Za medresu koju je osnovao Salihspahić je znao govoriti da je da je “zbilja, jedno čudo”. Čak i u svojim poznim godinama, kada više nije mogao raditi, Džemal je sa štapom, sporo hodajući, obilazio kompleks, nadgledao radove, a uvijek se nešto radilo, gradilo…I planirao, uvijek imao planove. Velike planove.
U rodnoj kući na Velikom Čajnu kod Visokog danas je u 91. godini na ahiret preselio prof. Džemal Salihspahić, osnivač Medrese “Osman-ef. Redžović”, čiji je bio i prvi dugogodišnji direktor.
Profesor Džemal Salihspahić, rođen je 1935. godine u Velikom Čajnu, općina Visoko. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Diplomirao je 1961. godine na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Više od 50 godina radio je u obrazovnim institucijama, kao i institucijama Islamske zajednice: bio je profesor u gimnazijama u Širokom Brijegu i Zenici; direktor Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu; radio je u Rijasetu Islamske zajednice BiH, kao osnivač i rukovodilac Službe za islamska istraživanja, dokumentaciju i statistiku; te sekretar Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.
Uz podršku nekoliko saradnika, 6. septembra 1992., u rodnom selu Čajengradu (Gračanica kod Visokog), osnovao je Medresu “Osman-ef. Redžović” te obnašao dužnost direktora do 2013. godine.
Za medresu koju je osnovao Salihspahić je znao govoriti da je da je “zbilja, jedno čudo”. Čak i u svojim poznim godinama, kada više nije mogao raditi, Džemal je sa štapom, sporo hodajući, obilazio kompleks, nadgledao radove, a uvijek se nešto radilo, gradilo…I planirao, uvijek imao planove. Velike planove.
Kada je medresa 1992. godine osnovana, kompleksa koji je danas tu, nije bilo. Bila je tu samo Džemalova kuća, koja je izgrađena 1935. godine, kada je i on rođen. Kuća je i danas tu, a Džemal u njoj živio do smrti. Tik ispred kuće je džamija i mala zgrada u kojima je osnovana medresa. Godinama iza toga prave se nove školske zgrade, đački domovi, džamija, sportski centar…
“Medresa je dobila ima po Osmanu ef. Redžoviću, jednom istaknutom, dobrom hodži koji je živio nedaleko odavde. Osman je, eto, najpoznatiji hodža na ovim prostorima. Istina, bilo je prijedloga da se preimenuje na moje ime, ali ostalo je po Osman-efendiji, koji je oko sebe okupljao darovitije vjeroučenike”, ispričao je jednom prilikom Salihspahić, osnivač Medrese “Osman ef. Redžović”.
Prvi časovi u Medresi “Osman ef. Redžović” održani su 6. septembra ratne 1992. godine. Prisjećajući se tih vremena, Salihspahić je ispričao: “Bilo je komentara poput: ‘Rat bjesni, krv se proljeva, a nama je do prosvjete.’ Ja sam odgovarao: Ribari kažu da se riba peca u mutnom, tako da smo mi u ratu ‘ulovili’ ovu školu.” Džemal je gotovo cijeli radni vijek proveo u prosvjeti. Radio je u zeničkoj gimnaziji, bio direktor Gazi Husrev-begove medrese, te sekretar Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Upravo tu, na položaju sekretara, zatekao ga je rat. Došao ovdje u posjetu i nisam se mogao vratiti u opkoljeno Sarajevo. Bio sam malo angažovan u ratu. General Rasim Delić me angažovao, ali s obzirom na moje tadašnje godine, javili su mu da ja ne mogu ni naprijed ni nazad naspram omladine, boraca. Onda je on rekao: Neka profesor radi ono što najbolje zna – prosvjeta. Kad sam došao ovdje, razmišljao sam šta da učinim i javila se ta ideja o medresi. Najbližim prijateljima Salihu ef. Traki i mjesnom imamu Mirsadu ef. Mahmutoviću povjerio sam tu ideju, i onda je to krenulo i raslo do neslućenih razmjera, medresa je krčila put. Nisu bili naklonjeni mnogi tome, ali bili smo uporni. Znate, ne buši voda kamen silom već neprestano kapajući. Isto tako, ja i moji saradnici smo bili uporni”.
Završila se jedna školska godina, druga, peta, deseta… I kada su ljudi to uvidjeli, počeli su da priznaju uspjeh, jer nije to više bila šala, maturanti su već završavali i odlazili na studij.
Dok je bio živ, Džemal Salihspahić ponosio se time da je medresu završilo nekoliko hiljada maturanata. Ima tu vrijednih i čestitih učenika, ima ih koji su doktorirali od Londona do Istanbula, dosta magistara, dosta hafiza, dosta čestitih ljudi.
Ono što medresu krasi jeste dosta životnog prostora, kompleks se prostire na 45 duluma, a osim toga, ima i 100-200 duluma zemlje koja se djelomično obrađuje, a djelomično iznajmljuje.
Salihspahić bio ponosan na još nešto – biblioteku, i to bogatu, s fondom od 26.000 knjiga. Zanimljivo je da je biblioteka nastala davno prije medrese. Naime, u seoskom mektebu Salihspahić je 1968. godine osnovao biblioteku.Znao je ispričati je anegdotu kako je u to vrijeme policija čula da je u mektebu osnovao biblioteku, i on, kad je saznao da se policija raspituje za biblioteku, što prije ode u knjižare, nakupuje knjiga o marksizmu i odnese u biblioteku. Kada je policija došla i vidjela, između ostalih, i djela Marxa i Engelsa, kazali su mu da to nije ono što su oni mislili i da nastavi raditi svoj posao.
Tako je preživjela biblioteka u mektebu koji se nalazio na mjestu gdje je sada džamijski harem u kompeksu medrese. Kada je izgrađen školski kompleks, biblioteka je prenesena u nove prostorije. Osim toga, Medresa “Osman ef. Redžović” ima i svoj muzej, smješten u malom prostoru u zgradi đačkog doma. Salihspahić, kao profesor historije, bio je svjestan koliko je muzej važan, makar bio i u sobici dva s dva, ali mora postojati. Dosta je u njemu eksponata koji govore o prošlosti ovog kraja, alata i sprava koje su se koristile u domaćinstvu u prošlim vremenima. Između ostalog, tu je i prvi osnivački akt medrese, ali i bešika koja se u Salihspahićevoj porodici koristila decenijama i u kojoj je i sam spavao.
Džemal govorio da ima dva životna djela. Jedno je knjiga “Imam”, koja je ustvari knjiga o tome kako biti imam u savremenom dobu, što predstavlja njegov islamski pogled na svijet. To teorija, a rad u medresi je praksa. Upravo je medresa njegovo drugo životno djelo.
