Harem sarajevske Careve džamije krije više od stotinu nišana koji svjedoče o vjekovnoj historiji grada i njegovoj eliti, ali pažnju istraživača najviše privlače dva zagonetna stuba bez natpisa. Dok narodna predanja u njihovim neobičnim udubljenjima vide ljekovitu vodu i tragove „dobrih ljudi“, naučna istraživanja ukazuju na to da bi ovi spomenici mogli biti rijetki očuvani sadaka-kameni, simboli diskretnog osmanskog dobročinstva koji su stoljećima čuvali dostojanstvo sarajevske sirotinje

S jugoistočne i jugozapadne strane harema Careve džamije u Sarajevu smješteno je prostrano mezarje s preko stotinu nišana različitih veličina i oblika. Među sedamdeset spomenika koje je datirao Mehmed Mujezinović, najstariji potječe iz 1032. godine po Hidžri (1623), mada je ukopavanje na ovom lokalitetu vršeno i ranije, po svoj prilici još od druge polovine 15. stoljeća.

U prilog tezi o starosti mezarja govori i narodno predanje prema kojem nišani smješteni neposredno iza džamijskog mihraba označavaju mezar osnivača Sarajeva, Isa-bega Ishakovića. Ovi nišani, izrađeni u impresivnim dimenzijama (200 x 35 x 35 cm), karakteristični su po grubo klesanom turbanu “u gužve” i izduženom vratu. Najmlađi datirani natpis u ovom mezarju potječe iz 1293. godine po Hidžri (1876/77). Na osnovu tipologije i izgleda nišana, može se zaključiti da su ovdje sahranjivani narodni prvaci, veziri, muftije, mule, šejhovi, službenici Careve džamije i brojni drugi uglednici sarajevskog kraja.

Tu se nalazi i turbe znamenitog sarajevskog muftije i osnivača hanikaha, šejha Ibrahim-efendije Bistrigije. Prema navodima Safvet-bega Bašagića, u ovom haremu pokopan je i pjesnik Tevekkuli-dede, šejh mevlevijske tekije u Sarajevu, koji je preminuo polovinom 17. stoljeća.

Posebnu pažnju istraživača privlače dva nišana bez natpisa u jugoistočnom dijelu harema, čiji izgled odudara od uobičajene sepulkralne arhitekture. Riječ je o uspravnim ovalnim stubovima s neobičnim udubljenjima na vrhu. Narodna tradicija ovakve spomenike pripisuje „dobrim ljudima“ ili evlijama, vjerujući da se u tim udubljenjima sakuplja ljekovita kišnica.

Ovakav tip spomenika nije usamljen slučaj u Sarajevu; slični nišani s jamicama u vidu findžana krase mezarove brojnih šejhova, poput Ali-efendije na Čigaluši, Bali-efendije iznad Kara Ferhadove mahale ili Muhammeda Safi-dedea u dvoru Armagandži Sinanove džamije. Gotovo identični oblici pojavljuju se i na nišanima šejhova Ramadana, Abdulvahaba i Faiki Ibrahim-efendije, kao i kod šejha Musli-kalfe i dobrotvora Hitri Sulejman-efendije. Čak i mevlevijski nišani Ismail čelebi-dedea, zvanog Čeljo, prate ovaj zagonetni obrazac klesanja „findžana“ na samom vrhu kamena.

Dok narodna predanja u tim udubljenjima vide lijek za nerotkinje ili pojila za ptice kroz koja se pokojniku i nakon smrti upisuju dobra djela, naučni pogled nudi drugačiju perspektivu. Izgled ovih stubova neodoljivo podsjeća na turske „sadaka-kamene“ (sadaka taşlar). U osmanskom društvu ovi su stubovi služili kao diskretni instrumenti socijalne solidarnosti. Na njih bi imućni građani ostavljali milostinju, bilo u novcu ili hrani, omogućavajući onima u potrebi da je preuzmu dostojanstveno, bez svjedoka i osjećaja poniženja.

Činjenica da se ovi stubovi u Carevoj džamiji nalaze u blizini turbeta uglednog šejha Bistrigije, školovanog u Carigradu, sugeriše da je ova plemenita tradicija institucionalizovanog, a anonimnog dobročinstva bila duboko ukorijenjena i u sarajevskoj duhovnoj eliti 17. stoljeća.

Davanje sadake jedan je od najznačajnijih vidova milosrđa i solidarnosti u islamu, kojim se iskazuje zahvalnost Stvoritelju i saosjećanje s nevoljnicima. Osmanlije su u tu svrhu postavljale sadaka-stubove na javna mjesta, pored džamija, tekija, medresa, česmi ili na raskršćima mahala. Svrha je bila plemenita: omogućiti udjeljivanje i preuzimanje milostinje tako da to niko ne vidi, čime se čuvalo dostojanstvo onoga koji prima pomoć.

Ovi stubovi su se nazivali i zekat-kamen, mihrab prosjaka ili kamen prosjaka. Zanimljivo je da su postavljani čak i na mezarove dželata, koji su sahranjivani van naselja bez natpisa na nišanima, kako bi se putem sadake pomoglo njihovim porodicama koje su često bile društveno marginalizirane. Na ovim stubovima ostavljana je pomoć u novcu (Nakdî) ili u garderobi i hrani (Aynî).

Poveznica sa sadaka-stubovima kod Careve džamije ogleda se u njihovoj lokaciji u blizini džamije i turbeta. Turbe šejha Ibrahim-efendije Bistrigije podsjeća na osobu koja je obilježila 17. vijek u Sarajevu. Bistrigija se školovao u Carigradu, bio je nakšibendijski šejh, osnivač hanikaha i sarajevski muftija od 1631. do 1664. godine. Uz njega se veže i ime Tevekkuli-dede, šejha mevlevijske tekije i vrsnog pjesnika na perzijskom jeziku koji je godinama predavao Mesneviju.

Bašagić navodi da je i on našao vječni smiraj upravo u dvorištu Careve džamije, čime ovaj harem dodatno dobija na značaju kao mjesto sakupljanja duhovne i društvene elite starog Sarajeva.

IZVOR: Adnan Muftarević: „TRAGOM DVA SARAJEVSKA NIŠANA: Fenomen sadaka kamenih stubova”, Muzej Sarajeva, Žurnal,