dolar koji održavaju samo američka pretpostavljena vojna moć i prijetnje te upotreba sile nad znatno slabijima. Manje djeliće tog prihoda investirali su u vlastite (opet nejasna granica između kraljevog privatnog i državnog) suverene fondove te kupovali politički mir svojih podanika, darujući im jeftine kredite za kupnju prve nekretnine, opraštajući im otplate istih nakon nekoliko rata, izmišljali neproduktivne poslove u državnim službama i držali cijenu goriva vrlo niskom.

Tamo gdje se razlučivala granica državnog i privatnog kraljevskog kapitala, iz onog javnog dijela kupovani su najskuplji, ali ne i najmoderniji komadi svakog zamislivog oružja od SAD jer se trebalo braniti od, ne cionističkog entiteta, sa njim se sklapaju unosni biznisi, već od Irana koji je od 1979. jedini konsekventno i stalno podržavao Palestinu. I uspjeli su. Konačna cijena tog aranžmana je bila formulirana u Trumpovoj nebulozi pod nazivom Abrahamski sporazumi koje su se požurili potpisati vladari Maroka, Bahrejna, UAE, pa čak i Sudana koji je nakon toga potonuo u haos građanskog rata. Da nije bilo Hamasove inkurzije u cionistički entitet 2023. isti bi sporazum potpisalo i vladar/namjesnik Arabije. Taj je još imao i barem indirektnu odgovornost za jeziv zločin ubojstva novinara Džemala Hašogdžija u konzulatu u Istanbulu. To je stavljeno pod tepih, sa opcijom brzog izvlačenja ako…. Kao što su i Epsteinovi dosjei izvađeni iz ladica…. I ko zna kakve gadarije i o kome još kriju. Šuška se i o satanističkim obredima i orgijama. Tamo gdje vlada kakav takav demokratski poredak, uz tek nekoliko iznimaka, društva su do srži korumpirana i neposobna nositi se sa izazovima vremena koji sve teži i opasniji. A ne tako davno uspješne države, poput Malezije, od azijskog su tigra postale tek uplašeni mladunci.

Dakle, to je opće stanje duha. Ucijenjeni apsolutistički vladari kupuju socijalni mir i izlaze u susret željama SAD i potrebama cionističkog entiteta.  Pri tome se natječu koji će više ličiti na zapadne uzore i običaje, pa se islamski sve više potiskuju i mijenjaju. Recimo UAE je kao vikend dane uvela subotu i nedjelju, čime je džuma namaz petkom postao problem mnogim zaposlenicima, posebno strancima. I to je napravljeno isključivo da bi se potpuno ujednačila radna sedmica sa Zapadom, posebno na finansijskim tržištima. Arabija koja se dugo opirala dopuštenju konzumacije alkohola, sada je popustila. Navodno konzervativna ulema u toj zemlji koja je zabranjivala vožnju automobila ženama i kino predstave, ali je tolerirala uvoz najgoreg smeća zapadne i druge TV produkcije u domove, nije se usprotivila ovoj mjeri vlasti. Čime je pokazala da svo ovo vrijeme nije bila ništa drugo do produljena ruka i ideološki malj kako i kada je vlasti to odgovaralo, pri tomu se ne osvrćući na paralelne stvarnosti javnih vrlina i tajnih poroka.

Grijeh je spriječen javno, ali su javni i privatni emiteri grijeh uveli u domove. Čitav je niz promjena u načinu života koje donose kičast, lažan i otužan osjećaj neokolonijalizma. Kite se božićna drvca širom muslimanskog svijeta, posebno među bogatim Arapima, ali i mnogim Bošnjacima, u potrošački simbol djeda Mraza preveden kršćanski svetac Nikola dijeli paketiće muslimanskoj djeci…. Suštinski izrazi paganstva, dakle širka koje je kršćanstvo usvajalo i preimenovalo počinju dominirati javnim prostorom muslimanskih društava i zajednica. Kasnije cionističko preimenovanje iz kršćanskih u neopaganske  sasvim je logičan nastavak društvenog obrasca koji se razvijao barem od Pavla iz Tarsa, suživotom paganstva i kršćanstva. I ta je simbioza jako atraktivna čak i poslovično sumnjičavim Bošnjacima. Istodobno, zanemaruju se temeljne institucije islama i islamskog identiteta.

Farz je postao relativna dužnost, u skladu s potrebama tržišta koje guta vrijeme pojedinca. Sunet je pretvoren u nafilu, a dobra se tradicija ili napušta ili se, namjesto nje stvara lažna. Relativizirane su jasne granice dobra i zla, istine i laži. Odnosno, prijeđene su Božije granice (hududullah). A kada se one prijeđu, granica više nema. Svako upozorenje ili pozivanje na barem trenutak zaustavljanja i preispitivanja proglašava se protivnim progresu i duhu vremena. S druge strane, odbrana od ovih trendova potire ljudska i građanska prava, tradiciju pretvara u oružje i ideologizira. Počesto, predislamske, paganske običaje šerijatizira i dovodi ih u rang farza i/ili zabranjuje ono što Allah nije zabranio. Time samo doprinosi nezadovoljstvu ljudi koji pod takvim  mjerama žive koji onda nekritički žele baš te, zabranjene voćke koje se štuju na onoj strani, do granica opsesije ili izdaje.

Ovdje je zanimljiv primjer Bošnjaka kao naroda koji je historijski nedavno doživio genocid u ozvučju i ozračju subkulturnih srpskih obrazaca i koji iste, malo modificirane, trideset godina nakon genocida prima sa sladostrašću neutaživa ljubavnika. Prisjetimo se. U srpskim logorima smrti svaki dan je treštala odvratna, tzv. novokomponovana narodna muzika, uglavnom lascivnog ili elementarnog sadržaja, niskih strasti i pregnuća koje su Bošnjaci prije agresije masovno konzumirali, počesto u alkoholnim isparavanjima. Sijevali su noževi i automatske puške, ubijajući hiljade, vrištale su nebrojeno puta silovane žene, djevojke i djevojčice, a muzika je treštala sve dok se zločinci nisu umorili od klanja i silovanja za taj dan. Sutra je počinjalo istim ozvučjem i kulisom zločina. Elementarno dostojanstvo, ali i razum nalagali bi, odmah nakon spoznaje o tim jezivim spektaklima, a posebno nakon agresije, potpunu zabranu tih i takvih sadržaja i svake subkulturne, a i dobrog dijela kulturne produkcije iz Srbije koja relativizira i izjednačava „strane u sukobu“. No, dogodilo se upravo suprotno. Sa novim izvođačima i još prostije, lascivnije, ojačano (ne)estetskom kirurgijom i spravama napumpanim mišićima, pod angliciziranim nazivom turbo folk. Ušlo je u sve pore života, do mjere oponašanja i potpune degradacije tijela i duše, čak i dužnosnika.

Ista zvučna kulisa kao da najavljuje novi genocid, nove logore smrti i nove zločine. Neko nakaradno ponavljanje recentne historije. Istovremeno, identitet se štiti odbacivanjem zahtjeva vjere, pretvaranjem tradicije u svoju karikaturu, usvajanjem praksi rušitelja države i društva, organizacijom društvenih iftara na kojima većina prisutnih ne posti, niti je ikada postila, ali nosi puno zlata i dragulja, opijanjem za Bajram jer ga treba proslaviti kao što to čine oni drugi, a u skladu sa trendovima u Zaljevu i kićenjem božićnih jelki te gradnjom ružnih džamija koje trebaju veličinom konkurirati isto tako novoizgrađenim ružnim crkvama i mnogo čime drugim.

Nerealno je bilo očekivati, kada već palestinska tragedija nije, da je ramazan mogao pobuditi to preispitivanje, uzrokovati barem usporavanje, ako ne zaustavljanje radi resetiranja, posebno ne da će ukazati na zaboravljene Allahove granice. Deesencijalizacija, kao recentan filozofski sklop u kojem se više ne raspravlja o primatu egzistencije nad esencijom ili obratno, već o nepostajanju biti čovjeka, uzima maha i danak. I muslimani širom svijeta sa radošću ga prihvataju. „Anything goes“– fraza je koja sažeto i jednostavno opisuje to stanje duha, to odricanje od čovječnosti, od biti čovjeka. Nizovi kratkotrajnih senzacija za brzo zadovoljenje trenutnih potreba i njihovo beskrajno ponavljanje. I tu se zatvara krug sa Epsteinom i njegovom dijaboličnom mrežom i sa muslimanima u njoj.