„Svaka promjena koja dolazi izvana pod pritiskom geopolitičkih interesa nosi rizik reprodukcije novih oblika ovisnosti i nestabilnosti. Zato vjerujem da budućnost Irana, ako želi biti održiva i pravedna, mora proizaći iz unutarnjih društvenih procesa, iz pluralnog, često kontradiktornog, ali autentičnog kretanja samog društva.“

Mehrdad Khameneh, je iranski i hrvatski kazališni i filmski redatelj, pisac, prevoditelj, edukator, istraživač – i još bi se puno toga moglo reći o ovom izuzetnom umjetniku, koji zagovora da umjetnost mora biti u službi stvaranja boljeg i pravednijeg društva. U svojoj više od 30 godina dugoj praksi Mehrdad je nastojao povezati umjetnost i aktivizam, a kroz svoj pedagoški rad kazalište i pisanje filozofskih eseja, memoara, teorije i kritike. Khameneh u svom radu donosi višejezični, interkulturalni pristup, osnivač je višejezične kazališne skupine Exit Theatre Group, a govori perzijski, hrvatski, engleski norveški i njemački. Hrvatski je državljanin.

BOSNA: Aktivni ste borac za slobodu i ljudska prava. Što je misao vodilja i misija vašeg umjetničkog rada?

KHAMENEH: Umjetnost nikada nisam doživljavao kao autonomno, zatvoreno estetsko polje, nego kao prostor etičke i političke odgovornosti. Moj rad nastaje iz iskustva života u kontekstima obilježenima ograničenjima slobode što je nužno oblikovalo moj odnos prema umjetnosti kao obliku svjedočenja, ali i djelovanja. Ne vidim jasnu granicu između umjetničke prakse i borbe za ljudska prava. To su za mene međusobno isprepleteni procesi. Umjetnost može otvoriti prostor za kritičko mišljenje, ali i za imaginaciju drugačijih društvenih odnosa. Upravo u toj mogućnosti, da artikulira ono što je često prešućeno ili potisnuto, vidim njezinu transformativnu snagu.

BOSNA: Vaša djela „Café Tehran“, „Cafe Tito“, „Daughter of the Sea“ („Pjesme kćeri mora“), „Barricades: Aesthetics in the Political History of Art“, istražuju pitanja identiteta i otpora. Koja je uloga umjetnosti u suvremenom svijetu?

KHAMENEH: U suvremenom svijetu umjetnost se nalazi u paradoksalnoj poziciji, s jedne strane je izložena procesima komodifikacije i instrumentalizacije, a s druge i dalje zadržava potencijal otpora i kritike. Moji recentni radovi bave se pitanjima identiteta, migracije i političkog nasilja, ali ne kroz jednoznačne odgovore nego kroz složene narative koji otvaraju prostor za višestruka čitanja. Umjetnost za mene nije sredstvo davanja odgovora nego način postavljanja pitanja, često neugodnih, ali nužnih. Njezina uloga nije da pojednostavi stvarnost nego da je učini vidljivijom u svoj njezinoj kompleksnosti.

BOSNA: Studirali ste u Beogradu i Zagrebu. Zašto ste odabrali baš te gradove, što Vas je privuklo? Kakva su bila iskustva i prvi dojmovi? Vaši mentori, rad, aktivnosti?

KHAMENEH: Prije svega moj put prema Beogradu započeo je izravno iz mog ranijeg obrazovanja. Studirao sam glumu u Teheranu i upravo me interes za kazalište i izvedbene umjetnosti doveo do festivala BITEF-20 u Beogradu 1986., koji me duboko impresionirao. Taj susret s jednim otvorenim, eksperimentalnim i međunarodnim kazališnim prostorom bio je presudan. Nakon toga sam odlučio nastaviti obrazovanje na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu gdje sam studirao filmsku režiju. Tijekom studija imao sam privilegiju učiti od izuzetnih profesora poput Vladana Slijepčevića, Zdravka Velimirovića, Srđana Karanovića i Alexandra Mandića. Istovremeno okruženje kolega među kojima su bili i Srđan Dragojević, Boban Skerlić i mnogi drugi, stvaralo je snažnu, poticajnu i kreativnu atmosferu dijaloga i razmjene. Kasnije sam studij nastavio u Zagrebu, gdje sam imao priliku raditi s Brankom Ivandom i drugim profesorima od kojih sam također mnogo naučio. To obrazovanje nije bilo samo profesionalna priprema, nego temelj koji mi je kasnije omogućio da djelujem u različitim kontekstima od Norveške i Njemačke do mog dugogodišnjeg rada u Iranu. Upravo zahvaljujući tim iskustvima mogao sam razviti vlastiti pristup umjetnosti i radu i na tome sam duboko zahvalan.

BOSNA: Nakon završetka studija 1990-tih živjeli ste u Norveškoj, zatim u Njemačkoj, a nakon toga ste se 2013. vratili u Iran. Nedavno ste opet došli u Hrvatsku. Sa suprugom Shirin Mirzanejad od lipnja prošle godine živite u Salima na Dugom otoku. Zašto ste napustili Iran?

KHAMENEH: Moji odlasci iz Irana nikada nisu bili jednostavne ili isključivo profesionalne odluke, nego rezultat dugotrajnog suočavanja s ograničenjima koja su se postupno pojačavala. Kao umjetnik koji se bavi društveno angažiranim temama, vrlo brzo dolazite u dodir s granicama dopuštenog, bilo kroz cenzuru, bilo kroz različite oblike institucionalnog i neformalnog pritiska. Nakon mog povratka iz Norveške u Iran 2013. godine, moj rad i rad moje supruge odvijao se uglavnom u ilegalnim i underground uvjetima. To nije bio izbor iz estetskih razloga, nego nužnost i jedini način da zadržimo umjetnički i etički integritet. Tijekom tog razdoblja suočili smo se i s konkretnim posljedicama takvog djelovanja, uključujući tri sudska poziva, što je dodatno pojačalo osjećaj nesigurnosti i ograničenja. Situacija je kulminirala tijekom 12-dnevnog rata u lipnju 2025. godine, kada smo uz pomoć hrvatskog veleposlanstva hitno evakuirani iz zemlje. Taj trenutak bio je prijeloman i ne samo u praktičnom smislu odlaska nego i kao potvrda da je prostor za siguran i kontinuiran rad u Iranu postao gotovo nepostojeći. Odluka o odlasku, iako teška, bila je nužna kako bismo mogli nastaviti živjeti i djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima. Dolazak u Hrvatsku i život na Dugom otoku za nas ne predstavlja prekid, nego transformaciju konteksta u kojem radimo. Taj odmak nam omogućuje određenu slobodu, ali i novu perspektivu, kako prema Iranu, tako i prema širim globalnim procesima koji oblikuju naš rad i naše živote.

BOSNA: Supruga Shirin Mirzanejad je prevoditeljica, spisateljica, istraživačica, urednica, voditeljica projekata u Exit Art Studiju u Hrvatskoj; kao i suprug – još puno toga. U Iranu ste zajedno radili i bili aktivni u borbi za slobodu i ljudska prava. Što su trenutno vaša interesna polja?

KHAMENEH: Kroz Exit Art Studio razvijamo platformu koja je primarno usmjerena na filmsku kulturu, edukaciju i istraživanje vizualnog jezika. Ne zanimaju nas samo produkcijski aspekti filma, nego prije svega njegovi pedagoški i društveni potencijali. Radimo radionice, razvojne i istraživačke programe koji povezuju umjetničku praksu s kritičkim promišljanjem slike i njezine uloge u suvremenom društvu. Vodimo se principom misliti globalno, djelovati lokalno. To znači da globalne teme – identitet, ravnopravnost, prava žene, političke slobode i odnose moći promatramo kroz konkretan lokalni kontekst u kojem djelujemo. Dugi otok i Sali za nas nisu mjesto izolacije nego prostor mogućnosti, gdje se mogu razvijati alternativni kulturni modeli izvan dominantnih centara. Exit Art Studio razumijemo kao laboratorij, prostor susreta umjetnosti, teorije i pedagogije. Film u tom kontekstu postaje sredstvo istraživanja, ali i alat za povezivanje osobnog i političkog iskustva. Kroz edukaciju nastojimo osnažiti pojedince i zajednice da razviju vlastiti odnos prema slici, narativu i stvarnosti koja ih okružuje.

BOSNA: Kada govorimo situaciji u Iranu, primjetni su bili unutrašnji nemiri, zahtjevi za promjenom vlasti, a potom je uslijedila i vojna agresija od strane SAD-a i Izraela. Američko uplitanje i uvoz tzv. demokracije, koja je u biti inačica kolonizacije, sigurno nije ono što Iran želi. Kako tumačite recentna događanja? Kakav Iran žele građani te zemlje?

KHAMENEH: Situacija u Iranu zahtijeva slojevito i oprezno promišljanje izvan pojednostavljenih interpretacija koje često dominiraju u medijskom prostoru. Postoji dugotrajno i duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo unutar društva koje se manifestira kroz različite oblike otpora, osobito među mladima i ženama. Istovremeno, vanjske intervencije dodatno kompliciraju situaciju i nikada ne doprinose stvarnim demokratskim procesima. Promjena, ako se dogodi, mora proizaći iz unutarnjih dinamika društva. Ključno pitanje nije samo hoće li doći do promjene, nego kakva će ona biti i hoće li uspjeti izbjeći reprodukciju postojećih struktura moći. Ono što mnogi ljudi u Iranu žele nije apstraktna ideja demokracije, nego konkretni uvjeti dostojanstvenog života: sloboda izražavanja, socijalna sigurnost i mogućnost sudjelovanja u oblikovanju vlastite budućnosti. Umjetnost i kultura u tom kontekstu ostaju važan prostor artikulacije tih težnji, ali i njihove kritičke refleksije.

BOSNA: Iran je zbog svog naftnog bogatstva već više od stoljeća izložen imperijalnim ambicijama vanjskih, neokolonijalnih sila, često s režimima i vladarima podržavanim od strane Zapada. U zadnje vrijeme se spominje i ponovna uspostava vladavine obitelji Pahlavi. S druge strane, u Iranu jačaju snage koje se protive stranim intervencijama, ali i one koje se suprotstavljaju represivnosti iranskih vlasti. Što mislite, koja je budućnost Irana?

KHAMENEH: Budućnost Irana ne može se razumjeti kroz jednostavne ili binarne okvire poput izbora između postojećeg režima i povratka prošlih političkih modela. Povijest Irana jasno pokazuje da su i vanjske intervencije i autoritarne unutarnje strukture ostavljale duboke i dugotrajne posljedice na društvo. Još od početka 20. stoljeća otkriće i eksploatacija nafte učinili su Iran jednim od ključnih prostora geopolitičkog interesa velikih sila. Od koncesija koje su davane stranim kompanijama preko 1953 CIA i MI6 coup d'état kojim je svrgnuta demokratski izabrana vlast Mohammada Mosaddegha, pa sve do kontinuiranih političkih i ekonomskih pritisaka, pitanje nafte i kontrole resursa bilo je u središtu odnosa između Irana i vanjskih aktera. Te intervencije ostavile su duboko nepovjerenje prema svakoj ideji „vanjski vođene promjene“. Danas u Iranu postoji snažna i raznolika društvena energija, osobito među mladima, ženama i različitim građanskim inicijativama koja traži temeljne promjene, dostojanstvo, slobodu izražavanja, socijalnu pravdu i političku participaciju. Te težnje se ne mogu svesti na restauraciju prošlih sustava, uključujući ni monarhiju niti na nastavak postojećeg poretka. Istovremeno, svaka promjena koja dolazi izvana pod pritiskom geopolitičkih interesa nosi rizik reprodukcije novih oblika ovisnosti i nestabilnosti. Zato vjerujem da budućnost Irana, ako želi biti održiva i pravedna, mora proizaći iz unutarnjih društvenih procesa, iz pluralnog, često kontradiktornog, ali autentičnog kretanja samog društva. Ključno pitanje nije samo kakav će politički sustav nastati, nego hoće li taj sustav uspjeti stvoriti prostor za stvarnu slobodu, odgovornost i dugoročnu društvenu ravnotežu. U tom smislu budućnost Irana ostaje otvorena, ali njezin najvažniji potencijal leži upravo u ljudima koji unutar zemlje već sada oblikuju nove oblike mišljenja i otpora.

BOSNA: Jeste li u vezi i prijateljima i rodbinom u Iranu? Kako izgleda život u ratnim okolnostima?

KHAMENEH: Nažalost, trenutno imamo vrlo ograničen kontakt s rodbinom jer je internet u velikoj mjeri isključen ili nestabilan. Ta vrsta prekida komunikacije stvara dodatnu tjeskobu jer informacije dolaze rijetko i s odgodom. Ipak znamo da su živi i da su uspjeli napustiti Teheran te otići na sigurnije mjesto što nam donosi određeno olakšanje. Život se u ratnim i kriznim okolnostima ne odvija samo kroz spektakularne slike nasilja koje vidimo u medijima, nego prije svega kroz svakodnevne prilagodbe. Ljudi pokušavaju održati neku vrstu normalnosti. Odlaze na posao, brinu se za obitelj, stvaraju male prostore sigurnosti, ali sve to pod stalnim osjećajem nesigurnosti i neizvjesnosti. Istovremeno, prisutna je i snažna unutarnja napetost između straha i potrebe za dostojanstvom, između umora i želje za promjenom. Ono što me uvijek iznova pogađa jest ta kombinacija krhkosti i izdržljivosti, sposobnost ljudi da unatoč svemu nastave živjeti, misliti i nadati se.