Na međunarodnom planu, rat protiv Irana razotkriva granice američke moći. Miris nemoći i frustracije je opipljiv. Iako će Trumpove pristaše tvrditi da su njegove hiperbolične prijetnje prisilile Iran na dogovor, stvarnost je porazna. Sam Trump je na društvenim mrežama priznao da je iranski plan od deset tačaka „izvodljiva osnova“ za pregovore. Taj plan uključuje povlačenje američkih trupa iz regije, kontrolu tjesnaca uz naplatu tranzita i priznanje iranskog prava na obogaćivanje uranija

Čuveni uvodni stih Paula Verlainea glasi: „Ja sam carstvo na izmaku dekadencije.“ Teško je zamisliti precizniji opis Donalda Trumpa u ovom trenutku. Dok predsjednik Sjedinjenih Država prijeti smrću iranskoj civilizaciji, ono što zapravo umire jest američki imperij kakav poznajemo od pobjede u Drugom svjetskom ratu i, naročito, od završetka Hladnog rata. Trump je amblem tog propadanja, utjelovljenje dekadencije koja se očituje u zastrašujućoj lakoći kojom izgovara genocidne prijetnje i u zapanjujućoj akumulaciji strateških poraza.

Da bismo razumjeli dubinu ovog ponora, analizu moramo postaviti na dva nivoa: unutrašnji, koji se tiče dubokog političkog značaja Trumpovog vodstva, i međunarodni, koji se odnosi na geopolitičke implikacije rata protiv Irana.

Na prvom nivou svjedočimo predsjedniku koji genocidne prijetnje ispaljuje kao da su obična pregovaračka taktika u nekretninskom poslu na uglu Queensa. Javne uvrede i ispadi kojima časti pitanja od globalne važnosti priliče kafanskim tučama nakon nekoliko tura pića, a ne Ovalnom uredu. Trump predsjeda nemoralnim, arogantnim i neobuzdanim vodstvom koje odbacuje znanje u korist poltrona; to je nepotistička, eksploatatorska i nestabilna uprava čiju prirodu vide čak i njegovi najvjerniji akoliti, podržavajući je isključivo iz pukog interesa.

Činjenica da niko ne obuzdava te ekscese i da se Trump uspio vratiti na vlast nakon svega što je demonstrirao, jer griješiti je ljudski, ali ustrajati u tome je nešto sasvim drugo, govori o sistemskom neuspjehu Sjedinjenih Država. Nešto je truhlo u sistemu koji dva puta povjerava moć ovakvom lideru i koji je nesposoban obuzdati samovolju, dok oni koji to pokušaju bivaju uklonjeni ili progonjeni. Prije deset godina Obama je upotrijebio tri riječi: „nesposoban za vođenje“. Deceniju kasnije, američki sistem tu jednostavnu istinu još uvijek nije uspio procesuirati.

Na međunarodnom planu, rat protiv Irana razotkriva granice američke moći. Miris nemoći i frustracije je opipljiv. Iako će Trumpove pristaše tvrditi da su njegove hiperbolične prijetnje prisilile Iran na dogovor, stvarnost je porazna. Sam Trump je na društvenim mrežama priznao da je iranski plan od deset tačaka „izvodljiva osnova“ za pregovore. Taj plan uključuje povlačenje američkih trupa iz regije, kontrolu tjesnaca uz naplatu tranzita i priznanje iranskog prava na obogaćivanje uranija.

Cijela avantura ilegalnog rata protiv Irana otkrila je duboku impotenciju Washingtona. Sila SAD-a nije uspjela pokoriti režim, nije uspjela pridobiti saveznike, niti je eliminirala iranski nuklearni program. Navodni uspjeh je ponovno otvaranje prolaza koji je zatvoren upravo zbog Washingtonovog rata. Dok Trumpizam vjeruje u vještinu pregovaranja kroz prijetnje, ostatak svijeta s užasom posmatra neuračunljivog lidera koji se upušta u loše planirane avanture bez samokontrole i vanjskog nadzora.

SAD su doživjele neuspjehe u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, a čini se da će Iran biti kruna tog niza. No, današnje greške nose dvostruku težinu. Washington sada ima konkurenta, Kinu, koja je moćnija nego što je SSSR ikada bio, dok saveznici s prezirom gledaju na vodstvo koje poprima neronske karakteristike.

Danas se Sjedinjene Države, uz Izrael, opasno približavaju etiketi „odmetničke države“ (rogue state), termina koji su nekada same dijelile drugima. Prema definiciji, to je nacija koja odbacuje međunarodno pravo, čije je donošenje odluka nepredvidivo i koja izaziva strah čak i kod vlastitih saveznika. Trumpov progon pravnika Međunarodnog kaznenog suda i prijetnje brisanjem cijele civilizacije s lica zemlje bez prethodnog napada upravo su to, odustajanje od tradicionalnih obrazaca i odgovornosti.

Najnovije dvosedmično primirje Trump predstavlja kao trijumf, pišući o njemu svojim karakterističnim stilom punim velikih slova i uskličnika. No, to je Pirova pobjeda. Washington je uvrijedio saveznike, ispraznio zalihe municije i okrenuo vlastito javno mnijenje protiv sebe zbog cijena goriva koje su premašile psihološku barijeru od četiri dolara po galonu.

Teheran iz primirja izlazi jači. Režim je opstao, a njihova sposobnost nanošenja štete demonstrirana je obaranjem aviona F-16, što je prisilio SAD na rizičnu operaciju spašavanja. Istovremeno, savezi s Europom i Azijom su na historijskom minimumu. Od bizarne želje za aneksijom Grenlanda do neukusnih šala na račun Pearl Harbora pred japanskom premijerkom, Trump je sistematski rušio temelje na kojima je imperij izgrađen.

Ipak, najviša cijena tek dolazi na naplatu: kolaps međunarodnog imidža. Trumpova poruka od sedmog aprila 2026. godine, „jedna civilizacija će večeras umrijeti“,ostat će zabilježena kao dan kada je jedan američki predsjednik nedvosmisleno zaprijetio istrebljenjem 91 miliona ljudi. Bio je to dan kada se Washington prekrio sramotom.

Verlaineov stih o dekadenciji govori o klonulosti i izmaku snaga. Trumpov duh je suprotan, on je neobuzdana akcija, bijes i osveta. No, iako idu različitim putevima, krajnji ishod je identičan. Sjedinjene Države će ostati sila, ali to više nije isti onaj moralni i strateški pol koji je oblikovao moderni svijet. Carstvo je na svom izmaku, a Trump je njegov posljednji, najglasniji amblem.

IZVOR: agencije, El Pais