Pitanje kako bi Austrija reagirala na predsjednicu muslimanku zadire u samu srž austrijskog poimanja državnog identiteta. Istraživanja Univerziteta u Salzburgu i izvještaji organizacije Dokustelle ukazuju na duboku podijeljenost: dok mlađa, urbana populacija u Beču vidi vjersku pripadnost kao privatnu stvar koja ne bi trebala utjecati na državničku funkciju, konzervativno jezgro i dalje gaji snažne rezerve

Dok se austrijska politička scena priprema za smjenu generacija u carskoj palati Hofburg, obrisi bitke za nasljednika Alexandera Van der Bellena 2028. godine postaju kristalno jasni. Ono što je nekada bila protokolarna funkcija, u rukama nove generacije političara postaje ključna brana ili alat za redefiniranje austrijske demokratije. Podaci sugerišu da bi predstojeća utrka mogla biti najženskija u historiji zemlje, ali i najsudbonosnija, s obzirom na to da se nad Bečom nadvija sjena Herberta Kickla i njegove vizije “Tvrđave Austrije”.

Pitanje prve predsjednice u historiji Austrije više nije stvar simbolike, već realne političke strategije. Liberalni blok, predvođen Zelenima i strankom NEOS, u ženskim kandidatkinjama vidi jedini efikasan odgovor na desničarski populizam. U tom kontekstu, ime Alme Zadić (41) prestaje biti samo ime uspješne ministrice pravosuđa i postaje simbol generacijskog i ideološkog zaokreta.

Zadić se, nakon povratka u Nacionalno vijeće, pozicionira kao beskompromisna borkinja za ljudska prava i pravnu državu, što su atributi koji se savršeno uklapaju u opis posla šefa države. Njezino porijeklo, iako meta stalnih napada desnice, u očima liberalne Austrije paradoksalno postaje prednost; baš kao što je Van der Bellen, dijete estonskih izbjeglica, postao simbol stabilnosti, Zadić bi mogla postati lice integrirane, moderne Austrije.

Ko je zapravo žena koja bi mogla postati nova stanarka Hofburga? Životni put Alme Zadić predstavlja klasičnu, ali rijetku priču o uspjehu koja duboko iritira austrijsku desnicu. Rođena u Tuzli 1984. godine, Zadić je u Beč stigla kao desetogodišnja djevojčica, bježeći od rata u Bosni i Hercegovini. Njen uspon od djeteta izbjeglice, koje u početku nije govorilo njemački, do vrhunskog pravnika školovanog na bečkom univerzitetu i prestižnoj Columbiji u New Yorku, postao je dokaz vitalnosti austrijskog obrazovnog sistema, ali i njenih ličnih ambicija.

Prije ulaska u visoku politiku, gradila je karijeru u uglednoj međunarodnoj advokatskoj firmi Freshfields Bruckhaus Deringer, baveći se rješavanjem kompleksnih sporova. Upravo to pravno zaleđe omogućilo joj je da 2020. godine postane najmlađa ministrica pravosuđa u historiji Austrije. Tokom svog mandata, Zadić je pokazala čeličnu rješenost u zaštiti nezavisnosti tužilaštva, čak i kada su istrage vodile do samog vrha tadašnje vladajuće strukture Sebastiana Kurza.

Njen stil, miran, argumentiran i lišen jeftinog populizma, stvorio je od nje figuru kojoj vjeruje liberalna Austrija, ali i metu nezapamćene kampanje mržnje na društvenim mrežama, zbog čega je jedno vrijeme bila pod stalnom policijskom zaštitom. Povratak u klupe Nacionalnog vijeća nije je utišao; naprotiv, Zadić se danas profilira kao beskompromisna borkinja za ljudska prava, što je uloga koja se savršeno preklapa s opisom posla šefa države.

Međutim, Zadić nije usamljena u namjeri osvajanja Hofburga. Beate Meinl-Reisinger, aktuelna ministrica vanjskih poslova, unutar stranke NEOS je već više puta izrazila interes za kandidaturu. Za nju je 2028. godina strateški idealan trenutak: predsjednički izbori se održavaju samo godinu dana prije parlamentarnih. U trenutku kada je opstanak NEOS-a u budućim vladajućim koalicijama pod znakom pitanja, snažna predsjednička kampanja njihove liderke služila bi kao vrhunski poligon za podizanje rejtinga cijele partije. Meinl-Reisinger se već profilirala na međunarodnoj sceni, a njezina jasna pozicija protiv FPÖ-a čini je prirodnim težištem za glasače centra.

S druge strane, Zeleni se suočavaju s unutrašnjim trvenjima. Dok Rudolf Anschober, bivši ministar zdravstva, pokušava oživjeti svoju karijeru kroz promotivne turneje i priče o “uspješnim svjetskim sudbinama”, unutar stranke raste otpor prema njegovoj kandidaturi. Dva su ključna argumenta protiv njega: teret odluka iz doba pandemije koji ga čini ranjivim na napade korona-skeptika, te činjenica da nije žena. U atmosferi u kojoj i susjedna Njemačka planira ženu na čelu države, Zeleni sebi teško mogu priuštiti muškog kandidata pored harizmatične Alme Zadić.

Ipak, svaka kalkulacija liberala mora uzeti u obzir “all-purpose” oružje desnice, Herberta Kickla. Lider FPÖ-a trenutno uživa podršku koja doseže nevjerovatnih 37 procenata, a funkcija predsjednika države za njega bi bila tek prvi korak u potpunom preuzimanju vlasti. Ako bi Kickl ušao u Hofburg, ustavna ovlaštenja koja su do sada mirovala postala bi aktivna prijetnja. On bi imao moć da otpušta vlade koje mu nisu po volji, odbija potpisivanje zakona i, što je najvažnije, direktno utiče na to kome će povjeriti mandat za sastav vlade 2029. godine.

Scenario u kojem Kickl kao predsjednik imenuje svog stranačkog kolegu za kancelara značio bi kraj liberalne demokratije kakvu Austrija poznaje. To bi otvorilo vrata tješnjoj saradnji s Moskvom i dodatno udaljilo Beč od briselskog jezgra. Zbog toga će se u drugom krugu izbora, ko god bio protivkandidat desnici, voditi bitka po principu “svi protiv Kickla”. U takvoj konstelaciji, snaga kandidata koji može ujediniti glasove socijaldemokrata, narodnjaka i zelenih postaje presudna.

Dok se lome koplja oko Zadić i Kickla, tradicionalne snage, SPÖ i ÖVP, djeluju kao da su zatečene. Socijaldemokrati se drže provjerenih imena poput Doris Bures, koja personifikuje partijsku disciplinu i iskustvo, ali joj nedostaje moć mobilizacije masa. Peter Kaiser, s druge strane, javno odbija mogućnost kandidature, ostavljajući stranku bez “velikog imena”. Narodnjaci (ÖVP) se nalaze u sličnoj situaciji, birajući između diplomatije Alexandera Schallenberga i ugleda Helge Rabl-Stadler, bivše predsjednice Salzburškog festivala, koja uživa poštovanje izvan stranačkih okvira.

Iako su zvanične ankete za 2028. godinu još uvijek u sferi spekulacija, historijski podaci i trenutni indeksi povjerenja ocrtavaju jasnu putanju. Prema podacima APA/OGM indeksa povjerenja, Alma Zadić godinama drži poziciju jedne od najcjenjenijih političarki u zemlji, često parirajući samom predsjedniku Van der Bellenu. Istraživanja pokazuju da ona uživa natprosječnu podršku među mlađom, visokoobrazovanom urbanom populacijom, ali ono što je presudno za Hofburg jeste “ženski faktor”.

Analize ranijih izbora potvrđuju da su upravo žene te koje su spriječile pobjedu desnice; 2016. godine Van der Bellen je pobijedio zahvaljujući činjenici da je preko 60% žena glasalo za njega, dok je većina muškaraca podržala kandidata FPÖ-a. U tom kontekstu, kandidatkinja poput Zadić ili Meinl-Reisinger ne bi bila samo ideološki izbor, već strateški alat za mobilizaciju ženskog glasačkog tijela koje tradicionalno pokazuje veći otpor prema radikalnim desnim politikama.

Pitanje kako bi Austrija reagirala na predsjednicu muslimanku zadire u samu srž austrijskog poimanja državnog identiteta. Istraživanja Univerziteta u Salzburgu i izvještaji organizacije Dokustelle ukazuju na duboku podijeljenost: dok mlađa, urbana populacija u Beču vidi vjersku pripadnost kao privatnu stvar koja ne bi trebala utjecati na državničku funkciju, konzervativno jezgro i dalje gaji snažne rezerve. Čak 70% Austrijanaca u pojedinim sociološkim anketama izražava uvjerenje da se islam teže uklapa u zapadni vrijednosni sistem, što bi u kampanji bilo plodno tlo za desničarsku retoriku o “odbrani kršćanske Evrope”.

Slučaj Alme Zadić je ovdje posebno indikativan. Iako ona naglašava svoj sekularni identitet, njezino porijeklo je postalo glavno oružje u pokušajima njezine delegitimizacije kao ministrice. Napadi na nju nisu bili fokusirani na njezine pravne kompetencije, već na pitanje može li osoba “stranog” i “muslimanskog” porijekla istinski predstavljati austrijske interese. Analitičari stoga predviđaju da bi kandidatkinja koja bi se deklarisala kao vjernica naišla na zid koji se u Austriji naziva “zahtjev za asimilacijom”, društveni pritisak da se religijski identitet potpuno potisne u korist sekularne državne funkcije. Ipak, uspjeh Alme Zadić na listama popularnosti pokazuje da značajan dio biračkog tijela cijeni profesionalizam iznad identitetskih odrednica, što sugerira da bi bitka za Hofburg bila i svojevrsni referendum o tome koliko je Austrija zaista postala pluralno društvo.

Austrija 2028. godine neće birati samo osobu koja će sjeći vrpce i primati strane ambasadore. Birat će između dva puta: onog koji nudi Alma Zadić, utemeljenog na liberalnom pravnom poretku i inkluzivnosti i onog koji nudi Herbert Kickl, usmjerenog na reviziju sistema i nacionalnu izolaciju. S pet ili više žena koje bi se mogle naći na glasačkom listiću, Hofburg bi konačno mogao dobiti stanarku, ali prava pobjeda će se mjeriti sposobnošću te osobe da sačuva integritet austrijskih institucija pred naletom najsnažnije desnice od Drugog svjetskog rata.