“Vjerujem, zapravo, u neophodnost kontinuiteta s tradicijom, uz prihvatanje onih prekovremenskih vrijednosti tradicije – kroz transformaciju u arhitektonski oblik – koje i danas mogu biti životne. Vjerujem da je danas više nego ranije i to jedan od puteva da se sačuva identitet nacije, da se sačuva njezina kultura, da se ne zaboravi ko smo i šta smo, da se na taj način odupremo kulturnom kolonijalizmu. Prema tome, radi se o pokušaju očuvanja svog korijena i pored nužnog i razumljivog prihvatanja atributa drugih razvijenih kultura, koji će, kroz asimilaciju sa izvornom kulturom, doprinijeti njezinom logičnom progresu”

Ne morate uživo vidjeti nijedno djelo Zlatka Ugljena da biste shvatili koliki je njegov arhitektonski domet. Dovoljno je otvoriti knjigu „Zlatko Ugljen – arhitektura / kritike / osvrti / intervjui“, koju je priredila prof. dr. Nina Ugljen, i već nakon nekoliko stranica postaje jasno da je riječ o jednom od najupečatljivijih i najuzbudljivijih arhitektonskih opusa koje je Bosna i Hercegovina dala. Kroz desetljeća kritika, osvrta i intervjua, pred čitateljem se otvara portret arhitekta i priča o jednoj izuzetnoj stvaralačkoj dosljednosti, a izdanje okuplja oko pedeset tekstova nastajalih tokom više od pet decenija.

Sama činjenica da je Zlatko Ugljen decenijama posvećen, između ostalih projekata, kreacijama sakralnih objekata za različite vjerske zajednice, islamsku, kršćansku i jevrejsku, otvorilo je prostor za refleksiju njegova rada u širem kulturnom prostoru Bosne i Hercegovine, ali i regiona.

Stvaralaštvo Zlatka Ugljena, njegov ljudski i umjetnički habitus je po svemu određen Bosnom, njenom graditeljskom kulturom i naslijeđem kome je, ne izmijenivši njegove osnovne kodove, udahnuo duh savremenosti.

Stvaralaštvo Zlatka Ugljena je bogato graditeljsko naslijeđe Bosne koje se pred nama pojavljuje u svome savremenom liku. Dosljednost i posvećenost s kojom autor ustrajava u misiji oblikovanja savremenog lica bosanskohercegovačke arhitekture njoj obezbjeđuje vidno i značajno mjesto na svjetskoj arhitektonskoj sceni.

Zlatko Ugljen, prema riječima Nikole Bašića, jeste arhitekt koji djeluje u regiji, ali njegova arhitektura ne pripada geografiji, nego ontologiji. Nije mu bitno u kojem će se prostoru ostvariti, u Visokom ili u Jerusalemu – jer njegovo mjesto nije zemljopisno, nego ontološko: to je mjesto susreta čovjeka i kozmosa.

U njegovoj arhitekturi prostor govori poetično, jer se poznati elementi pojavljuju u neočekivanim suodnosima. To je jezik emocionalne i simboličke snage. On ne traži originalnost u formi, nego u smislu. Njegova arhitektura, kao svaka poezija, napisana je “malim jezikom”, odnosno na jeziku zavičaja, ali s univerzalnim značenjem.

“Ugljenova sakralna mistika, njegove svjetlosne zamke kojima se upravlja kao kozmičkim uređajima, nisu zarobljene ni u konfesionalne ni u geografske okvire. Njima Ugljen s lakoćom spaja postavljena čvorišta – Carigrad i Veneciju, Mediteran i kontinentalni svijet, svjetlo i tamu, tradiciju i modernost. Zato njegova arhitektura nije kritički regionalna, nego kulturno univerzalna. U njoj je napet veliki luk između Istoka i Zapada. A u samom ishodištu tog luka stoji rečenica: ‘Ja pripadam ovom mjestu, ali ovo mjesto pripada svijetu’”, navodi Bašić.

Govoreći o svojoj arhitekturi Zlatko Ugljen objašnjava da njegov autentični rukopis, ukoliko se on osjeća u njegovim objektima, “nije rezultat mog svjesnog nastojanja za prepoznatljivošću, nego, vjerovatno, sprega svih onih elemenata koji fiksiraju određeni projekat”.

Džamija u Visokom je po svemu bitno različita od džamije građene po klasičnim kanonima, a moglo bi se možda reći da je svojevrsni eksperiment sa arhitektonskom formom, da je nešto novo gledano ne samo na fonu sakralne islamske arhitekture, nego i na fonu savremene arhitekture uopšte. Ugljen je za objekat koji odstupa od tih kanona dobio visoku međunarodnu nagradu.

Obrazlažući taj projekat Ugljen citira Le Corbuisiera koji kaže da je “arhitektura uvjetovana duhom vremena, a duh vremena su dubine prošlosti, poznavanje sadašnjosti, sagledavanje budućnosti”.

“Čini mi se ovo je najobjektivnije i najlogičnije poimanje vječnog problema arhitektonskog stvaralaštva. Znamo – arhitektura je integrisana sa životom vremena. Ona je odsjaj tehničkih, socijalnih, naučnih, ekonomskih atributa, dakle, podložna je mijenama, pa je i oznaka vremena u kojem je graditelj stvarao. Ali isto tako činjenica da umjetnost građenja izranja iz nekog postojećeg zametka”, kaže Ugljen.

On kontinuitet sa prošlošću ne zamišlja kao prebiranje po inventaru oblika prošlosti, već u organskom prožimanju prošlosti i sadašnjosti, kroz unutarnji afinitet, ili “u odnosu prema prošlosti nalaziti izvor za dalje napredovanje”.

Forma džamije u Visokom zaista nije identična sa klasičnom. Međutim, dodaje Ugljen, njezinu klicu treba naslutiti u piramidi – formi koju u svom osnovnom inicijalu nose osmanlijske bogomolje. Ovdje nije riječ o insistiranju na prisustvu duha prošlosti isključivo preko plastičkih senzacija. Tražilo se više od toga.

Transponiranje tradicije u savremeni izraz za Ugljena je, kako sam priznaje, daleko uzbudljivija avantura traganja i otkrivanja vlastitog – jednostavno ste poneseni vizijom očuvanja nacionalnog arhitektonskog identiteta.

“Problem sprege tradicije sa savremenom sredinom bilo je i ostalo za mene traganje za arhitekturom u kojoj se prožimaju tradicionalno i univerzalno. Vjerujem, zapravo, u neophodnost kontinuiteta s tradicijom, uz prihvatanje onih prekovremenskih vrijednosti tradicije – kroz transformaciju u arhitektonski oblik – koje i danas mogu biti životne. Vjerujem da je danas više nego ranije i to jedan od puteva da se sačuva identitet nacije, da se sačuva njezina kultura, da se ne zaboravi ko smo i šta smo, da se na taj način odupremo kulturnom kolonijalizmu. Prema tome, radi se o pokušaju očuvanja svog korijena i pored nužnog i razumljivog prihvatanja atributa drugih razvijenih kultura, koji će, kroz asimilaciju sa izvornom kulturom, doprinijeti njezinom logičnom progresu”, smatra Ugljen.

Kako je primjetila Ljiljana Domić u Vjesniku (1987) Sarajlije nemaju prilike vidjeti i doživjeti visoku vrijednost Ugljenove arhitekture osim ako krenu bar 30 kilometara dalje od Sarajeva na Jahorinu ili Stojčevac ili Visoko. U glavnom gradu BiH realizirana je tek jedna zgrada tog majstora arhitekture – Libijski konzulat (od 1987. do danas je relizirana još jedna i to zgrada Rijaseta IZ). Otkako je na čudan način onemogućena gradnja njegova Umjetničkog paviljona u Sarajevu, primjećuje Domić, on u svome gradu nije imao prave prilike za gradnju. Međutim ako i “nema” Sarajevo, Ugljen “ima” Bosnu! Takozvana provincija nosi biljeg njegovih vrhunskih arhitektonskih zamisli. Poznate su Džamija u Visokom (1971), Kazalište u Zenici (1974), Hotel “Ruža” u Mostaru (1975), Kuća za goste Izvršnog vijeća BiH na Tjentištu (1977), katolička crkva s Franjevačkim samostanom u Tuzli i mnogi drugi.

Na primjedbu da u Sarajevu radi veoma malo, Ugljen skromno odgovara da je to “vjerovatno sticajem okolnosti”.

Posebno velik doprinos arhitekturi Ugljen je dao kreiranjem Šerefuddinove – Bijele džamije u Visokom. Kako navodi Nedžad Kurto (1987), na tlu bivše Jugoslavije projektirano je dosta novih džamija, ali ih najčešće ne prati očekivana ambicija da dosegnu viši stepen umjetničke vrijednosti. Obično se grade sredstvima donatora, te upravo zbog toga i dolazi do pretjeranog isticanja najprepoznatljivijih oblika konfesionalne pripadnosti, a na štetu arhitektonske cjeline. Sudeći po pojavnim oblicima novije arhitekture džamija, a koji su upravo takvi samo kao rezultat nadmetanja, može se zaključiti da oni postaju više prostorno obilježje, te kao takvi izlaze izvan konteksta logike arhitektonskog oblikovanja.

“Od svih džamija nastalih u toku posljednje decenije na tlu Jugoslavije, malo je primjera savremeno koncipiranih objekata koje bismo izdvojili iz mase ispodprosječnih rješenja i koje bi bilo vrijedno analizirati. Najpoznatija takva realizacija je džamija u Visokom, djelo arhitekta Zlatka Ugljena. Neka pravila islamske sakralne arhitekture Ugljen čak dograđuje smišljenom modulacijom masa. Onu obaveznu geografsku orijentaciju objekta ovdje dopunjava i vremenskom. Perforacije zidne membrane čine unutrašnjost ove školjke nekom vrstom svjetlosnog sata. Kombinacija svjetlosnih snopova iz pet nepravilnih zidnih otvora daju uvijek drugu atmosferu za svaku od pet dnevnih molitvi. Ma koliko Ugljenove suptilne poruke bile slojevite, misaone, pa i apstraktne, ipak se uklapaju u predodžbu Balkanca o tome što je to monumentalni objekt, povrh toga sakralni, a unatoč traženju simbola tamo gdje ih nema, arhitektonska poruka ostala je i dalje savršeno jasna”, navodi Kurto.

Kako navodi Emir Buzaljko (1989) Ugljen je jedan od rijetkih naših arhitekata koji je svoj interes, između ostalog, usmjerio “tajnama” sakralnih prostora i njihovih poruka.

“Prostor hrama kroz njegovo djelanje, izrazio se neograničenim mogućnostima prostora orkestracije plastičnih elemenata i stvaranjem nadčulnih atmosfera ‘vizuelizacijom zvukova’, otkrivajući ‘genetski uslovljenog’ skulptora u arhitektu”, navodi Buzaljko.

U intervju časopisu za arhitekturu i kulturu Oris Ugljen je 2001. godine objasnio odakle, najčešće nesvjesno, crpi inspiraciju: “Znam da kad završim kuću, pa kad sam prođem kroz nju, zapravo otkrijem neke stvari koje sam nekada davno, davno vidio. Koje su došle negdje iz podsvijesti, o kojima nisam uopće razmišljao kada sam formirao koncept. I kada je sve gotovo, onda se odjedanput otkrije – to je bilo negdje u Mostaru, to je bilo negdje u Brezi u rudarskoj kući ili ne znam gdje. Mene su uvijek zanimale gospodarske zgrade, vodenice, štale, drvarnice, radionice, tavani, zgrade koje nastaju bez arhitekata jer su nekako pitomije, spontanije, nemaju toliko discipline. Kad su me pitali kako dolazim do određenog rješenja, nisam znao objasniti odakle sam krenuo i zašto sam do nečega došao. Netko to možda registrira, ali ja to ne znam, time se ne opterećujem”.

U ovom intervjuu Zlatko Ugljen ispričao je kako je uopće došlo do gradnje džamije u Visokom za koju je dobio Aga Khanovu nagradu za arhitekturu.

“Moj kolega sa studija bio je glavni urbanist Visokog. Ponudio mi je da napravim projekt tzv. čaršijske džamije, što će reći džamije u centru. To se odvijalo u atmosferi prvih opuštanja vlasti prema vjeri. Od vjerskih službenika se tražilo da agitiraju po selima za zajmove za izgradnju puteva, a zauzvrat će dobiti dozvolu za izgradnju džamije. Kad je projekt bio gotov i kada je počeo rasti u betonu, nastala je panika i radovi su prekinuti. Ja sam im i prije pokazivao projekt, održana je i izložba, ali su tek s gradnjom počeli razumijevati nacrte. Kao ilustracija javnog mnijenja neka posluži ova anegdota. Kad sam jednom prolazio gradom susreo sam se s jednim čovjekom koji mi je rekao: ‘Dao sam novčani prilog da se džamija izgradi, a sada bih dao i više samo da se sruši’. Nedovršena gradnja je dugo stajala. Nakon četiri-pet godina, sasvim slučajno, tamo je došao jedan arhitekt iz Alžira i pitao što je to. Rekli su mu da je to trebala biti džamija. Arhitekt je tražio da pogleda nacrt i pohvalio ga. Došli su i neki novci i pristupilo se završetku radova. Kada je gradnja završena, došli su gosti iz Saudijske Arabije i cijele Jugoslavije. Titova slika bila je tu i cijela socrealistička scenografija”, ispričao je Ugljen.

Prije nekoliko godina još jednu zgodnu anegdotu ispričali su džematlije iz Bijele džamije. Naime, molitveni prostor prema Ugljenovoj ideji nije bio ravna ploha nego je bio zamišljen stepenasto, u stilu amfiteatra. Dugo je trajalo ubjeđivanje između džematlija i Ugljena u vezi stepenica, da bi na kraju pronašli kompromis da ostanu dvije stepenice. Danas, kažu džematlije, ne bi dali te stepenice nizašta na svijetu. Čim se završi molitva nastaje jagma za mjestom na stepenicama.

Objašnjavajući ideju vodilju za Bijelu džamiju, Ugljen je kazao: “Osmanlijske bogomolje na tlu Bosne i Hercegovine potkupolne su građevine, u svom osnovnom inicijalu piramidalne. Taj atribut piramidalnosti ishodišna je točka ove džamije, čitava staje pod piramidu opisanu oko nje. Nasuprot osmanlijskim bogomoljama, centralna kupola ima, znači, funkciju rasvjete. Za vrijeme svog boravka u Jerusalemu posjetio sam džamiju pod Svetom stijenom. U njoj se nalazi jedna krasna bijela stijena, kao da ju je izvajao H. Moore, gdje je Muhammed po predanju držao okupljanja, a kad je preselio stijena se otvorila i on je uzletio u nebo. Kada sam ušao unutra, vidio sam da su to sve organske forme, a da svjetlo dolazi odozgo. Inače, njihove džamije razlikuju se od naših i po funkciji. To nije samo bogomolja, nego i društveni prostor. U jednom kutu igraju se djeca, žene sjede i razgovaraju, tamo opet netko čita, drugi se mole. To je našlo u meni odziva kod projektiranja džamije u Tuzli.”

Na pitanje šta je za njega primarno u sakralnoj arhitekturi Ugljen odgovara da je to traganje za posebnosti, za transcendentnosti, za atmosferom emfaze; tu se kao ni u jednom drugom arhitektonskom djelu koristi fenomen svjetla i njegove magije.

“Doista je izuzetno zadovoljstvo otkriti koliko svjetlo može oplemeniti prostorne doživljaje, koliko svjetlo može pomoći u otkrivanju i stvaranju plastično-prostorne varijabilnosti. Ja sam to prvi put otkrio na Bijeloj džamiji u Visokom – da u toku dana i godine vaš prostor počinje pulsirati promjenljivim bogatstvom svjetla i sjene. Da draž prostora ovisi o varijaciji sjena. Da magija kontrastnih i manje kontrastnih sjena, mekih i tvrdih, stvara iluzije sinteze arhitekture, kiparstva i slikarstva harmoničnije od bilo koje zidne ili podne dekoracije. Iskustvo s Bijelom džamijom pobudilo je moj interes za operiranje svjetlom i sjenom i na objektima profanog karaktera. To je, uostalom, izuzetan osjećaj kad konstruirate objekt i, osim taktilnog, posežete i za onim što izmiče egzaktnom diktatu”, objasnio je Ugljen.

Džamija u Visokom nije jedina koju je Ugljen projektirao. Bio je jako zanimljiv projekat džamije u Stocu, koji, nažalost, nije realiziran. Za Ugljena je, pričao je jednom, bio jako intrigantan i privlačan taj proces otkrivanja.

“Ne znam jesu li graditelji starog objekta stvarno o tome razmišljali ili je to slučajno, ali je moguće da ta džamija nije bila džamija jer nije kvadratna kao sve ostale. Htio sam napraviti parafrazu te džamije, počevši od vanjske plastike, prostora unutra i trijema, stupa, detalja… I onda otkrijem da trijem leži na osam stupova, da stubište ima osam visina, da unutra dvije galerije leže na po četiri stupa, da je dužina džamije osamnaest metara. Moguće je da je to sasvim slučajno, ali to je tako lijepo istraživanje. Zamolio sam Islamsku zajednicu da provjere što znači broj osam u Kur’anu. Napisali su mi, između ostalog, kad ideš u džennet moraš proći kroz osam kapija, pa sam napravio četiri vrta s po dvije kapije. Na krov sam stavio po četiri uska svjetlarnika tako da se osjete mlazevi svjetla i, naravno, zadržao broj stupova, stepenica itd”, kazao je Ugljen. Bila je to lijepa igra otkrivanja.

No, nije sve ostalo na papiru. Njegova treća džamija je završena. Riječ je o džamiji u sklopu Behram-begove medrese u Tuzli, a to je projekat koji je Ugljen radio zajedno sa kolegom Dropićem.

“Ova džamija pripada vjerskoj školi. Nadam se da će se nešto od kvalitetne atmosfere tog objekta prenijeti na djecu koja će sutra postati vjerski službenici. Isto to sam rekao mojim prijateljima franjevcima kad sam im gradio crkve. Svećenici odgojeni u okružju kvalitetne arhitekture trebaju učiti sutra neku drugu djecu. I u tuzlanskoj džamiji đaci provode puno vremena, čitaju, uče, sjede, znači da je uspjelo ako dobro prihvaćaju taj prostor, rado borave u njemu”, kazao je Ugljen.

Žao mu je, kaže, dva projekta koji nisu realizirani: “Katolička katedrala u Mostaru i jedan manji drveni objekt na kultnom lokalitetu srednjevjekovnoga bosanskog grada Bobovca, stolnog grada bosanskih kraljeva. Za ovaj projekt nekako sam bio posebno vezan. Tu sam se upustio u njegovo rješavanje, skoro potpuno, preko niza radnih maketa. Treba vidjeti taj lokalitet. Osupnuti ste tim dramatičnim platoom i liticom na kojoj je on trebao biti impostiran.”

Ako je točna Goetheova misao da je arhitektura okamenjena glazba, djelo Zlatka Ugljena moglo bi se predstaviti jednom simfonijom svjetlosti, sklada Orijenta i Mediterana, klasičnog naslijeđa, te osebujne prirode, zelene rijeke i radosnog lijeta galeba, smatra književnik Mile Stojić.

“Slijedeći tragove predačkih drvenih koliba i trajnih kamenih mramorova, on je ostvario jednu arhitekturu postojanosti, umjetnički opus kakva nema u modernoj europskoj arhitekturi. Razgledajući monografju njegovih djela koju je sastavio Bernik, jedan bečki arhitekt rekao mi je da je Ugljen kojim slučajem Ružu izgradio u Beču, tom objektu bi danas stizale rijeke arhitektonskih hodočasnika iz cijeloga svijeta”, kazao je Stojić i dodao: “Tko je ikad, bilo da je vjernik ili agnostik, stajao u ‘lebdećoj’ crkvici sv. Pavla u Sarajevu ili u visočkoj Bijeloj džamiji – shvatit će da postoji veći i svjetliji život od ovoga koji smo prisiljeni živjeti u ovoj našoj kainovskoj dolini suza; pojmit će da postoje ljudi koje nismo ni po čemu zaslužili, a koji su nam darovali najuzvišenije darove vijeka.“

Zlatko Ugljen je diplomirao na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Sarajevu 1958. godine. Od 1960. godine asistent je na predmetu Projektovanje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. Godine 1970. izabran je za docenta na istom predmetu, a vanredni profesor postaje 1975. godine. U zvanje redovnog profesora izabran je 1985. godine. U mirovinu je otišao 2000. godine, a 2001. godine postaje profesor emeritus. Na Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjek za produkt dizajn, na predmetu unikatni dizajn izabran je za redovnog profesora 1986. godine. Za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izabran je 2002. godine.

Dopisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postaje 2006. godine, a 2007. godine biva biran i za dopisnog člana Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Uz pedagoški rad sve vrijeme djeluje i kao arhitekt-projektant. Izlagao je na 18 samostalnih i 20 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je 8 nagrada iz oblasti arhitekture, od kojih je najznačajnija Aga Khanova nagrada za arhitekturu 1983.

Projektirao je više od 200 objekata, od kojih su najznačajniji oni rađeni i realizirani u duhu totalnog dizajna: Narodno pozorište u Zenici (koautor akademik J. Finci), 1974; Hotel Visoko u Visokom, 1974; Hotel Ruža u Mostaru, 1975; Hotel Bregava u Stocu, 1975; Rezidencija Izvršnog vijeća BiH Tjentište na Tjentištu, 1978; Šerefuddin – Bijela džamija u Visokom, 1979; Rezidencija predsjednika SFRJ Gorica u Bugojnu, 1979; Planinski hotel Vučko na Jahorini, 1983; Hotel Kalin u Bugojnu, 1983; Spomen škola sa ambulantom u Pruscu, 1999; Džamija Behrambegove medrese u Tuzli, 1996; Dom umirovljenih svećenika u Mostaru, 2004; Vjersko i kulturno središte Plehan na Plehanu, 1993-2015; Katolička crkva sv. Pavla sa franjevačkim samostanom u Tuzli, 1977-2006; Kapela u sklopu Mostarske biskupije, 2006; Katolička crkva Gospe od anđela, Nova Bila, 2007; Upravna zgrada Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini; Stambeno-poslovni objekt Turali-begov vakuf u Tuzli, 2006-2013; Katolička crkva sv. Franje Asiškog u Žeravcu; Galerija Vjeko Božo Jarak – Podkosa, Dubrava 2009; Katolička kapela sv. Klare u Svilaju, 2009.

Značajniji projekti: ULUPUBiH izložbeni paviljon u Sarajevu, 1970; Rimokatolička katedrala u Mostaru, 1972; Hotel Betlehem, Izrael, 1980; Stambeni blok na Bulevaru proleterskih brigada u Zagrebu, 1990; Stambena zgrada u ulici Nova Ves u Zagrebu, 1992; Hotel Monting u Maksimiru, Zagreb, 1993; Ugrađena stambena zgrada tiskare Azur u Zagrebu, 1994; Individualna stambena kuća, Minusio, Švicarska, 1994; Džamija u Stocu, 1994; Galerija Gama, Tuzla, 2002; Rekreacijski centar Bijela tabija u Sarajevu, 2004; Kompleks Turalibegovog vakufa, Tuzla, 2006; Fakultet islamskih znanosti, 2005-2008; Katolička crkva u Klepcima kod Čapljine, 2007; Katolička crkva na Brankovcu, Guča Gora, 2008.

Skupne izložbe: 1971 Izazov: 20 arhitekata Jugoslavije, Zagreb (Hrvatska); 1985 – Savremena jugoslovenska arhitektura, New York (SAD), Jakarta (Indonezija), Peking, Shanghai (Kina); 1992-1993 – Biennale sakralne arhitekture: Arhitektura i sakralni prostor u suvremenosti, Venecija (Italija); München, Berlin (Njemačka), London (Velika Britanija); 1995 Architecture for a Changinig World, više gradova Azije, Afrike i Europe; 1996-1999 Arhitekti-akademici Bosne i Hercegovine, Sarajevo (BiH), Zagreb (Hrvatska), Maribor (Slovenija); 2006 Architectural space and prayer, Pečuh (Mađarska); 2009 – Oris ideja (skice arhitekata), širom Evrope; Balkanology – New Architecture and Urban Phenomena in Southeast Europe, Basel (Njemačka), Beč (Austrija); 2012 – Kubus oder Kuppel, Berlin, Njemačka; Mosque, Mosques, Stuttgart (Njemačka; Das Gemeinsame das es nicht mehr gibt, Beč (Austrija); Nedokončane modernizacije med utopijo in pragmatizmom / Unfinished Modernization Between Utopia and Pragmatism, UGM Maribor (Slovenija), Zadar (Hrvatska), Beograd (Srbija), Ljubljana (Slovenija); 2018 Toward a concrete utopia, MoMA, New York.

Od brojnih nagrada i priznanja, značajnije su: 2006. Plaketa Kantona Sarajevo za doprinos razvoju Kantona iz oblasti nauke i umjetnosti; 1985. Diploma Saveza društva konzervatora Jugoslavije za značajan doprinos na zaštiti našeg kulturnog nasljeđa; 1983. Aga Khanova nagrada za arhitekturu; 1983. Dvadesetsedmojulska nagrada BiH; 1980 – Nagrada DAS; 1978 – Nagrada 12. aprila grada Zenice; 1978. Borbina Savezna nagrada za arhitekturu; 1962. Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva; 1962. Nagrada ULUPUBIH-a.