Mohammad Bagher Zolghadr, ultrakonzervativni veteran IRGC-a, preuzeo je Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost. Zolghadr je klasični “jastreb”, čovjek s doktoratom iz strateškog menadžmenta koji je decenijama bio u vrhu represivnog aparata. Njegovo imenovanje, sedmicu nakon ubistva pragmatičnog Larijanija, jasna je poruka da desno krilo Islamske Republike ne planira ustuknuti pred pritiskom

Kada je 1967. godine potpuni autsajder pobijedio na konjičkoj utrci Grand National, to se dogodilo isključivo zbog masovnog sudara i haosa na pretposljednjoj prepreci koji je eliminisao favorite. U današnjem Iranu, političko polje oko Mohammada Baghera Ghalibafa, predsjednika parlamenta, prorijedilo se sličnom silinom. Dok se Teheran suočava s posljedicama ciljanih atentata koji su desetkovali iransko rukovodstvo, Ghalibaf izranja kao ključna figura, čovjek za kojeg Washington vjeruje da je spreman na razgovor s Donaldom Trumpom.

Ipak, ako američki predsjednik vjeruje da je u Ghalibafu pronašao “iransku Delcy Rodríguez”,  pragmatičnog lidera unutar režima koji je voljan sklopiti posao s Amerikom, možda će morati ponovno razmisliti. Ghalibaf nije sofisticirani diplomat poput Alija Larijanija, bivšeg sekretara Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je uprkos povremenim sukobima s vrhovnim vođom održavao široku mrežu međunarodnih kontakata. Ghalibafov imidž je imidž “čvrste ruke”, što je, paradoksalno, karakteristika koja bi Trumpu mogla biti najprivlačnija.

Pokušaj Washingtona da “imenuje” Ghalibafa za sagovornika otkriva duboko nerazumijevanje višeslojnog političkog sistema Islamske Republike ili pak namjeru da ga se iz temelja uzdrma. Moć u Iranu historijski ne leži u parlamentu, već u rukama vrhovnog vođe. Iako je Skupština stručnjaka izabrala Mojtabu Khameneija na tu funkciju, on nije viđen u javnosti od izbora i vjeruje se da je ozbiljno povrijeđen. Iran insistira na tome da je on i dalje onaj koji donosi odluke, ali vakuum je očigledan.

Čak i u slučaju smrti vrhovnog vođe, Ghalibaf nema vjerski legitimitet. On nema pretenzije da postane klerik, što ga diskvalifikuje iz utrke za nasljednika bez radikalnog razvodnjavanja teokratske uloge vrhovnog vođe. Isto vrijedi i za predsjednika Masouda Pezeshkiana, koji je izabran prije dvije godine i kojem su ostale još dvije godine mandata. Umjesto formalnog liderstva, Ghalibaf se pozicionira kao ključni stub onoga što sve više liči na “sigurnosnu državu” – hibridni sistem u kojem vojni i policijski kadrovi preuzimaju primat nad klerikalnim strukturama.

Ghalibafova biografija duboko je ukorijenjena u Islamsku revolucionarnu gardu (IRGC). Rođen 1961. godine u Mashhadu, kalio se u krvavim bitkama iransko-iračkog rata komandujući 5. divizijom Nasr. Kao štićenik Alija Khameneija, vrtoglavo je napredovao: od šefa zrakoplovstva IRGC-a do načelnika policije. Unutar Garde je vodio i njenu građevinsku ruku, što mu je dalo uvid u “umjetnost trgovine nekretninama”, terminologiju koju Trump itekako razumije.

Političku zrelost stekao je kao gradonačelnik Teherana (2005–2017). Njegovi pobornici ističu modernizaciju metropole i proširenje metroa kao dokaz njegove vizionarske sposobnosti. Čak ga je i New York Times 2008. godine opisao kao “autoritarnog modernizatora”. Međutim, taj modernizam ima svoju mračnu stranu. Ghalibaf je ortodoksni socijalni konzervativac koji je 2013. godine naredio da se sve sekretarice i administrativni radnici u općinskim uredima zamijene muškarcima.

Represija disidenata je konstanta njegove karijere. Tokom studentskih protesta 1999. godine, bio je jedan od 24 komandanta IRGC-a koji su zaprijetili reformističkom predsjedniku Mohammadu Khatamiju da će “uzeti stvar u svoje ruke” ako se demonstracije ne uguše. Na audio snimku koji je kasnije procurio, Ghalibaf se hvalio kako je lično, na motociklu i s palicom u ruci, gušio proteste zajedno s Qassemoom Suleimanijem.

“Bio sam među onima koji su vršili premlaćivanja na ulici i ponosan sam na to. Nije me bilo briga što sam visoki komandant”, izjavio je tada Ghalibaf.

Tu istu bezobzirnost pokazao je i tokom pokreta “Žene, život, sloboda” 2022. godine, tvrdeći da je policija trebala ranije i strože provoditi zakone o hidžabu. Kada su početkom ove godine izbili protesti zbog ekonomske krize, on nije vidio očaj naroda, već “kvazi državni udar” i terorizam u stilu Islamske države.

Ghalibaf je nekoliko puta pokušao osvojiti predsjedničku fotelju. Godine 2005. vodio je kampanju modeliranu prema metodama Tonyja Blaira, koristeći fokus grupe i anketiranja. Predstavljao se kao populistički zagovornik globalizacije i privatizacije, ali je završio na četvrtom mjestu. Njegove ambicije su stalno pratile optužbe za korupciju koje nikada nisu dobile sudski epilog.

Tokom posljednje kandidature 2024. godine, javnost su potresle priče o raskošnom šopingu njegove porodice u Istanbulu, gdje su navodno kupili stanove vrijedne 1,6 miliona dolara. Ghalibaf je sve odbacio kao političku podmetačinu, tvrdeći da se oduvijek protivio takvom razbacivanju. Kao predsjednik parlamenta, vješto je balansirao: podržao je nuklearni sporazum iz 2015., ali je nakon Trumpovog povlačenja odmah okrenuo kormilo prema Rusiji i Kini.

Dok Washington polaže nade u Ghalibafa, unutrašnja dinamika Irana se radikalizira. Mohammad Bagher Zolghadr, ultrakonzervativni veteran IRGC-a, preuzeo je Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost. Zolghadr je klasični “jastreb”, čovjek s doktoratom iz strateškog menadžmenta koji je decenijama bio u vrhu represivnog aparata. Njegovo imenovanje, sedmicu nakon ubistva pragmatičnog Larijanija, jasna je poruka da desno krilo Islamske Republike ne planira ustuknuti pred pritiskom.

Trumpovo javno “favorizovanje” Ghalibafa može imati dvostruk učinak. S jedne strane, šalje poruku Izraelu da Ghalibaf nije meta za eliminaciju. S druge strane, stavlja ogroman pritisak na samog Ghalibafa da dokaže svoju lojalnost režimu. U zemlji gdje se kontakt s Amerikom često tretira kao izdaja, Ghalibaf je već počeo zaoštravati retoriku. Odmah nakon što su se pojavile glasine o njegovoj pouzdanosti u očima Washingtona, objavio je poruku tražeći “potpunu i ponižavajuću kaznu za agresore”.

Pitanje ostaje: može li Trump, čovjek koji vjeruje u moć direktne pogodbe, zaista poslovati s nekim ko je karijeru izgradio na palici, a ne na kompromisu? Ghalibaf je preživio decenije unutariranskih čistki i vanjskih pritisaka ne zato što je bio spreman na popuštanje, već zato što je znao kada treba udariti najjače. Ako Washington očekuje pragmatizam, mogao bi dobiti samo još jedan zid obložen vojnom uniformom.