Mir proljetne noći 30. aprila 1992. godine razbile su dvije strahovite eksplozije oko 4 sata i 30 minuta. Brčaci, onako bunovni, nisu znali što se to zbilo, niti su mogli pretpostaviti da će eksplozije biti uvod u najkrvaviji rat u historiji ovih prostora. Pješački, a nešto kasnije i željeznički most, dignuti su uzrak. Cijeli grad je bio na nogama. Rat u Brčkom, iako je učinjeno sve da do njega ne dođe, ipak je počeo, jer rušenjem brčanskih mostova srušeni su svi dogovori, pa i onaj o zajedničkoj ophodnji brčanske policije i JNA.

Posljednjeg dana aprila i prvoga dana maja zvanično je počela agresija na Brčko – masovni zločini, progoni, zatvaranje u logore, mučenja i ubijanja brčanskih Bošnjaka i Hrvata. Tada je počela i odbrana nekih dijelova grada.

U knjizi „Brčkom su ubijali dušu“ autor Admir Posavljak opisao je je taj dramatični trenutak u kojem su srpske paravojne formacije uz pomoć Jugoslovenske narodne armije (JNA) započele rat rušenjem mosta na Savi.

„U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine grupa vojnika u maskirnim uniformama razoružala je četvoricu brčanskih policajaca koji su bili u dva mitraljeska gnijezda ispod Savskog mosta. Druga grupa naoružanih vojnika zarobila je dvojicu policajaca koji su bili na mostu u kancelariji brčanskog turist-biroa ‘Laser’. Zarobljene brčanske policajce vojnici su odveli do jednog kamiona, koji je bio parkiran u blizini kafića ‘Evropa’ i natjerali ih da uđu u njega.

Još kada su ih vodili prema kafiću ‘Evropa’ zarobljeni policajci su primijetili jednu grupu od oko deset vojnika kako prema mostu guraju jedno putničko vozilo sivomaslinaste boje, koje nije imalo upaljen motor niti automobilska svjetla.

U međuvremenu kamionu, u kojem su bili zarobljeni brčanski policajci, prišao je jedan vojni ‘picgauer’ sa tablicama JNA, iz kojeg su izašla dvojica vojnika i upitali svoje saborce: ‘Je li sve u redu?’

U tom momentu preko radioveze javlja se neki glas koji je rekao da ima problema oko detonacije eksploziva.

– Kakvih problema? upitao ga je jedan od vojnika iz ‘picgauera’.

– Ne mogu dizati most, jer na njemu ima mnogo sveta.

– Ne interesuje me svet. Jebeš svet. Diži most u vazduh!

Mir proljetne noći 30. aprila 1992. godine razbile su dvije strahovite eksplozije oko 4 sata i 30 minuta. Brčaci, onako bunovni, nisu znali što se to zbilo, niti su mogli pretpostaviti da će eksplozije biti uvod u najkrvaviji rat u historiji ovih prostora. Pješački, a nešto kasnije i željeznički most, dignuti su uzrak. Cijeli grad je bio na nogama. Rat u Brčkom, iako je učinjeno sve da do njega ne dođe, ipak je počeo, jer rušenjem brčanskih mostova srušeni su svi dogovori, pa i onaj o zajedničkoj ophodnji brčanske policije i JNA. Ophodnja civilne policije koja je imala zadatak da sačuva pješački most, ispričala je kasnije stravičnu priču o tome kako je uhapšena i odvedena daleko van grada ujutro, 30. aprila, pola sata prije rušenja mostova.

Prema iskazima svjedoka koji su se to jutro našli u blizini mosta i iskazima svjedoka koji su imali sreću da pređu most a ne poginu ili budu samo ranjeni, u trenutku eksplozije u blizini se nalazilo oko stotinu ljudi. Prema vjerodostojnim podacima Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, plan agresora je i bio da na takav stravičan način počne agresija na Brčko.

Dežurni taksi vozači, nekoliko dana kasnije, izjavili su da se to jutro zbilo nekoliko čudnih podudarnosti. Policijska ophodnja nije obavljala svoju dužnost ispred mosta, nego u kućici u kojoj je bila smještena. Oko 3 sata i 30 minuta dolazi do isključenja rasvjete na mostu, kako bi se oko 4 sata jedan vojni automobil “picgauer” zaustavio pred kućicom policijske ophodnje.

Nakon nekoliko minuta vozilo JNA odlazi, a dvojica taksista su oko 4.15 sati, prema njihovim iskazima koji su pohranjeni u dokumentaciju ratnih zločina na brčanskom području, pošli da vide je li sve u redu kod policije. Tamo ne zatiču nikoga, a od oružja je ostao samo jedan automat na vanjskom grudobranu.

Ova dvojica taksista odmah su se vratila na svoje radno mjesto, kako bi jedan od njih otišao u obližnju policijsku stanicu da izvijesti o nestanku ophodnje sa mosta. Oko 4.30 sati opažena je prva grupa ljudi koji sa druge obale Save dolaze ka brčanskoj strani.

Nekoliko minuta ranije na most je stiglo jedno vozilo za koje se nisu mogli utvrditi podaci, jer je bilo bez registarskih tablica, iz kojeg izlaze dva uniformisana vojnika i uklanjaju prepreku sa pločom o zabrani prolaza, te vozilo pokreću do prve trećine mosta, gdje ga ostavljaju, a oni se vraćaju natrag.

Očevici tog događaja, dežurni taksisti, pričali su da se prvo pojavio snažan bljesak, a potom strahovita eksplozija baš u momentu kada je do ostavljenog vozila, u kojem je bio eksploziv, došla prva skupina od oko stotinu ljudi koji su prelazili most. Nakon eksplozije, slika mosta i okoline izgledala je stravično. Otkinute noge, dijelovi tijela, razbacane stvari, krv pomiješana sa brašnom i šećerom, dječije igračke, posvuda krv….“

Isak Gaši je u svojoj knjizi “Očevidac” opisao kako je okolina mosta izgledala slijedećeg jutra.

“U devet ujutro izašli smo iz stana i krenuli prema centru i mostu ka Gunji. Nekoliko stotina metara prije mosta vidjeli smo dva tijela na ulici. Jedno je bilo djelomično pokriveno komadom šperploče. Tijela su ležala u malom parku, u pješačkoj zoni, tačno preko puta policijske stanice. Bila su gola, a odjeću im je potrgala eksplozija. Upravo u tom trenutku tri policajca izašla su iz stanice. Izgledali su izgubljeno. Niko nije osiguravao centar grada. Sedamdeset i pet metara dalje, ispred hotela Posavina, vidio sam noge djeteta, dječaka od oko šest godina. Donji dio trupa bio je odvojen od ostatka tijela. Zaustavio sam se potpuno paraliziran onim što sam upravo vidio. Nije bilo načina da se odbranim od toga. Vrijeme kao da je odjednom stalo. Pred očima mi se ukaza mrak; nisam mogao hodati, misliti, čuti… Sada, mnogo godina nakon toga, znam da će me slika tog dječaka pratiti cijeli život.

Nakon nekog vremena potpune paralize, promucao sam: – Kako… kako je moguće… kako je uopće moguće da se ovo dogodilo?

(…) Dok smo nas dvojica tako pokušavali razgovarati, pristiže vojno pješadijsko vozilo u kojem je bilo desetak vojnika. Prišli smo bliže rijeci da bolje vidimo šta se desilo s mostom. Pedesetmetarska željezna konstrukcija mosta ležala je iskrivljena u rijeci. Radio sam s eksplozivom tokom služenja vojnog roka u JNA, pa mi je odmah bila jasna preciznost i stručnost posla koji je obavljen da bi se raznio most. Rekao sam Mirsadu:

– Pogledaj kako je taj dio uništen i kako je most pao. Fraktura je tako jasna. Ko god da je ovo uradio, znao je šta radi.

Vojnici iz pješadijskog vozila preuzeli su kontrolu na tom području, naredivši lokalnoj policiji da počisti teren. U narednih petnaestak minuta stiglo je još jedno pješadijsko vojno vozilo. Vojnici se raspršiše po centru grada. Bili su raspoređeni na svakih stotinjak metara. Kad smo stigli kući, nazvao sam oca da mu javim šta smo vidjeli.

(…) U tom trenutku kroz balkonska vrata začuše se pucnji. Dolazili su iz muslimanskog dijela grada”.

Na današnji dan, prije 33 godine, srpske oružane snage, potpomognute tadašnjom JNA, započele su napad na grad Brčko i njegove stanovnike. U odbrani domova i života, prvi šehid bio je Sakib Hadžajlić.

— Mi smo se tada organizovali onako kako smo znali i mogli, i uspjeli smo da pružimo izuzetno jak otpor neprijateljima. Tog dana, nažalost, imali smo i prvu žrtvu — poginuo je Sakib Hadžajlić, a bilo je i dosta ranjenih, prisjetio se nosilac priznanja “Zlatni ljiljan” Safet Bahor.

Agresija je započela 1. maja iz pravca Grčice prema području Mjesne zajednice “4. juli”. U tim momentima, izuzetnom hrabrošću, herojstvom, ali i nadljudskim naporima, tadašnje patriotske snage, uz podršku pripadnika Teritorijalne odbrane, pružile su snažan otpor agresoru, ne dozvolivši mu da ovlada ovim prostorima, kako je to bilo predviđeno njihovim planovima.