Muslimanske rezolucije iz 1941. godine ostaju do danas jedinstven dokument građanske hrabrosti. Dok su mnogi narodi Evrope šutjeli ili podržavali okupatora, grupa sarajevskih alima, trgovaca i profesora digla je glas protiv zločina koji su se činili nad Srbima, Jevrejima i Romima i to u ime vjere koja zabranjuje nasilje

Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine, Bosna i Hercegovina našla se u vrtlogu nacističkog i fašističkog poretka. U jeku raspada stare države, 10. aprila 1941. Slavko Kvaternik u Zagrebu proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), državu podijeljenu između njemačkog i italijanskog utjecaja, koja je od samog početka bila protektorat sila Osovine.

Ustaški režim, vođen idejom “čistog hrvatskog prostora”, odmah je u svoje granice uključio Bosnu i Hercegovinu, iako je prema dogovoru Hitlera i Musolinija taj teritorij prvobitno trebao pripasti Italiji. Kako bi pridobio lojalnost Bošnjaka, Pavelićev režim izdavao je proglase upućene “muslimanskom življu” i postavljao na pojedine položaje političare bošnjačkog porijekla poznate po prohrvatskim stavovima, Hakiju Hadžića, Aliju Šuljka, Ademagu Mešića, Osmana Kulenovića i zagrebačkog muftiju Ismeta ef. Muftića.

Na Bečkoj konferenciji 21. i 22. aprila 1941. godine, ministri vanjskih poslova Njemačke i Italije, Joahim fon Ribentrop i Galeaco Ćano, odlučili su da Bosna i Hercegovina u cijelosti bude dio NDH. Hitlerovom odlukom od 24. aprila te godine utvrđena je i okupaciona linija koja je dijelila zemlju: sjever pod njemačkom, jug pod italijanskom kontrolom.

Ustaški režim pravdao je prisajedinjenje Bosne i Hercegovine ideologijom “hrvatskog nacionalnog bića bosanskih Muslimana”, koje je smatrao “najčišćim dijelom hrvatskog naroda”. Pavelić je u tom duhu dio svoje vlade premjestio u Banju Luku, a u Bosnu poslao i istaknute ustaške kadrove poput Jure Francetića, čija je Crna legija postala simbol krvavih pohoda u istočnoj Bosni.

Ubrzo nakon uspostave vlasti započeo je val zakonskih odredbi kojima su Jevreji, Srbi i Romi stavljeni izvan zakona. Nacistički rasni zakoni doslovno su prepisani u hrvatske: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda.

Od maja 1941. počinju masovni pokolji, pljačke i prisilna pokrštavanja Srba u Bosni i Hercegovini. Nažalost, u ovim zločinima učestvovao je i jedan dio Bošnjaka, na čelu s Hakijom Hadžićem i Alijom Šuljkom, koji su propagandno služili ustaškoj ideji “čišćenja Bosne”.

Takva politika vodila je Bošnjake u moralni i fizički sunovrat. Ušli su u razorni klin između dva ekstremizma, velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma, koji su imali zajednički cilj: uništenje Bošnjaka i nestanak Bosne i Hercegovine. Ustaški teror nad Srbima bio je povod za četničke zločine nad Bošnjacima, posebno u istočnoj Bosni i Hercegovini, gdje je genocid nad civilima 1941–1943. dosegao stravične razmjere.

U drugoj polovini 1941. godine, u znak otpora zločinačkoj politici NDH, bošnjačka ulema, intelektualci i građanski sloj formulirali su osam rezolucija: Sarajevsku, Prijedorsku, Zeničku, Banjalučku, Mostarsku, Tuzlansku, Bijeljinsku i Trebinjsku.

Njima su se Bošnjaci jasno distancirali od ustaških zločina i politike progona, pozivajući na zaštitu svih građana “bez razlike na vjeru i naciju”. Najpoznatija među njima, Sarajevska rezolucija, objavljena je 18. oktobra 1941. godine i predstavlja vrhunac moralnog otpora u okupiranoj Bosni.

Rezoluciju su inicirali i napisali Mehmed-efendija Handžić i Kasim-efendija Dobrača, istaknuti članovi udruženja ilmije El-Hidaje. Potpisalo ju je 108 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka, alima, trgovaca, profesora, advokata i privrednika. Dokument je upućen ustaškim vlastima, Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, ali i njemačkoj komandi u Sarajevu.

U tekstu se oštro osuđuju “nedjela koja se čine nad našim sugrađanima pravoslavne i jevrejske vjere”, te se poziva na “zakonsku odgovornost svih krivaca, bez obzira na vjeru i narodnost”. U završnom dijelu stoji zahtjev:

“Da se u buduće ne dozvoli ma kakva akcija koja će izazivati pobune i krvoprolića; da se kazne svi koji su naređivali ili činili nasilje; da se zakoni primjenjuju samo od redovne vlasti i vojske; da se spriječi svaka vjerska netrpeljivost i pruži materijalna pomoć svima koji su nevino postradali.”

To bošnjačko „ne” zločinu, izrečeno usred najkrvavijih mjeseci 1941. godine predstavlja jedinstven moralni čin u okupiranoj Evropi.

Mehmed-efendija Handžić (1906–1944) bio je centralna ličnost tog pokreta otpora savjesti. Rođen u Sarajevu, školovao se na Al-Azharu u Kairu, gdje je diplomirao s najvišim ocjenama. Po povratku u domovinu predavao je u Gazi Husrev-begovoj medresi, uređivao časopis El-Hidaje i radio kao upravnik Gazi Husrev-begove biblioteke.

Kao alim i intelektualac, Handžić je razumio da vjera ne može biti opravdanje za nasilje. Kada su počeli zločini u istočnoj Bosni, reagovao je javno, iako je time ugrozio vlastiti život. Pokrenuo je i “Odbor narodnog spasa”, čiji je cilj bio pomoći ugroženom stanovništvu, bez obzira na vjeru.

Njegova hrabrost kulminirala je upravo 18. oktobra 1941. godine, kada je predvodio potpisnike Sarajevske rezolucije. Taj čin nije bio samo vjerski, već duboko politički i moralni gest kojim su Bošnjaci rekli ne fašizmu.

U jednoj od svojih bilješki Handžić piše: “Ko god čini zulum nad nevinim čovjekom, bio on musliman ili nemusliman, ruši temelj vjere i časti.” Preminuo je iznenada 1944. godine, u 38. godini života. Njegova smrt još uvijek je obavijena sjenom sumnje.

Drugi ključni tvorac Sarajevske rezolucije bio je Kasim-efendija Dobrača (1910–1979). Rođen kod Rogatice, završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Al-Azhar univerzitet. Po povratku je predavao vjeronauku i radio u medresi, a nakon rata bio je jedan od onih koji su najteže stradali pod novom komunističkom vlašću.

Godine 1947. uhapšen je i osuđen na 15 godina zatvora pod optužbom da je “radio na rušenju režima” i “saradjivao sa njemačkim okupatorom”. Iako nije bilo dokaza, presuda je bila politička. U optužnici se spominjalo i njegovo navodno učešće na sastanku s velikim muftijom Jerusalima Aminom el-Husejnijem, sastanku koji se, prema svjedočenjima, nikada nije desio u formi koju je sud navodio.

Iz zatvora je izašao nakon devet godina, narušenog zdravlja, ali se vratio poslu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, gdje je radio do penzije. Preminuo je 1979. godine, gotovo zaboravljen, iako je bio jedan od najčasnijih ljudi svoga vremena.

I Handžić i Dobrača, kao i svi potpisnici muslimanskih rezolucija, decenijama su bili prešućivani. Komunistički režim ih nije priznavao jer se njihov otpor fašizmu nije uklapao u ideološku šemu “bratstva i jedinstva”. Njihovo djelovanje nije bilo ni oružano ni partijsko, nego moralno i vjersko, pa je zato ostalo u sjeni velikih narativa Drugog svjetskog rata.

Tek je 1971. godine historičar Mehmed Hadžijahić prvi put javno progovorio o ovim rezolucijama, na naučnom skupu u Drvaru. Njegov referat, kasnije objavljen u knjizi „1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine“, vratio je u fokus taj zaboravljeni čin otpora.

Muslimanske rezolucije, napisane u najtežem vremenu, bile su izraz unutrašnje potrebe da se spasi moralna čast zajednice. Njihov značaj nije u političkom učinku, jer ustaški režim ih je ignorisao, nego u činjenici da su one pokazale da u Bosni i Hercegovini postoji glas razuma, savjesti i hrabrosti.

Udruženje ilmije El-Hidaje, osnovano 1936. godine, imalo je za cilj okupljanje vjerskih službenika i intelektualaca u odbrani moralnih i obrazovnih vrijednosti. Pod vodstvom Handžića i Dobrače, društvo je kroz istoimeni časopis promoviralo ideje prosvjete, odgovornosti i društvene pravde.

Iako je dočekalo NDH s nadom da će vjerski i vakufski poslovi biti zaštićeni, El-Hidaje nikada nije pristalo da postane “hrvatsko muslimansko svećenstvo”, kako su to željele ustaške vlasti. Naprotiv, zauzelo je stav nezavisnosti i humanitarnog djelovanja.

Zbog tog držanja, hafiz Akif-ef. Handžić, tadašnji muftija Ustaške vojnice, optužio je El-Hidaje da “radi protiv interesa države”. Sukob je postao otvoren, a kasnije su pojedini članovi, poput Dobrače, bili praćeni i proganjani.

U izvještajima ustaške policije spominje se da su Handžić i Dobrača “tražili autonomiju za Bosnu i Hercegovinu” preko palestinskog muftije El-Husejnija. Ako je taj podatak tačan, onda on pokazuje da su i u tom tragičnom vremenu razmišljali o opstanku Bosne kao političkog subjekta.

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine ostaju do danas jedinstven dokument građanske hrabrosti. Dok su mnogi narodi Evrope šutjeli ili podržavali okupatora, grupa sarajevskih alima, trgovaca i profesora digla je glas protiv zločina koji su se činili nad Srbima, Jevrejima i Romima i to u ime vjere koja zabranjuje nasilje.

U tom smislu, Sarajevska rezolucija i njoj slične nisu samo historijski dokument, već i ogledalo moralne vertikale bošnjačkog naroda. U svjetskim razmjerima, malo je primjera gdje su vjerski autoriteti pod okupacijom javno osudili režim vlastite nominalne države. Taj čin stavlja bošnjačku ulemu rame uz rame s rijetkim evropskim pokretima moralnog otpora, poput danskih pastora koji su štitili Jevreje ili francuskih svećenika koji su pomagali otporu.