Iz arhive lista „Jugoslavenska Pošta“, bez intervencija, donosimo autentični zapis o tome kako je Šeher disao tokom svetog mjeseca. Od tišine usnulih ćepenaka pod dnevnim postom, preko mirisa vrelih samuna pred akšam, pa sve do zadimljenih kafanica u kojima uz gusle oživljavaju heroji narodnih pjesama

Mjesec Ramazan je svet mjesec. U njemu je, prije svega, Muhamed a. s. primio od Allaha Kuran azimuššan, a za ove svete dane velikog muslimanskog posta vezane su i inače mnoge stvari i događaji iz istorije Islama. Najveća i najznačajnija djela, naročito humanitarna i kulturna, započinjana su u ovome mjesecu od prve četvorice halifa pa sve do novijih dana istorije muslimanskih država. Zbog toga je Ramazan mjesec molitve, posta i dobrih djela, humanih poduhvata, ali isto tako i mjesec akcije i borbe, mjesec kulturnih djela.

Po šerijatskim propisima svaki građanin, musliman, dužan je od svoga imetka davati određeni dio za sirotinju. Zna se tačno koliko otpada sirotinji od cjelokupnog njegovog imetka u obliku vitara, iftara i drugih pomoći kojima se reguliše socijalni položaj najbijednijih koji, bar uz Ramazan, treba da osjete bogatstvo svoje sofre i izobilje svoga duševnog stanja.

Sarajevski Ramazan ima osobno obilježje. Sav je u znaku izvjesne mističnosti i isposničkih svetačkih likova starih ihtijara koji se, kao mravi, vuku oronulom čaršijom i prebijelim sokacima. Sav je u nervu jedne žive noći koja se prikrada između minareta i rasvjetljavajućih buljuka mraka koji se prikradaju između šljivika i kapidžika da kucnu plašljivo curi u pendžere. Ta noć je prelijepa i vesela; prepuna je vriska djevojačkog, kike momačke i kucanja sitnih terezijana na sazovima i sedefli tamburicama koje, u posljednje vrijeme, sve više zamjenjuje jecaj harmonike, gramofona i radio aparata.

Od „iftara“, prvog topa koji sa akšamom pukne sa Žute Tabije i obraduje one koji jedva čekaju da se omrse i progutaju koji zalogaj, iznemogli od rada i posta, pa sve tamo do jacije, do ponoći pa čak i do same zore, kvrckaju kamenčići o djevojačke pendžere, ore se pjesme niz mahale i obijesna mlađarija zbija šale i maskare sa budžacima i avlijama. Sastaju se sijela, vesela i razgovorljiva, ašikovanju nigdje kraja ni konca. Pune su kafane. Tombola se igra „ko na vatru“, fenjeri promiču sokacima i žene se vraćaju sa sijela, kasno i pospano. Kra’ njih skakuću mališani, mangupčići, i računajući na đakonije koje ih čekaju kod kuće, kažu:

— Mati, ja ću sigurno sutra postiti. Ručaću sad kad dođem kući…

On ruča, ali će opet, sutradan, u podne, kad zagladni zaiskati da jede s napomenom da će „prikovat“ post. A mnogi će, bogme, i prepostiti, pa taman da mu je 6, 7 ili 8 godina. U tome se čak i natječu.

Male zadimljene kafanice na periferiji ili u sporednim sokacićima centra, uvučene i sakrivene od pogleda radoznatog svijeta, pružaju jedino mjesto gdje se preko ramazanskih noći okupljaju stari ljudi. Sastanu se ahbabi i jarani i, srčući ponajlak crnu kahvu, pričaju priče iz starog vakta i zemana, stvari koje su bivaktile uzbuđivale svijet a poslije se, pred naletom novih događaja, zaboravile.

— Ču li ti, dina ti, Mujaga, šta učiniše Švabe od Ingleza? — započinje razgovor jedan od njih poslije duge šutnje u kojoj se ispilo nekoliko mrkuša, ispušilo nekoliko debelih cigara i okrenulo tespihom na ruci bar stotinu puta.

— Čuh, urate, čuh. Đe ne bi čuo. Potopiše im biva, njakvu demiju po imenu „Jok“ ili „Oko“ ili tako nješto. Ama, ja hesabim da je to Švabina ujdurma…

— Nije, nije baš ujdurma. Tako ti je, biva, efendiji benum, baš i bilo. Ama jope, insanu, nije to ništa. Šta je to za silnog Ingleza. Kucne ti on tel holandskom caru i poruči: Tu i tu džemiju, care, da mi spremiš. Znaš, ona se ti je naši indiliri i komisije pregledali i kaperleisali tad i tad, pod tim i tim numerom i tako… Hajde, bolan, tako oni oma namire ono što je Švabo na sto jada i belaia udušio… Vidiš, ba, kod njihaka ti je bilo hiljadu komisija i njakih saltaneta a niko ništa nije znao. A kod nas, bolan, treba biva, da se otkupe dva metra džade za testu, jal, biva, da se vidi njaka nova zgrada, jal, kako ću ti rijet, da se procijeni kaka šteta, da te Allah milosnik sačuva. Sve komisija za komisijom i cijeli dunjaluk zna. Te njake dnevnice, te niaki troškovnici, te ovamo si, te onamo si, pojede, brate, ćar fajdu… Stoga ti velju, da te Bog sačuva našijeh komisija i njakije belaia… U Ingleza, vidiš, niko ne znade za tolike komisije i kupovanje, a u nas, na benzer, zagazilo Jusuf-agi u ždrijebe u Mehagin kukuruz, pa ti drma cijelo Sarajevo, sve butum skočilo na noge, te njaki zapisnici, te njake štete, te procjene, te sud, kijamet, kažem ti!

Kafana sluša pozorno. Niko skoro i ne diše. Neki pusti rahatluk i mir treperi u ovoj tihoj ramazanskoj noći. A onda se uzmu gusle, stare i zaboravljene, i zapjeva i zagudi, tanko glasovito. Još jednom se osvježe uspomene na stare zgode i nezgode na junake i ukoljice, na dobri vakat koji se više neće vratiti. Izlijeću odnekud iz mraka i razmahuju se Lički Mustajbeg, braća Mujo i Halil Hrnjica, Dizdarević Meho, Tanković Osman, Smailagić Meho i čitav niz junaka bogate galerije muslimanskih narodnih junačkih pjesama. Naročito se izdvaja svojim šeretlucima i manguplucima junak džumbušlija Budalina Tale koji sa svojom drenovom batinom u kojoj je stotinu čavala stiže uvijek na vrijeme da pomogne i da razvedri nejasnu situaciju. A onda se mrknuta lica u kafani razvedre, razvesele, glade se brade i čuju povici:

— Ačkolsum, ačkolsum! Tako i treba!

A guslar, zanesen, razvlači po strunama i glas mu odjekuje zadimljenom kahvom:

Ah da vidiš nejakog Halila, ah kakav je vesela mu majka: pod njime se konjic razigrao, po tri metra u visinu skače, po četiri uzduž i poprijeko…

Po danu čaršija i čitav sklop uličica i sokacića koji se nadovezuju za nju i prave jedan čaroban isprepleten sklop, šuti i miruje. Skoro spava. Neki drijemež se spustio nad nju i pritiskuje je. Ćepenci napola prazni; na njima sjede ljudi mučaljivi i šutljivi, post ih ovladava i istiska. Sada najviše izlaze na bejan tabijasu i prznice. Kad poste, sve im je krivo. Ako ih neko zapita dvije riječi više nego je potrebno, dosta im je. Planu k'o puška.

A pred akšam se ulice i mahale razbude i uzavru prolaznicima i prodavačima:

— Ah što mu ga je dobar kadi'f, ah! Banka kila, hajdeee! — Samuni, samu-ni-iii! — Taze roba! — Evo, narode, robe bez probe!

Evo božijeg nimeta i berićeta. Ko kod mene kupi, neće se kajati ni na ovom ni na onom svijetu!

— Lik svijeća dinar! Samo dinar!

Svijet prolazi i kupuje. Lijepo je kući donijeti za iftara. Neka se čeljad lijepo omrse i večeraju poslije dugog posta. Sevab je dobro kupiti, dobro jesti, dobro se osjećati. Ramazan je, brate! Pred akšam ljudi mile sokacima: idu kući. Nose se somuni, halva, hurme. Ko ima nosi, ko nema nema. On će postiti i dalje, njemu je vazda post i bez Ramazana. A onda, najednom, u sam akšam, jak pucanj sa Žute Tabije prodrma cijeli Šeher.

— Top!

Post je završen za jedan dan.

U veče opet život poprimi neobičnu živost i razdraganost. Mlađarija na jednu, stariji na drugu stranu. Islam je zabranio alkohol, naročito uz Ramazan. Najveći je džahil ko ga okusi. Zato su ove noći vesele i bez alkohola. Svak nađe neku zabavu i razonodu.

Osim sijela i predavanja, pohađaju se kino, pozorište, kafane. A iznad svega mahala: noć puna mjesečine i sevdaha. Cvjetaju po avlijama karmfili i srca djevojačka. Lome se vjetrovi koji će prije strčati na kapidžik, na pendžer kad sokakom odjekne pjesma momaka. Oni pjevaju:

Siđi draga na kapidžik aman da se vidimo…

A draga silazi, gledaju se i oboje su sretni.