Velika džamija u Briselu, nekadašnji simbol diplomatskog saveza belgijske i saudijske monarhije, danas prolazi kroz duboku transformaciju iz ispostave stranog utjecaja u centar evropskog islama. Iako je 1967. godine ustupljena Rijadu na 99 godina u zamjenu za naftne privilegije, decenije kontroverzi oko selefizma i optužbi za netransparentno upravljanje primorale su belgijske vlasti da raskinu ugovor i kontrolu predaju lokalnoj zajednici

U samom srcu Brisela, unutar raskošnog parka Cinquantenaire i tek nekoliko koraka od staklenih palata u kojima stoluju institucije Evropske unije, uzdiže se građevina koja decenijama služi kao tihi svjedok kompleksnih odnosa između evropske sekularne države i islamskog svijeta.

Velika džamija u Briselu nije samo vjerski objekat; ona je arhitektonski spomenik jedne neobične diplomatije, čvorište kontroverzi i ogledalo evolucije muslimanske zajednice u Belgiji. Njena priča, koja počinje kao simbol prijateljstva dviju monarhija, danas se čita kao lekcija o geopolitici, integraciji i potrazi za autentičnim evropskim islamskim identitetom.

Iako se masovna migracija muslimana u Belgiju vezuje za šezdesete godine prošlog vijeka, historijski tragovi sežu mnogo dublje. Još 1828. godine, statistički izvještaji iz Antwerpena bilježe populaciju od preko pet hiljada muslimana, među kojima su bili Alžirci, Malajci, Tatari i Kurdi. Kada je Belgija 1831. godine stekla nezavisnost, njen ustav, plod saveza katolika i liberala, postavio je temelje za vjersku politiku koja je bila revolucionarna za to doba. Država je preuzela obavezu finansiranja vjerskih institucija i plata vjerskih službenika, ali bez uvođenja rigidnih kontrolnih mehanizama. Upravo će ovaj “velikodušni” sistem, kreiran vijek i po ranije, postati ključni okvir unutar kojeg će se kasnije razvijati islamske institucije.

Nakon Drugog svjetskog rata, Belgija se suočila s hroničnim nedostatkom radne snage u svojim rudnicima uglja. Nakon što su italijanski i španski radnici počeli napuštati rudnike zbog teških nesreća i gubitaka života, Belgija se okrenula novim partnerima. Sporazumi potpisani 1964. godine s Turskom i Marokom doveli su hiljade radnika koji su postali nova, vidljiva društvena struktura. Kako su rudnici postajali nerentabilni i zatvarali se, ti su radnici naselili velike gradove, donoseći sa sobom potrebu za organizovanim vjerskim životom.

Prekretnica za institucionalizaciju islama u Belgiji dogodila se 1967. godine, u vrijeme kada je belgijska vlada tražila nove ekonomske puteve i saveznike u islamskom svijetu. Posjeta saudijskog kralja Faisala Evropi viđena je kao prilika koja se ne smije propustiti. Kralj Baudouin i njegovi savjetnici pristupili su pripremama s hirurškom preciznošću. Protokol je bio strogo prilagođen saudijskim običajima, od zabrane služenja alkohola do pažljivo biranih epiteta u kraljevom govoru.

Baudouin je Faisala nazvao “čuvarem svetih gradova” i “izaslanikom mira”, nadajući se privilegovanom položaju u naftnom sektoru.

U tom periodu, Brisel je potresla tragedija, požar u robnoj kući Innovation u kojem je stradala 251 osoba. Velikodušna finansijska pomoć koju je kralj Faisal uputio Belgiji nakon ove nesreće zacementirala je odnos dvojice monarha. Kao znak zahvalnosti, kralj Baudouin je Faisalu na 99 godina ustupio “Istočni paviljon”, zgradu izgrađenu u arapskom stilu za Nacionalnu izložbu 1880. godine.

Saudijska Arabija je narednih deset godina investirala u rekonstrukciju ovog zdanja prema nacrtima tuniskog arhitekte Mongija Boubakera. Velika džamija u Briselu svečano je otvorena 1978. godine u prisustvu kralja Khalida, postavši sjedište Islamskog i kulturnog centra (ICC).

Uporedo s fizičkom izgradnjom džamije, Belgija je 1974. godine zvanično priznala islam kao državnu religiju. Međutim, umjesto da predstavljanje islama povjeri lokalnoj zajednici, država je, vođena diplomatskim i ekonomskim interesima, tu ulogu de facto prepustila Saudijskoj Arabiji. Islamski centar unutar Velike džamije postao je vrhovni autoritet. Finansiranje je dolazilo izvana, a vjerske službenike je imenovala saudijska administracija.

Ovakva situacija izazvala je duboko nezadovoljstvo među najbrojnijim grupama, Marokancima i Turcima. Oni su se osjećali marginaliziranim, smatrajući da centar kojim upravlja Rijad ne predstavlja njihove tradicije niti društvenu stvarnost Belgije. Sukob interesa postao je očigledan krajem osamdesetih, kada je Kraljevski komesar za imigracionu politiku predložio uvođenje izbornog postupka za predstavnike muslimana. Pokušaji Islamskog centra da samostalno organizuje izbore propali su zbog slabog odziva, jer je zajednica željela strukturu koja odražava njihovu demografsku sliku, a ne diplomatske dogovore.

Tek 1998. godine osnovano je Izvršno vijeće muslimana Belgije (EMB), tijelo koje je trebalo upravljati islamskom hijerarhijom i administrativnim operacijama. Ipak, činjenica da ovo tijelo potpada pod nadležnost Ministarstva pravde jasno je ukazivala na to da belgijska država islam posmatra primarno kroz prizmu sigurnosti i javnog reda, a ne samo kao vjersko pitanje.

Decenijama je Velika džamija funkcionisala kao država u državi, ali su teroristički napadi u Parizu i Briselu (2015. i 2016. godine) dramatično promijenili percepciju javnosti. Džamija se našla pod žestokim kritikama zbog širenja ekstremnog selefizma i vehabijskih doktrina koje su se smatrale nespojivim s evropskim vrijednostima. Politički pritisak postao je neizdrživ, a zahtjevi za prekidom saudijskog uticaja stigli su čak i iz same muslimanske zajednice.

U potezu koji je označio kraj pedesetogodišnjeg dogovora, belgijske vlasti su raskinule ugovor o zakupu sa Saudijskom Arabijom. Kontrola nad Velikom džamijom prenesena je na lokalne strukture, prvenstveno na belgijske muslimane marokanskog porijekla. Danas džamija služi kao religijski i kulturni centar gdje se ramazanske molitve obavljaju po marokanskom običaju, uz potpuno učenje Kur'ana, a edukativni programi su usmjereni na integraciju i razumijevanje lokalnog konteksta.

Sudbina Velike džamije u Briselu simbolizuje širi proces kroz koji prolazi Evropa. Vrijeme kada se vjerska politika mogla trgovati za naftne koncesije nepovratno je prošlo. Danas je ova džamija mjesto gdje se vodi borba za definisanje “belgijskog islama”, onog koji poštuje svoje korijene, ali koji je u potpunosti ukorijenjen u evropsko tlo.

Iako kontroverze oko Izvršnog vijeća muslimana i dalje traju, a političko uplitanje Ministarstva pravde izaziva nove rasprave, jedno je sigurno: Velika džamija više nije samo ispostava strane sile. Ona je postala ključno mjesto susreta, obrazovanja i dokaz da institucionalizacija religije u modernom društvu zahtijeva mnogo više od pukog potpisa dvojice kraljeva. Ona zahtijeva povjerenje zajednice kojoj služi.

IZVOR: GZT