Nekima je on desničarski oportunista, drugima karizmatični političar sa smislom za humor. Nigel Farage dominira britanskom javnom debatom i oblikuje je još od vremena kada je predvodio kampanju za Brexit. Uvijek s kriglom piva i cigaretom u ruci, Farage je izgradio imidž pristupačnog čovjeka koji prkosi navodnim liberalnim elitama. Ipak, iza tog narodskog nastupa kriju se rasistički, ksenofobni i hipernacionalistički prijedlozi
Nigel Farage je oduvijek volio luksuz, odijela po mjeri i vrhunska vina. Ukratko, novac. Zato za The Guardian nije bilo iznenađenje što je njegova konačna odluka da se ponovo kandiduje na parlamentarnim izborima u julu 2024. godine, uprkos tome što je prethodno najavio povlačenje iz politike, bila motivirana poklonom od pet miliona funti (oko 5,8 miliona eura) od milijardera Christophera Harbornea. Farage je, bez mnogo kajanja, opravdao donaciju kao sredstvo za jačanje sopstvene i porodične sigurnosti, što mu je u tom trenutku bio primarni prioritet.
Harborne nije jedini tajkun koji je uložio novac u Faragea, uvjeren da budućnost britanske desnice leži u ovom neobičnom liku, rođenom u Farnboroughu prije 62 godine. Sve ankete javnog mnijenja iz protekle godine pozicionirale su Reform UK, Farageovu stranku, kao prvi izbor Britanaca. Posljednja anketa agencije YouGov, objavljena 27. aprila, dala im je 26%, što je sedam poena prednosti u odnosu na Konzervativnu stranku i osam poena ispred laburista. Na predstojećim izborima sedmog maja, lokalnim u Engleskoj te regionalnim u Škotskoj i Walesu, očekuje se pobjednički talas Farageove stranke, koja bi u mnogim izbornim jedinicama mogla preteći torijevce.
Uvijek s pivom i cigaretom, duhovit i omiljen među radničkom klasom, oportunista i pretjerano blizak s milionerima, Farage je uspio da, kad god bi to poželio, bude u centru pažnje i akumulira uticaj koji ne odgovara broju mandata ili vijećnika njegove stranke. Prvo s Brexitom, zatim s imigracijom, pa protiv „wokizma“ ljevice, i konačno kao lider naizgled neizbježne smjene na britanskoj desnici. Sve to postigao je uvjeravajući sugrađane da njegova borba nema nikakve veze s krajnjom desnicom koja hara Evropom, već da proizlazi iz neporecive potrebe da se spasi civilizacija ostrva koje se oduvijek smatralo izuzetkom na kontinentu.
„Svaki lider misli da je jedinstven slučaj, ali takvih je u politici vrlo malo. Farage jaše na istom populističkom talasu kao i drugi lideri krajnje desnice u Evropi, poput Meloni u Italiji, Le Pen i Bardelle u Francuskoj, Weidel u Njemačkoj i Abascala u Španiji“, objašnjava Tim Bale, profesor politike na Univerzitetu Queen Mary u Londonu.
„Nigel Farage nije bio fenomen fokusiran isključivo na evropsko pitanje. Da jeste, napustio bi politiku čim je Brexit ostvaren. Čak ni sam Brexit nije bio stvarna debata o Evropi: bila je to više debata o imigraciji i o herojskom narodu [Englezima] kojeg je navodno izdala liberalna, metropolitanska i prezriva elita“, dodaje Bale.
Tokom savremene historije, Ujedinjeno Kraljevstvo je proživljavalo periode u kojima je značajan dio građana bio zaveden rasističkom, ksenofobnom i hipernacionalističkom retorikom. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, konzervativni poslanik Enoch Powell podsticao je nerede svojim zapaljivim govorima, sve do zloglasnog istupa o „rijekama krvi“ 1968. godine, zbog čega je izbačen iz stranke. Farage je bio poštovalac Powella i vratio ga je u javnost godinama kasnije na jednom događaju stranke UKIP.
U mladosti, Farage je ostavio trag rasizma i antisemitizma, kako u privatnoj školi koju je pohađao, tako i tokom rada u londonskom finansijskom distriktu. Godine 1989. osnovao je „The Column Club“, grupu za ručavanje euroskeptika. Uslovi za članstvo bili su „poštovanje svega britanskog, naročito kriketa, otporna jetra i duboko nepovjerenje prema EU“. On se pokušava distancirati od tih ekstrema, ali s naizgled bezopasnom karizmom koristi svaku iskru koju oni zapale. Za razliku od prethodnika, uspio je zapaliti izborni fitilj. Na izborima u julu 2024. prvi put je ušao u parlament zajedno s još četiri poslanika Reform UK.
„Farage govori kao ljudsko biće, a ne kao političar. On kaže onako kako jeste. Ima smisla za humor i biračima djeluje kao neko ko se osjeća odlično u sopstvenoj koži. To je ogroman kontrast u odnosu na druge političare“, ističe Bale. Politički analitičar Philip Collins se slaže, ali obojica insistiraju da zamka šarma i popularnosti krije nešto mračnije. „Nigel Farage se prodaje kao tipična britanska figura: pivo u pabu, direktan način govora… Ali on je i dalje britanski predstavnik šireg fenomena, jer njegova bitka nikada nije bila zapravo o Evropskoj uniji. Popularnost je stekao preko teme imigracije“, kaže Collins.
„Najveći trik đavola je da vas uvjeri da ne postoji“, čuvena je Baudelaireova misao. Farageov najveći uspjeh bio je usmjeravanje dvije historijske britanske stranke, konzervativaca i laburista, ka temama i debatama u kojima on briljira. Zaključak birača, kao i svugdje, na kraju ostaje isti: između originala i kopije, biraju original.
Michael Crick, autor najbolje Farageove biografije, bilježi razgovor budućeg političara s njegovim učiteljem Neilom Farlambom na rastanku. „Imam osjećaj da ćeš daleko dogurati u životu, ali ne znam hoće li to biti po slavi ili po zlu glasu“, rekao mu je učitelj. „Sve dok je daleko, nije me briga kako“, odgovorio je Farage.
U dobi od pet godina gledao je kako mu otac, berzanski posrednik sklon piću, napušta porodicu. Očigledno, to nije ostavilo trajne traume. Farage je sam otkrio koliko se daleko može stići s dobrim vezama, pravom dozom šarma i zajedničkim neprijateljem. Bez univerzitetske diplome, završio je u londonskom Cityju. U dvadesetim godinama, nakon previše pića poslije posla, udario ga je automobil. Trebala mu je godina da se oporavi. Ubrzo nakon toga, obolio je od raka testisa, kojeg je takođe pobijedio.
Pravi poziv pronašao je kada je napustio konzervativce nakon „kapitulacije“ tadašnjeg premijera Johna Majora, koji je potpisao Ugovor iz Maastrichta. Potom je pomogao u osnivanju UKIP-a, postajući na kraju njegov lider. Kao stručnjak za procjenu kada treba istupiti, a kada napustiti brod, svoj trenutak dočekao je 2015. godine. Iskoristio je izbore za Evropski parlament kako bi napravio pometnju. UKIP je osvojio prvo mjesto i izazvao strah kod Davida Camerona, koji je upao u zamku raspisivanja referenduma o Brexitu 2016. godine.
To je bio Farageov trenutak slave i činilo se da se njegova karijera bliži kraju. Neko vrijeme je radio kao televizijski komentator, putujući u SAD kako bi pomogao prijatelju Donaldu Trumpu. Konzervativna stranka je preuzela kormilo Brexita s Borisom Johnsonom i činilo se da nema više mjesta za populizam. No, Farage je čekao. Osnovao je Brexit stranku, pa Reform UK, koju je privremeno prepustio saradnicima. Do trenutka kada je, zbog nekontrolisane imigracije i ekonomskog pada, ponovo osjetio svoju priliku.
Prošle srijede, magazin The Spectator organizovao je veliki događaj u srcu Westminstera pod provokativnim naslovom: Borba za desnicu. Na posteru su bili Kemi Badenoch, liderka konzervativaca, i Nigel Farage, lider Reform UK, prikazani kao karatisti spremni za borbu. Poruka je bila jasna: postoje dvije desničarske stranke koje se bore za konzervativno biračko tijelo, i obje su podjednako legitimne.
„Populizam nije ideologija. Nigel Farage i njegova stranka koriste klasični priručnik krajnje desnice, čak inkorporirajući elemente neonacizma u pitanjima imigracije i rase. Velika je greška opisivati takve stranke samo kao ‘populističke'“, objašnjava Georgios Samaras, stručnjak za uspon krajnje desnice. Collins dodaje: „Farage je oduvijek bio autsajder koji kritikuje s distance. Sada je odlučio da prigrabi moć, a najbolje što njegovi rivali mogu uraditi jeste da ga natjeraju da objasni šta bi on zapravo uradio da je na vlasti. Jer mnogi koji ga podržavaju zapravo imaju ozbiljne sumnje u tog čovjeka.“
Britanski izborni sistem, koji nagrađuje kandidata s najviše glasova dok ostale listiće „baca“, decenijama je služio kao zaštitna barijera dvopartijskom sistemu. Međutim, kako upozorava analitičar Peter Kellner, taj sistem može postati zamka: „U proporcionalnim sistemima populisti lakše ulaze u parlament, ali teško dostižu većinu. Kod nas, kada dosegnu 25% ili 30% glasova, oni od uljeza postaju pobjednici koji mogu dovesti do kolapsa tradicionalnih partija.“
Nigel Farage, čovjek s kojim bi mnogi Britanci rado popili pivo, mogao bi u kraćem roku nego što se očekuje postati faktor koji će potpuno preokrenuti britanski politički pejzaž.
IZVOR: El Pais
