Oko tačnog datuma rušenja postoje različita svjedočanstva. Đ. Milićević bilježi da je srušena 17. maja 1869, i to na neobičan način — neki kafedžija platio je Cincarima 230 dukata da je poruše. Kanic navodi 1878. godinu i pominje namjesnika Blaznavca kao nalogodavca, no tu postoji historijska kontradikcija jer je Blaznavac preminuo 1873. godine. Na prostoru koji je ostao nakon njenog rušenja, ubrzo je izniklo lijepo zdanje Narodne skupštine Srbije, koje i danas dominira trgom Nikole Pašića. Od džamije nije ostalo ništa osim zapisa, crteža i sjećanja.

Na mjestu gdje danas stoji zgrada Narodne skupštine Srbije, gotovo tri vijeka se uzdizala jedna od najljepših islamskih bogomolja na Balkanu. Malo ko danas zna da je Beograd nekada bio grad sa stotinama džamija, a da je upravo na ovom prestižnom mjestu stajala Ejnehan-begova džamija, koja je u narodu ostala upamćena pod imenom — Batal džamija.

Džamiju je podigao Ejnehan-beg oko 1585. godine, u doba kada je Beograd bio jedan od ključnih gradova Osmanskog carstva na evropskom tlu. Prema putopiscima i sačuvanim skicama, bila je jedna od najvećih, ako ne i najveća džamija u Beogradu toga vremena. Nalazila se na tadašnjoj periferiji grada, na Carigradskom drumu, oko hiljadu koraka od gradskog bedema, u prostoru koji su okruživali mezar i han, bez kuća i ulica unaokolo.

Arhitektura i graditeljski izraz

Batal džamija je bila jednoprostorna potkupolna džamija, monumentalno sagrađena od tesanog kamena — peščara koji je s vremenom dobio karakterističnu crvenkasto-sivu boju. Prema istraživanjima dr. Divne Đurić-Zamolo, vanjska stranica objekta iznosila je oko 15 metara, dok je visina do vrha kupole bila oko 18 metara. Premda su to bile dimenzije slične drugim beogradskim džamijama toga doba, arhitektura Batal džamije se po mnogo čemu od njih razlikovala — naročito po izuzetnoj monumentalnosti, harmoničnim proporcijama i bogatoj kamenenoj obradi.

Četverougaona osnova prelazila je putem trompi u osmougaoni tambur bez prozora, koji je nosio kupolu. Sa vanjskih strana, iznad trompi, nalazili su se trouglasti dijelovi krova. Pretpostavlja se da je kupola izvorno bila pokrivena olovom, koje je s promjenom vlasti skinuto. Džamija je bila osvijetljena sa dvadeset prozora sa šiljatim lukovima, raspoređenih duž zidova — ali ne i u tamburu. Ulaz se nalazio sa sjeverne strane, a prema mišljenju stručnjaka, ispred njega se izvorno nalazio trijem s stupovima i kupolicama koji je stradao u ratnim razaranjima, jer bi bez takvog trijema ovako monumentalna džamija bila arhitektonski nepotpuna.

Minaret je bio podignut na osmostranom postolju, od istog peščara kao i zidovi džamije. Ukrašavali su ga kitnjasto obrađeni kameni elementi s donje strane šerefe, a po čitavoj visini tekle su kanelure — uzdužna udubljenja koja su mu davala eleganciju i vizuelnu lakoću. Skladno se uklapao s tijelom džamije u jedinstvenu arhitektonsku cjelinu.

Dekoracija unutrašnjosti

Po sačuvanim skicama Felixa Kanica i Koste Jovanovića jasno se vidi da je unutrašnjost bila izuzetno bogato dekorisana, naročito mihrab i minber. Mihrab — niša u zidu okrenuta prema Meki — imao je pravokutni okvir profilirano obrađenih ivica, ukrašen floralnom dekoracijom. Pri vrhu niše bio je u kamenu izveden mukarnas, ukras u obliku stalaktita, vjerovatno i obojen u živim bojama. Isti motiv stalaktitne obrade krasio je i trompe u donjem dijelu unutrašnjosti.

Iznad mihraba isticali su se povijeni, šiljati lukovi — i konstruktivni i dekorativni — izgrađeni od naizmjenično nizanih tamnih i svjetlih kamenih blokova, što je unutrašnjem prostoru davalo posebnu vizuelnu dinamiku i ritmičnost.

Džamija je prvi put teže oštećena u austrijsko-turskim borbama, a obnovljena je 1766. godine. Novi udarac zadala joj je 1789. godina, kada je austrijska vojska pod komandom grofa Laudona koristila njen minaret kao osmatračnicu — prema Kanicovim zapisima, grof Braun je upravo s visoke Batal džamije 1. oktobra te godine usmjeravao artiljerijsku vatru sve dok Osman-paša nije predao tvrđavu 8. oktobra.

Konačni udarac zadao joj je Prvi srpski ustanak. Kada je Karađorđe 1806. opsjedao Beograd, džamija je teško oštećena — šerefe i vrh minareta su se srušili, a glavni portal je nasilno razvaljen. Turci, premda su se potom vratili u Beograd, više je nisu htjeli obnavljati. Od tada je ostala napuštena, i počela je da nosi ime po kojemu je i danas pamtimo — Batal džamija, što na turskom znači zapuštena, porušena.

Njene ruševine privlačile su pažnju kako domaćih hroničara, tako i stranih putopisaca koji su prolazili kroz Beograd.

Felix Kanic, koji ju je posjetio i skicirao 1860. godine, ostavio je jedan od najljepših opisa: “Usred hrišćanskog Beograda stajala je Batal džamija kao neosporno najljepša turska građevina u Srpskom vilajetu, usamljena i veličanstvena, kao da žali za sjajnim danima Polumeseca.” Kanic je bilježi kao monumentalnu građevinu čiji je kvadratni centralni dio od tamnog oksidisanog peščara na polovini visine prelazio u osmougao koji je nosio ponositu kupolu.

Francuski putnik Leže 1867. godine piše s tugom: “Vrijeme joj je obojilo zidove onom sivkastom bojom koja daje čar starim zdanjima; u pukotinama njenih zidova ptice su svile gnezda, dok joj je polusrušeno kube obraslo u divlji šeboj.”

Srpski pisac Nićifor Hristić bilježi da je unutrašnjost bila pretvorena u smetlište, da su prozori razvaljeni gotovo do zemlje, a iz pukotina krovnih svodova nikao čak i mali dud, oko kojeg su, kako kaže, vrapci džavljili do orijusa.

Neispunjeni planovi

Džamija je dugo bila predmet rasprava o tome šta s njom učiniti. Šafarik, upravnik Biblioteke, zagovarao je ideju da se pretvori u Narodni muzej. Knez Mihailo Obrenović razmatrao je mogućnost da u njoj smjesti Državni arhiv. Nijedan od ovih planova nije se ostvario — prvi zbog obzira prema osmanskim vlastima, drugi zbog Mihailove prerane pogibije.

Beogradski vezir Jusuf-paša dobio je 1836. godine ferman o popravci džamije i obavijestio kneza Miloša, no ovaj je odbio odobriti obnovu, jer se Batal džamija nalazila na srpskoj teritoriji van šanca.

Oko tačnog datuma rušenja postoje različita svjedočanstva. Đ. Milićević bilježi da je srušena 17. maja 1869, i to na neobičan način — neki kafedžija platio je Cincarima 230 dukata da je poruše. Kanic navodi 1878. godinu i pominje namjesnika Blaznavca kao nalogodavca, no tu postoji historijska kontradikcija jer je Blaznavac preminuo 1873. godine.

Na prostoru koji je ostao nakon njenog rušenja, ubrzo je izniklo lijepo zdanje Narodne skupštine Srbije, koje i danas dominira trgom Nikole Pašića. Od džamije nije ostalo ništa osim zapisa, crteža i sjećanja.

Od nekadašnjih stotina islamskih bogomolja u Beogradu, do danas je preživjela samo Bajrakli džamija. I ona je pretrpjela nasilje — 2004. godine je zapaljena u vandalskim neredima, a njena obnova je dovršena tek 2012. godine.

Batal džamija ostaje simbol jednog izgubljenog svijeta — Beograda kao osmanskog, multikonfesionalnog grada, čija je islamska baština gotovo u potpunosti izbrisana iz urbane slike i kolektivnog pamćenja.

Izvor: Sandžačke.rs, Historijska svjedočanstva Felixa Kanica, Sretena Popovića, Đure Milićevića i Nićifora Hristića; istraživanja Đurić-Zamolo i Abdulaha Talundžića.