Iako se zakon formalno bavi “terorizmom”, on je precizno kalibriran da obuhvati isključivo palestinske počinitelje. Prema novim odredbama, smrtna kazna postaje podrazumijeva se za Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali koje vojni sud proglasi krivima za namjerno izvršenje smrtonosnih napada

Dok se geopolitička arhitektura Bliskog istoka ljulja pod teretom direktnog sukoba između Izraela i Irana, u jerusalemskim dvoranama Kneseta odigrao se čin koji bi mogao trajno izmijeniti moralni i pravni identitet jevrejske države. Usvajanje zakona o uvođenju smrtne kazne za Palestince osuđene za fatalne napade nije samo radikalizacija kaznene politike; to je institucionalizacija pravnog dualizma koji duboko potresa temelje proklamovane izraelske demokratije.

U trenutku kada zemlja troši milijarde sedmično na ratne operacije i dok se građani pitaju koliko će još dugo raketni štit izdržati prije nego što postane porozan, desničarsko-religijska koalicija Benjamina Netanyahua odlučila je prioritet dati zakonu koji, prema ocjenama sigurnosnih eksperata, ne rješava nijedan strateški problem, ali stvara nepremostive civilizacijske ponore.

Izrael je decenijama gajio imidž države koja smrtnu kaznu čuva isključivo za oličenja apsolutnog zla, poput nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, pogubljenog 1962. godine. Od tada, uprkos decenijama sukoba, terorističkih napada i ratova, izraelsko pravosuđe se suzdržavalo od posezanja za vješalima, prepoznajući u tom činu opasnost od moralne ekvivalencije s onima protiv kojih se bori. Međutim, jučerašnje glasanje u Knesetu, propraćeno klicanjem i trijumfalnim mahanjem bocama pića ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira, označilo je kraj te ere suzdržanosti.

Analiza samog teksta zakona otkriva duboku diskriminatornu potku koja je izazvala alarm u Berlinu, Parizu i Londonu. Iako se zakon formalno bavi “terorizmom”, on je precizno kalibriran da obuhvati isključivo palestinske počinitelje. Prema novim odredbama, smrtna kazna postaje podrazumijeva se za Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali koje vojni sud proglasi krivima za namjerno izvršenje smrtonosnih napada.

Istovremeno, jevrejski ekstremisti koji na Zapadnoj obali gotovo u dnevnom ritmu napadaju palestinske civile, često s fatalnim posljedicama, ostaju izvan domašaja ovog zakona. Ova pravna konstrukcija de facto uvodi kategorizaciju ljudskog života na osnovu etničke i nacionalne pripadnosti, sugerirajući da ubistvo ima različitu težinu zavisno o tome ko drži oružje, a ko je žrtva.

Posebno zabrinjava rigidnost kojom zakon veže ruke sudijama. U dosadašnjoj praksi, sudovi su imali diskreciono pravo da vagaju okolnosti zločina i izriču proporcionalne kazne. Novi zakon to pravo suspenduje. Smrtna kazna postaje automatizam u slučajevima rasisitički motivisanih ubistava Izraelaca, a sudije moraju navesti “posebne razloge” ako žele odstupiti od te norme.

Dodatno, zakon omogućava izricanje smrtne presude običnom većinom glasova u sudskom vijeću, bez potrebe za jednoglasnošću, što je standard u skoro svim demokratskim društvima koja još uvijek praktikuju najstrožu kaznu. Za Palestince pod okupacijom, putevi za žalbu ili pomilovanje su praktično zatvoreni, dok se zatvorenicima kojima se sudi unutar samog Izraela ostavlja mogućnost preinačenja kazne u doživotni zatvor.

Ministar Itamar Ben-Gvir, arhitekt ovog zakona, nije krio svoju fascinaciju egzekucijom. Njegovo nošenje značke u obliku omče i javno licitiranje između vješanja, električne stolice ili “eutanazije” uz pomoć ljekara, unijeli su element makabrističkog teatra u zakonodavni proces. “Od danas će svaki terorista znati, i cijeli svijet će znati, da onome ko oduzme život, država Izrael uzima život”, izjavio je Ben-Gvir, dok je premijer Netanyahu nepomično posmatrao scenu, glasajući “za” u tišini koja rječito govori o njegovoj zavisnosti od ekstremno desnih koalicionih partnera.

Međunarodna zajednica, predvođena Evropskom unijom, reagovala je oštro, ali se čini da ti apeli u trenutnoj atmosferi opsadnog stanja u Izraelu imaju malu težinu. Diplomatska služba EU naglasila je da kapitalna kazna krši fundamentalno pravo na život i rizikuje kršenje apsolutne zabrane torture. Posebno su glasni bili stručnjaci UN-a koji su ukazali na to da vješanje, koje je izraelski javni emiter KAN potvrdio kao metodu pogubljenja, po međunarodnom pravu predstavlja okrutno i nehumano kažnjavanje. Britanija, Francuska, Njemačka i Italija izrazile su “duboku zabrinutost”, svjesne da ovaj potez dodatno izoluje Izrael u trenutku kada mu je potrebna maksimalna međunarodna podrška zbog iranske prijetnje.

Unutar izraelskog sigurnosnog aparata, euforija iz Kneseta ne dijeli se s istim entuzijazmom. Obavještajna služba Shin Bet i Vijeće za nacionalnu sigurnost ranije su upozoravali da uvođenje smrtne kazne može imati kontraefekt. Umjesto odvraćanja, ona bi mogla poslužiti kao katalizator za nove napade, stvarajući kult mučenika koji u palestinskom društvu ima duboku mobilizacijsku snagu. Vojni zvaničnici su izrazili bojazan da bi ovakav zakon mogao izložiti izraelsko osoblje hapšenjima u inostranstvu pod optužbama za kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Logistički aspekti zakona također ukazuju na namjeru potpune dehumanizacije osuđenika. Predviđeno je da se osobe osuđene na smrt drže u strogoj izolaciji, bez prava na posjete, osim ovlaštenog osoblja, dok bi se pravne konsultacije obavljale isključivo putem video-linka. Egzekucija bi se morala izvršiti u roku od 90 dana od izricanja presude. Ovakva ubrzana procedura i izolacija značajno smanjuju mogućnost pravnog lijeka u slučaju sudskih grešaka, koje su u sistemima sa smrtnom kaznom neizbježne i nepovratne.

Civilni sektor u Izraelu odmah je krenuo u akciju. Udruženje za građanska prava u Izraelu (ACRI) podnijelo je peticiju Vrhovnom sudu tražeći poništenje zakona. Pravni eksperti vjeruju da bi Vrhovni sud, kao posljednja brana liberalne demokratije u zemlji, mogao oboriti zakon zbog njegovog očigledno diskriminatornog karaktera i nesklada s temeljnim zakonima Izraela koji štite ljudsko dostojanstvo. Međutim, čak i ako sud interveniše, šteta nanesena društvenom tkivu i međunarodnom ugledu države je već učinjena.

Ovaj zakon nije samo sredstvo kazne; on je politički manifest. On poručuje da je koncept jednakosti pred zakonom postao luksuz koji izraelska desnica više nije spremna plaćati. Ovo je pobjeda populizma nad pragmatizmom. Netanyahuova koalicija je svjesno odabrala put koji cementira status quo okupacije kroz najbrutalniji oblik zakonske sile, zanemarujući upozorenja sopstvenih generala i saveznika.

Dok se udaraju po Tel Avivu, a ekonomska kriza kuca na vrata zbog iscrpljujućeg rata, fokus na vješala otkriva duboku krizu prioriteta. Umjesto da traži izlaz iz ciklusa nasilja, vlast u Jerusalemu odlučila je da taj ciklus ozakoni i učini ga permanentnim. Poruka koju ovaj zakon šalje svijetu, ali i sopstvenim građanima, jeste da se pravdu više ne traži u ravnoteži, već u osveti, te da je put ka “nacionalnom ponosu” popločan napuštanjem univerzalnih ljudskih vrijednosti na kojima je država, barem deklarativno, utemeljena prije sedamdeset i osam godina. Budućnost ovog zakona sada leži u rukama sudija Vrhovnog suda, ali sjena vješala koja se nadvila nad Izraelom neće lako nestati, čak i ako sama omča nikada ne bude upotrijebljena.