Ovogodišnje obilježavanje Dana otpora u Zvorniku, umjesto na historijskim zidinama Kula-Grada, izmješteno je na drugu lokaciju, pod teretom policijske zabrane i izvještaja građevinskih inspekcija o navodno „nestabilnim strukturama“. Zidovi se možda zaista obrušavaju pod teretom vremena, ali vrijeme ne utiče na sjćeanje na osmi april 1992. godine, dan kada je započeo jedan od najtragičnijih činova bosanskohercegovačke ratne drame.

Zabrana centralnog dijela manifestacije na tvrđavi Kula-Grad, formalno opravdana rješenjem o navodnom obrušavanju zidina, u javnosti je prepoznata kao direktna opstrukcija suočavanja s prošlošću i slobode govora. Ovogodišnji pritisci boračkih udruženja iz Republike Srpske i rigidna odluka policijske stanice Zvornik koincidiraju s planiranom promocijom naučne studije „Zvornik 1992–1995: GENOCID na kapiji Bosne“, sugerirajući da je upravo naučna verifikacija ratnih događaja stvarni povod za administrativne blokade.

Umjesto na srednjovjekovnoj tvrđavi, koja je jutros i fizički blokirana intervencijom građevinske inspekcije, program obilježavanja Dana otpora izmješten je na lokalitet Mejtaš, čime se institucionalni pokušaj utišavanja istraživačke istine pretvorio u još jedan dokaz o dubokoj polarizaciji i strahu od dokumentovanih činjenica.

Čega se to, zapravo, plaše čuti lokalne zvorničke vlasti?

Tog kobnog aprilskog utorka 1992. godine, Zvornik je i zvanično postao strateška meta u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Napad, koji je sistematski pripreman mjesecima ranije, otpočeo je silovito. Dok su gradskim ulicama odjekivale prve detonacije i krici, rijeka od pet do šest hiljada Bošnjaka krenula je u jedinom mogućem pravcu, prema brdu, prema Kula-Gradu.

Kula-Grad tog dana nije bio samo srednjovjekovno utvrđenje, već improvizovano utočište za uplašene civile, žene i djecu koji su vjerovali da će ih visina i kamen sačuvati od nadolazećeg zla. Međutim, strateški položaj koji je Kula-Gradu davao prednost kroz stoljeća, 1992. godine postao je njegov usud. Utvrđenje se našlo pod unakrsnom vatrom.

Napad na Kula-Grad bila je operacija s jasnim prekograničnim pečatom. Granatiranje je vršeno s položaja unutar teritorije Srbije, iz pravca Vila, Vlaških Njiva, Brda Orlovine, te iz vojnih objekata u Malom Zvorniku i s Gučeva. Artiljerijska podrška s druge strane Drine pretvorila je drevne zidine u smrtonosnu zamku. Unutar tih zidina nalazilo se tek oko 150 pripadnika Patriotske lige, loše naoružanih i bez ikakve šanse da se odupru mašineriji Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija. Svaki pokušaj predstavljanja ovog otpora kao „velike vojne operacije“ pada pred činjenicom da je to bio očajnički pokušaj šačice ljudi da zaštite hiljade izbjeglica.

Dok su granate padale po Kula-Gradu, u samom gradu, jedan naizgled rutinski policijski događaj otkrio je svu dubinu upletenosti Srbije u sudbinu Zvornika. U jedan sat iza ponoći, osmog aprila, na barikadi na Vidakovoj Njivi zaustavljen je žuti Mercedes 123. U njemu su bila četvorica ljudi čija će imena kasnije postati sinonimi za ratne zločine i državne udare: Vojin Vučković Žućo, njegov brat Dušan zvani Repić, te Milorad Ulemek Legija.

Pretres je otkrio arsenal karakterističan za specijalne jedinice: fantomke, žice za davljenje i automatsko oružje. Legija je kod sebe imao vojnu knjižicu vojne pošte iz Pančeva, što je bila direktna veza s elitnim strukturama JNA. Njihovo hapšenje i privođenje u Stanicu javne bezbjednosti Zvornik izazvalo je paniku u samom vrhu tadašnjeg vojnog i obavještajnog aparata u Beogradu.

Ono što je uslijedilo bila je demonstracija moći koja je u potpunosti suspendovala lokalno pravo i zakone. Telefonske linije u Zvorniku usijale su se od poziva iz Beograda. Pukovnik Nedeljko Bošković, načelnik Vojne policije Generalštaba, i general Savo Janković ultimativno su zahtijevali puštanje Legije i ostalih. S druge strane Drine, Marko Pavlović je već držao desetine zvorničkih Bošnjaka kao taoce, nudeći ih za razmjenu.

Sudbina ove četvorice „specijalaca“ postala je ogledalo potpunog sloma legalnih institucija. Kontroverze oko njihovog oslobađanja, u koje je bio upleten tadašnji načelnik kriminalističke službe Fadil Mujić, i danas su predmet debata. Jesu li pušteni pod direktnom prijetnjom generala JNA ili kao dio privatnog aranžmana za spas vlastite porodice, manje je bitno od činjenice da legalne institucije Zvornika te noći više nisu postojale. One su bile samo kulisa iza koje su operisali pukovnici iz Pančeva i paravojne vođe.

Otpor na Kula-Gradu, iako očajnički, trajao je do 26. aprila 1992. godine. Tada je pokrenut završni udar u kojem je učestvovala 72. specijalna brigada iz Pančeva pod komandom potpukovnika Milorada Stupara, uz podršku „Belih orlova“ i drugih jedinica. Operacija okupacije bila je precizno vođena iz Operativne grupe „Drina“ locirane u Srbiji.

Kada je tvrđava konačno pala, nastupio je mrak. Historija bilježi jedan od najmonstruoznijih prizora: devet mladića Bošnjaka, uhvaćenih u donjem vešu, dovedeno je na prozore tvrđave. Među njima su bila i braća Dedić, Hajrudin i Mevludin. Jednog po jednog, pod prisilom cijevi, agresorski vojnici gurali su ih u provaliju, u ambis podno zidina. To nije bilo ratovanje; to je bio ritualni sadizam osmišljen da ubije svaku pomisao na povratak.

Istovremeno, dok su tijela padala niz litice Kula-Grada, ulicama Zvornika automobili su vukli zavezana tijela ubijenih Bošnjaka, sijući strah među ono malo preostalog stanovništva. Grad je bio „očišćen“, a njegova historijska kapija postala je stratište.

Ubistvo Kjašifa Smajlovića, dopisnika sarajevskog Oslobođenja, ostaje zabilježeno kao prvi čin likvidacije novinara u bosanskohercegovačkom ratu, paradigmatičan po brutalnosti i namjeri da se ušutka neposredni svjedok zločina. Smajlović je ubijen tog osmog aprila 1992. godine na svom radnom mjestu u Zvorniku, u trenutku dok je sekretarici u Tuzli diktirao posljednji izvještaj, samo dan nakon što je objavio vijest o hapšenju trojice pripadnika Arkanovih paravojnih formacija.

Prema svjedočenjima očevidaca, egzekutori su mu pucali u potiljak unutar dopisništva, a potom njegovo tijelo, vukući ga za noge, ubacili u kamion za prikupljanje posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka. Za njegovim tijelom tragalo se pune 24 godine, sve dok DNK analiza nije potvrdila da su kosti pronađene u masovnoj grobnici Kazanbašča pripadale čovjeku koji je izvještavao o padu Zvornika do posljednjeg daha.

Danas, trideset i četiri godine kasnije, zabrana okupljanja na Kula-Gradu pod izgovorom „bezbjednosti zidina“ smiješna je ali i gorka ironija. Zidine koje su preživjele stoljeća, opsade i tešku artiljeriju JNA 1992. godine, odjednom su postale „opasne“ baš na dan kada se obilježava početak kraja jednog multietničkog grada.