Nasilje koji je Blagojević inicirao prvim metkom trajao je tri i po godine. Tokom tog perioda, nesrpsko stanovništvo, prvenstveno Bošnjaci, ali i Albanci i Romi, bilo je izloženo kontinuiranoj pljački, deportacijama i ubistvima. Iako je grad bio pod punom kontrolom srpskih vlasti, tačan broj civilnih žrtava nikada nije precizno utvrđen, a grobnice su godinama kasnije otkrivane u okolini grada i duž rijeke Drine

Nekadašnji bokser, kasnije četnički vojvoda, a danas advokat, decenijama ponosno ističe svoju ulogu u događajima od 31. marta 1992. godine. Mirko Blagojević tvrdi da je upravo on ispalio prvi metak u Bijeljini, ranivši Aliju Gušalića ispred svog ugostiteljskog objekta, što je poslužilo kao neposredan povod za ulazak Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i početak operacije koju su srpske snage nazvale „oslobađanjem“ grada.

Video-snimak ovog priznanja, u kojem Blagojević detaljno opisuje incident, dostupan je javnosti više od petnaest godina. Uprkos tome, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine do danas nije podiglo optužnicu protiv njega. Njegova interpretacija događaja, prema kojoj je Gušalić navodno namjeravao baciti bombu, postala je dio šireg narativa kojim se opravdavala brutalna kampanja koja je uslijedila odmah nakon prvih hitaca.

Ono što je uslijedilo nakon 31. marta nije bio spontani sukob, već sistematično preuzimanje kontrole. Već sutradan, 1. aprila 1992. godine, formiran je logor Batković, što jasno ukazuje na ranije pripremljenu logistiku za masovna zatvaranja bošnjačkog stanovništva. Bijeljina je postala poligon za demonstraciju sile Arkanovih jedinica, a fotografije žrtava na gradskim ulicama obišle su svijet kao prvi dokazi užasa koji će zahvatiti cijelu zemlju.

Nasilje koji je Blagojević inicirao prvim metkom trajao je tri i po godine. Tokom tog perioda, nesrpsko stanovništvo, prvenstveno Bošnjaci, ali i Albanci i Romi, bilo je izloženo kontinuiranoj pljački, deportacijama i ubistvima. Iako je grad bio pod punom kontrolom srpskih vlasti, tačan broj civilnih žrtava nikada nije precizno utvrđen, a grobnice su godinama kasnije otkrivane u okolini grada i duž rijeke Drine.

Osim Blagojevića, pravosuđu je ostao nedostupan i Vojkan Đurković, figura koja se veže za najokrutnije aspekte etničkog čišćenja u Semberiji. Đurković je predvodio komisiju za „razmjenu stanovništva“, što je u praksi bio paravan za iznudu novca i prisilno protjerivanje hiljada ljudi. Iako su svjedočenja o njegovim aktivnostima brojna i detaljna, on se, poput Blagojevića, nikada nije suočio s optužnicom za zločine protiv čovječnosti.

Blagojevićeva tranzicija iz bokserskog ringa i paravojnih formacija u poslaničke klupe Parlamentarne skupštine BiH, a potom i u advokatsku komoru, paradigmatičan je primjer neuspjeha postratne pravde.