Od onog trenutka kada je postalo izvjesno zatvaranje Hormuškog tjesnaca, Bijela kuća nije učinila ništa osim što je demonstrirala svoj rastući očaj. Od ukidanja sankcija, ne samo Rusiji već i iranskoj nafti koja je već bila ukrcana, pa do poniženja u stilu „prošenja milostinje“ od Kine kako bi se ponovo otvorio Hormuz. Scena u kojoj se od Xi Jinpinga traži pomoć da se „pokopaju ajatolasi“ postala je vrhunac diplomatske nemoći

Očaj je, baš poput straha, izuzetno zarazan. Tjeskoba koju su u Teheranu počeli osjećati prije četiri sedmice, na koncu je postala zajednička i „trampistima“ u Washingtonu. Ipak, s američke strane, ova frustracija ne bi trebala biti iznenađenje. Upravo se to događa kada započnete rat bez saveznika, bez legitimiteta, bez planiranja i bez trunke kredibiliteta.

Prošlog petka, predsjednik Trump kategorički je odbacio mogućnost primirja u neprijateljstvima započetim pod fantazijom o „promjeni režima“, bez ikakvog razmišljanja o posljedicama. Od jačanja američkih rivala do rizika od teške globalne recesije, pa sve do destrukcije onog populističko-izolacionističkog šarma koji Trump uživa među svojim sljedbenicima, sve je stavljeno na kocku. Na kraju, ovog ponedjeljka, prihvatio je petodnevni prekid vatre na temelju navodnih „vrlo snažnih“ razgovora koje iranski režim oštro demantuje.

Od onog trenutka kada je postalo izvjesno zatvaranje Hormuškog tjesnaca, Bijela kuća nije učinila ništa osim što je demonstrirala svoj rastući očaj. Od ukidanja sankcija, ne samo Rusiji već i iranskoj nafti koja je već bila ukrcana, pa do poniženja u stilu „prošenja milostinje“ od Kine kako bi se ponovo otvorio Hormuz. Scena u kojoj se od Xi Jinpinga traži pomoć da se „pokopaju ajatolasi“ postala je vrhunac diplomatske nemoći.

Ovaj rat se pretvorio u najbolju, ali i najskuplju ekspresiju Trumpovog kaotičnog, egocentričnog i destruktivnog liderstva. Okružen krugom siko fanata koji mu samo povlađuju, predsjednik ne prestaje davati javne izjave koje su podjednako smiješne koliko i kontradiktorne. Odjeven u kostim velikog vođe, primio je prve vojnike pale u borbi, pokušavajući istovremeno obmanuti svijet o tragičnoj pogibiji desetina iranskih školaraca uzrokovanoj projektilom koji je promašio cilj.

Jedino što je Trump postigao u Iranu jest demonstracija vlastite sklonosti lažima, sektarijaštvu i podlosti, ali i zastrašujuće nesposobnosti da odlučuje o najtranscendentalnijim pitanjima američke vlade.

Čak i prije nego što je Iran demantirao postojanje „direktnih razgovora“,tvrdeći da je to samo Trumpova buka kako bi se njegovi prijatelji obogatili na cijeni nafte, u Sjedinjenim Državama su se multiplicirale sumnje. Zabilježeni su neobični pokreti na tržištima akcija i roba svega nekoliko minuta prije predsjednikove poruke, što ukazuje na novu mogućnost manipulacije. Demokrati su odmah reagirali, kritikujući ono što nazivaju „vjerovatnom izmišljotinom“ predsjednika sposobnog da kaže bilo što u javnosti.

Naknadne Trumpove improvizacije nisu pomogle. „Pregovaramo s nekim vrlo važnim“, izjavio je s aerodroma u Palm Beachu prije povratka u Washington. „Neću reći s kim, da ga ne ubiju“, dodao je u svom prepoznatljivom stilu. Pritisnut pitanjima o napretku pregovora koje vode njegov zet Jared Kushner i bliski prijatelj Steve Witkoff, Trump nije bio u stanju navesti niti jednu konkretnu tačku sporazuma, osim fraze da „Iran neće imati nuklearno oružje“. „Ima ih mnogo, nekih 15 tačaka“, dodao je apstraktno, ne nudeći nikakav dokaz.

Spekulacija je realna mogućnost, prvenstveno zato što su prijetnje uništenjem stigle dok je tržište bilo zatvoreno, a povučene su u ponedjeljak neposredno prije otvaranja. Optužbe protiv predsjednika, njegovog najužeg kruga i porodice za zgrtanje bogatstva u posljednjih godinu dana postale su konstanta. Postoji previše sumnjivih operacija prije važnih objava, bilo da su trgovinske, carinske ili vezane za geopolitički sukob i naftu.

Tržišta su se, nesposobna da razlikuju istinu od fantazije, jednostavno navikla. Ide im previše dobro da bi reagirali onako kako bi to učinili u normalnim okolnostima. Tako, kada padaju, ne čine to strmoglavo, držeći se za prvi tračak dobre vijesti, koliko god ona bila apsurdna. Trump je izgleda pronašao formulu koja mu omogućava da ide naprijed, uprkos haosu koji proizvodi.

Analizirajući njegove riječi, mnogi su zaključili da je predsjednik još jednom opravdao nadimak „TACO“ (Trump Always Chickens Out – Trump se uvijek prepadne). Ušao je u „vrt“ koji je mnogo komplikovaniji nego što je mislio. Ono što mu je u Venecueli uspjelo, ovdje nije. Nakon što je zaprijetio potpunim uništenjem i vidio da to nema željenih posljedica, odlučio je predstaviti moguće razumijevanje kako bi mogao popustiti pritisak.

Posebno je uočljiva patološka potreba ove Bijele kuće da tvrdi kako ostatak planete pleše po njihovom ritmu. U trampističkoj mitologiji, predsjednik nikada ne zove, njega zovu, njemu se pokoravaju. „Očekivalo se da ćemo ujutro dići u zrak njihove najveće elektrane koje koštaju milijarde. Jedan pucanj i nestaju. Zato su zvali. Ja nisam zvao. Oni su zvali. Žele dogovor“, izjavio je Trump, insistirajući na narativu o dominaciji i podložnosti neprijatelja.

Međutim, najracionalnija analiza sugerira da Trump jednostavno ponavlja svoju uobičajenu pregovaračku strategiju iz biznis dana. Prva faza je šok: nasumična, ali brutalna objava sposobna da protrese investitore, saveznike i neprijatelje. U ovom slučaju, to je bila prijetnja da će Iran ostaviti u potpunom mraku. Druga faza je strateško povlačenje: nekoliko sati kasnije slijedi zaokret od 180 stepeni, uz tvrdnju da se druga strana bezuslovno predala. To je radio s Grenlandom, Kanadom, Meksikom i više puta s Kinom. Trump u Ovalnom uredu replicira ono što prodaje u svojim knjigama o „umjetnosti dogovora“: šokirati, zbuniti i dezorijentisati rivala kako bi on pomislio da je sve moguće. No, razlika je u tome što sada iza sebe ima najmoćniju vojsku svijeta, a ne samo bankovne kredite.

Konačno, dolazimo do treće faze: kupovina vremena prije sljedećeg udarca. Bijela kuća se igra s rokovima i obećanjima dok pojačanja i marinci stižu u zonu sukoba. Trump je frustriran jer operacija „Epski gnjev“ nije završila kao ona u Venezueli. Iako se hvali uništenjem hiljada ciljeva i likvidacijom visokih zvaničnika, režim nije pao, a Hormuz ostaje van njegove kontrole.

Prema pisanju The New York Timesa, Pentagon trenutno procjenjuje raspoređivanje borbene brigade 82. zračnodesantne divizije kao podršku operacijama u Iranu. Iako konkretne naredbe još nema, planovi sugeriraju da bi misija ovih 3.000 vojnika mogla biti zauzimanje otoka Harg, glavnog iranskog centra za izvoz nafte. To bi bila ključna figura za kontrolu prihoda režima i cijele zone. Trumpov privremeni „mir“ mogao bi biti samo zatišje pred pokušaj totalnog ekonomskog i vojnog gušenja Irana, dok svijet s tjeskobom posmatra hoće li ovaj geopolitički rulet dovesti do globalnog požara ili još jednog Trumpovog „poslovnog“ uzmicanja u zadnji čas.