Iako je sultan Abdulhamid II suspendirao parlament 13. februara 1878. godine, a kasnije ga i potpuno ukinuo, ovaj “neuspješni eksperiment” ostavio je dubok trag. Ideje, koncepti i zakoni koji su tada razmatrani i mijenjani nikada nisu u potpunosti poništeni. Mnogi od tih zakona ostali su na snazi, a iskustvo koje su zastupnici stekli postalo je temelj za sve kasnije političke pokrete u Bosni i Hercegovini

Kada je 23. decembra 1876. godine proglašen Kanun-i Esasi, prvi ustav Osmanskog carstva, započela je kratkotrajna, ali fascinantna era parlamentarizma koja će zauvijek promijeniti politički pejzaž Balkana i Bliskog istoka. Ovaj pionirski poduhvat u demokratiji izrodio je instituciju poznatu kao Meclis-i Umumi (Generalna skupština), koja je po svom ustrojstvu bila dvostepena, sastavljena od dva doma: Meclis-i Âyan (Senat) i Meclis-i Mebûsan (Zastupnički dom). Dok je članove Senata, njih 26, direktno imenovao sultan, Zastupnički dom bio je izraz volje naroda, biran putem dvostepenih izbora.

Proglašenje prvog osmanskog ustava, Kanun-i Esasi, 23. decembra 1876. godine, nije bilo samo formalni pravni akt, već radikalan pokušaj transformacije carstva koje se ljuljalo pod pritiscima unutrašnjih nemira i vanjskih intervencija. Uvođenje parlamentarizma u državu s viševjekovnom apsolutističkom tradicijom predstavljalo je historijski presedan, a Bosna, kao tadašnja najzapadnija pokrajina, našla se u središtu tog demokratskog eksperimenta. Formiranje Meclis-i Umumi (Generalne skupštine), sastavljene od Senata i Zastupničkog doma, otvorilo je put ljudima iz sarajevskih, mostarskih i travničkih čaršija da ravnopravno sjednu u klupe s delegatima iz Bagdada, Istanbula ili Kaira.

Izborni proces u bosanskom vilajetu krajem 1876. godine odvijao se u specifičnim okolnostima. Važno je naglasiti da je Hercegovina u to vrijeme, od kraja 1875. godine, funkcionisala kao nezavisna pokrajina, što je značilo da je morala slati zasebnu delegaciju u Istanbul. Takođe, tadašnji bosanski vilajet obuhvatao je i Novopazarski sandžak, što objašnjava prisustvo tamošnjih prvaka među zastupnicima.

Kriteriji su bili rigorozni: kandidati su morali biti osmanski državljani iznad trideset godina života, moralno neporočni i, što je bilo presudno za efikasan rad, morali su vladati turskim jezikom. Upravo su ovi ljudi, čiji su portreti sačuvani u čuvenoj Yıldız zbirci fotografija sultana Abdulhamida II, postali prvi autentični glas naroda s Balkana u srcu Carstva.

Među najznačajnijim figurama bio je Ibrahim-beg efendija Bašagić-Redžepašić. Rođen u Nevesinju, Ibrahim-beg je bio tipičan predstavnik intelektualne elite tog vremena, poliglota, vrsni poznavalac turske književnosti i kaligrafije, te otac kasnijeg velikana Safvet-bega Bašagića. Njegovo političko djelovanje bilo je obilježeno umjerenošću, ali i nepokolebljivom lojalnošću interesima Bosne. U Carigradu je obavljao dužnost sekretara rumelijskog kluba parlamentaraca, što svjedoči o njegovim organizacionim sposobnostima i ugledu koji je uživao među kolegama. Njegov doprinos radu parlamenta bio je dragocjen upravo zbog dubokog poznavanja lokalnih prilika koje je znao artikulisati na jeziku administracije.

Nasuprot njemu, Sarajevo je predstavljala fascinantna figura Petre efendije Petrakija. Iako albanskog porijekla, porodica Petraki se potpuno integrisala u sarajevsku sredinu, zadržavši specifičan kulturni identitet. Kao bogati trgovac i utjecajan građanin, on je 1875. godine bio dio delegacije koja je pokušavala smiriti hercegovački ustanak, zagovarajući mir i reforme umjesto sukoba. Njegov izbor u parlament bio je logičan slijed karijere čovjeka koji je bio most između različitih vjerskih i etničkih zajednica u gradu. U historijskim anegdotama ostao je upamćen kao darodavac koji je zlatom ukrašeni ćurak poklonio Hadži Loji, ali njegova politička težina u Istanbulu bila je daleko veća od pukog sarajevskog folklora.

Jevrejska zajednica imala je izuzetno snažno predstavljanje kroz likove Javera efendije Salomona Baruha i Salomona Isakovića Saloma. Baruh je bio modernizator par excellence, direktor vilajetske štamparije i urednik lista “Bosna”. Njegovo bogatstvo i društveni status omogućili su mu da postane jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, a njegovo prisustvo u parlamentu garantovalo je da će se glas privrede i tehnološkog progresa jasno čuti.

Salomon Isaković Salom, s druge strane, dolazio je iz ugledne ljekarske porodice školovane u Padovi. Njegova stručnost i ugled bili su toliki da ga je sultan Abdulhamid II lično odlikovao ordenom “Medžidije”, čime je potvrđen dignitet bosanskih Jevreja u državnoj hijerarhiji.

Iz centralne Bosne, tačnije iz Travnika, stigao je Mehmed-beg Hafizadić Naimefendić. Kao potomak stare begovske porodice čiji korijeni sežu do Haleba u Siriji, on je predstavljao kontinuitet moći i tradicije. Međutim, Hafizadić nije bio tek puki čuvar starih privilegija; on je bio aktivan zagovornik reformi i jedan od rijetkih lokalnih lidera koji je razumio neophodnost prilagođavanja novom vremenu. Njegova kuća u Travniku bila je centar političkog života, a on sam važio je za čovjeka koji se podjednako dobro snalazi u dvorskim intrigama Istanbula i složenim odnosima bosanskog begovata.

Hercegovina je u parlament poslala Savu efendiju Bilića, mostarskog prvaka koji je vješto balansirao na tankoj liniji između lojalnosti državi i vođstva pravoslavne opozicije. Bilić je bio ključni sagovornik turskim vlastima u kriznim vremenima, a njegov ulazak u parlament bio je priznanje njegovom autoritetu među Srbima u Hercegovini.

Uz njega, tu je bio i Fehim-aga Đumišić iz Banje Luke, čija će sudbina nakon 1878. godine postati simbolom otpora austrougarskoj okupaciji. Đumišić je bio radikalan u svojim stavovima, često se sukobljavajući s onima koji su zagovarali kompromis, što ga je u očima kasnijih vlasti učinilo jednim od najopasnijih agitatora.

Ova grupa ljudi, iako različitih sudbina i političkih afiniteta, činila je nukleus prvog istinskog bosanskohercegovačkog predstavništva. Njihov rad u Carigradu postavio je temelje za razumijevanje modernog političkog organizovanja, pokazujući da Bosna i Hercegovina posjeduje elitu sposobnu da učestvuje u najsloženijim državnim poslovima jednog od najvećih carstava tog vremena.

Dok su prvi dio delegacije činili uglavnom istaknuti intelektualci i trgovci iz Sarajeva i Travnika, preostali zastupnici donosili su glasove iz svih krajeva tadašnjeg vilajeta, uključujući Hercegovinu i Novopazarski sandžak. Među njima se posebno isticao Salomon Isaković Salom, čiji su preci u Sarajevo stigli iz Padove još u 18. vijeku. Salom je bio personifikacija sarajevskog suživota; obrazovan, ugledan i duboko involviran u rad “Meclis-i idare” (Upravnog vijeća), naslijedivši na toj poziciji svog oca Isaka. Njegov parlamentarni angažman krunisan je audijencijom kod sultana Abdulhamida II, koji ga je odlikovao ordenom “Medžidije”. Po povratku u domovinu, upravo je on, uz Kapetanovića i Petrovića, bio zadužen za formiranje odbora protiv nasilja u zemlji, a historija ga bilježi i kao jednog od osnivača humanitarnog društva “La Benevolencija”.

Hercegovačku delegaciju u Istanbulu dopunjavali su ljudi čije su biografije, iako ponekad oskudne u dokumentima, svjedočile o složenosti političkih prilika. Ali-beg i Stefan ef. Karajović zabilježeni su kao zastupnici iz Hercegovine, prisutni na samom otvaranju parlamenta, ostavljajući svoje portrete kao jedini fizički trag svog učešća. Iz Novopazarskog sandžaka, koji je tada bio administrativni dio Bosne, stigao je Osmanpašić Murad-beg, noseći sa sobom specifične interese te pogranične regije.

Ništa manje značajni nisu bili ni Fadilpašić Mustafa-beg, potonji prvi gradonačelnik Sarajeva u austrougarskom periodu, te Mehmed Muhji-beg Kapetanović (Ljubušak). Ljubušak, rođen u Vitini, postat će jedan od najvažnijih bošnjačkih intelektualaca, prosvjetitelj koji je kroz književni i politički rad zagovarao modernizaciju, ali i očuvanje identiteta. U skupštinskim klupama sjedili su i Stevan Grabovac. Riza efendi, te Pero Sahačija, sarajevski predstavnik koji je s kolegama činio nukleus lokalne vlasti u vakuumu moći koji je nastao pred samu okupaciju.

Glas Hercegovine dodatno su artikulisali Mustafa Sidki Karabeg, mostarski muftija poznat po svom tragičnom kraju tokom otpora okupaciji, te Mula Ago Tanović iz Ključa kod Gacka. Iz Travnika je u Istanbul otputovao i Derviš-beg Teskeredžić, pripadnik jedne od najmoćnijih tamošnjih porodica, koji je u carskoj prijestolnici i preminuo 1878. godine, ne dočekavši povratak u rodni grad. Listu zastupnika upotpunjuju Mula ef. Korkut i Jozo Maro(u)šić, koji su svojim prisustvom zaokružili pluralističku sliku tadašnje Bosne i Hercegovine.

Iako je sultan Abdulhamid II 13. februara 1878. godine suspendirao parlament na neodređeno vrijeme, a potom ga i potpuno ukinuo, rad ovih ljudi nije bio uzaludan. Historiografska distanca pokazuje da se ideje i iskustva stečena u tim klupama nisu mogli poništiti jednostavnim dekretom. Bosanskohercegovački zastupnici, od Bašagića i Petrakija do Saloma i Đumišića, nadživjeli su instituciju u kojoj su služili, postajući nosioci političkog života u novim, još izazovnijim okolnostima.

Zakoni koje su ovi zastupnici razmatrali i mijenjali često su ostajali na snazi decenijama kasnije, čineći pravnu okosnicu društva. Značaj ove institucije postao je kristalno jasan 1906. godine, kada su sve glasniji pozivi na njenu obnovu doveli do izdavanja knjige o historiji parlamenta i objavljivanja fotografija svih 104 zastupnika u časopisu “Resimli Kitab” 1909. godine.

Prvi osmanski parlament bio je istinski pionirski poduhvat u demokratiji na ovim prostorima. Za Bosnu i Hercegovinu, to je bio trenutak kada su njeni prvaci, različitih vjera i društvenih slojeva, prvi put u modernoj historiji djelovali kao organizovana politička delegacija na međunarodnoj sceni.

Njihova imena i lica iz zbirke Yıldız ostaju trajni podsjetnik na vrijeme kada je Bosna, uprkos imperijalnim okvirima, počela učiti jezik parlamentarizma i moderne političke borbe. Taj kratki period od marta 1877. do februara 1878. godine nije bio “neuspješan eksperiment”, već temelj na kojem će se graditi svaka kasnija borba za autonomiju i parlamentarnu demokratiju u srcu Balkana.

IZVOR: Adnan Muftarević: “Fotografije prvih zatsupnika Bosne i Hercegovine u Osmanskom parlamentu 1876. Iz albuma sultan Abdulhamida II”; Muzej Sarajeva