Povodom smrti Lovorke Čoralić objavljujemo priređenu verziju njenih naučnih radova “Vojnici iz Bosne u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama u 18. stoljeću”  i „Vojnici iz Hercegovine u mletačkim kopnenim postrojbama (18. stoljeće)“

Ugledna hrvatska povjesničarka Lovorka Čoralić umrla je u nedjelju u Zagrebu u 58. godini. Rođena je 1968. godine u Zadru. Studij povijesti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1990. Magistrirala je na istom fakultetu 1995. temom o cestovnim komunikacijama u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Na Filozofskom fakultetu u Zadru obranila je 1998. godine doktorsku disertaciju pod naslovom “Hrvati u Mlecima”. Kao znanstveni asistent bila je zaposlena od 1992. do kraja 1997. godine u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a potom prelazi u Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, gdje 1998. stječe zvanje znanstvenog suradnika.

Na Studiju povijesti pri Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu predaje “Povijest Venecije do 1797. godine” i “Povijest Italije u XIX. i XX. stoljeću”. U znanstvenom radu proučavala je poglavito političke, gospodarske i kulturne veze između zapadne i istočne jadranske obale od 15. do 18. stoljeća, s osobitim naglaskom na problematici nazočnosti i djelovanja hrvatskih iseljenika u Mlecima i na području Veneta. U sklopu istraživačke djelatnosti proučava i povijest Dalmacije i Boke kotorske u ranom novom vijeku, kao i okolnih područja Crne Gore, Bosne i Albanije.

Povodom smrti Lovorke Čoralić objavljujemo priređenu verziju njenih naučnih radova “Vojnici iz Bosne u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama u 18. stoljeću”  i „Vojnici iz Hercegovine u mletačkim kopnenim postrojbama (18. stoljeće)“. Oba rada u cjelosti možete pročitati OVDJE i OVDJE.

***

U mračnim hodnicima Državnog arhiva u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia), među hiljadama listova fonda Inquisitori sopra l'amministrazione dei pubblici ruoli, sačuvana je sudbina 123 čovjeka koji su u 18. stoljeću napustili bosanske planine i postali profesionalni ratnici Mletačke Republike. Ovi dokumenti, poznati kao buju (vojni popisi), nisu samo puki administrativni zapisnici; oni su jedini preostali svjedoci o ljudima koji su, bježeći od siromaštva, zakona ili osmanske odmazde, postali dio mletačke vojne mašinerije poznate kao Oltramarini (prekomorci) i Croati a cavallo (hrvatski konjanici).

Analiza ovih 123 vojnika otkriva preciznu mapu iseljavanja iz tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Iako su mletački pisari najčešće koristili općenite odrednice poput “de Bosnia”, “Bossina” ili “Bosinoviz”, kod značajnog broja vojnika navedena su konkretna mjesta porijekla. Prednjači Banja Luka, koja se u dokumentima javlja u varijantama Bagnaluca ili Banaluca. Jedan od najranije zabilježenih je Danijel Ivanović, konjanik koji 1727. godine služi u pukovniji pukovnika Nikole Divnića.

Pored Banje Luke, arhivi bilježe vojnike iz Jajca (Jaizza), poput Jure Filipovića koji 1738. služi kao pješak pod komandom pukovnika Luje Detrika. Tu su i ratnici iz Travnika (Traunich), poput Petra Grgića koji 1741. godine zadužuje konja i oružje u pukovniji pukovnika mletačkog plemića i pukovnika Jure Franića. Spominju se i Tešanj (Tessign), Fojnica (Foggnizza), pa čak i vojnici koji su se identificirali jednostavno po rijekama, poput onih s oznakom “da Fiume Sana”. Ovi podaci sugerišu da je mletačka regrutna mreža, iako ilegalna na osmanskom tlu, bila izuzetno razgranata i efikasna.

Statistička analiza 123 bosanska vojnika donosi neočekivan podatak: za razliku od mletačkih vojnika iz Dalmacije ili Istre koji su većinom bili pješaci, Bosanci su dominirali u konjici. Čak 54% njih (67 vojnika) služilo je u jedinicama Croati a cavallo, dok je 46% (56 vojnika) bilo u pješadiji (Fanti oltramarini).

Služba u konjici bila je stvar prestiža i veće plate, ali je zahtijevala i veće vještine. Bosanski konjanici su bili organizovani u satnije (čete) koje su nosile imena svojih kapetana. Jedna od najznačajnijih bila je četa kapetana Stojana Mitrovića, u kojoj nalazimo prekaljene ratnike navikle na brze upade i granične okršaje. Ovi ljudi nisu bili samo brojke; oni su bili visoko mobilne jedinice koje je Republika koristila za najteže zadatke, od gušenja pobuna u zaleđu do direktnih sudara s osmanskom konjicom u nizijama sjeverne Grčke ili tokom opsada u Dalmaciji.

Zahvaljujući pedantnosti mletačkih birokrata, danas možemo rekonstruisati fizički izgled ovih ljudi. U rubrikama “fizionomija” (connotati), pisari su bilježili detalje koji su trebali spriječiti dezerterstvo. Većina bosanskih vojnika opisana je kao ljudi srednjeg rasta (oko 170-175 cm po današnjim mjerilima), snažne konstitucije i pretežno crne ili kestenjaste kose (crnokos, castagn obbrun).

Zanimljivi su i zapisi o “posebnim znacima”. Mnogi od njih su imali ožiljke na licu ili rukama, što je bio jasan dokaz njihovog ranijeg ratničkog iskustva ili učešća u brojnim dvobojima koji su bili česti u vojničkim taborima. Njihova dob je varirala, ali većina je u mletačku službu stupala u najljepšim godinama – između 20. i 30. godine života. Bili su to ljudi u punoj snazi, spremni da decenije provedu pod tuđom zastavom kako bi osigurali kakvu-takvu egzistenciju.

Iako je 123 vojnika iz Bosne uglavnom činilo osnovnu bazu ljudstva, bilo je i onih koji su uspjeli napredovati. Većina je nosila titulu “soldato” (vojnik) ili “fante” (pješak), ali dokumenti bilježe i činove poput kaplara (caporale). Jedan takav primjer je Matija iz Bosne, koji je 1713. godine u Mlecima zabilježen kao kaplar u pukovniji pukovnika Jure Franića.

Čin kaplara podrazumijevao je da vojnik zna čitati i pisati, ili barem da posjeduje izuzetne liderske sposobnosti kako bi vodio manju grupu vojnika u borbi. Za bosanskog seljaka ili prebjega, čin kaplara u mletačkoj vojsci bio je vrhunac društvene promocije. To je značilo redovniju platu, bolji smještaj u garnizonu i poštovanje kako od strane mletačkih oficira, tako i od sunarodnika.

Vojnici iz Bosne nisu bili raštrkani nasumično; oni su gravitirali pukovnijama koje su vodili plemići s istočne obale Jadrana. Najveći broj Bosanaca nalazimo u pukovniji pukovnika Jure Franića, koja je 1713. godine bila stacionirana u samoj Veneciji. Služba u srcu Republike bila je velika čast, ali i odgovornost, ovi su ljudi čuvali mletačke trgove i javni red, postajući vizuelni simbol mletačke moći nad Balkanom.

Druga važna jedinica bila je pukovnija pukovnika Nikole Divnića, u kojoj su Bosanci činili udarnu snagu konjice. Ovdje nalazimo porodice koje su generacijama služile Veneciji. Zanimljivo je da su mletački generali cijenili Bosance upravo zbog njihove sposobnosti da se bore u teškim terenskim uslovima, sličnim onima u njihovoj domovini. Pukovnija Luje Detrika bila je poznata po strogoj disciplini, a u njoj su bosanski pješaci 1738. godine činili značajan dio garnizona u Zadru, tadašnjoj vojnoj prijestolnici mletačke Dalmacije.

Pitanje identiteta ovih 123 vojnika je složeno. U dokumentima nalazimo imena koja su jasno slavenska (Ivan, Petar, Jure, Matija), ali i ona koja sugerišu nedavnu konverziju ili prilagođavanje mletačkoj sredini. Mletačka Republika je zahtijevala da njezini vojnici u prekomorskim postrojbama budu kršćani. Mnogi vojnici iz Bosne koji su prebjegli sa osmanske teritorije primali su katoličanstvo po dolasku u mletačke posjede, često uzimajući prezimena svojih kumova – mletačkih oficira ili plemića.

To objašnjava pojavu prezimena poput “Zulian”, “Mocenigo” ili “Franić” kod ljudi koji su u rubrici porijekla označeni kao “da Bosnia”. Međutim, sačuvan je i značajan broj izvornih prezimena, poput Ivanovića, Filipovića, Grgića, Jurića i Matića. Ova imena svjedoče o postojanosti porodičnih veza uprkos migracijama. Posebno su dirljivi zapisi u kojima se vojnici identifikuju po očevom imenu, čuvajući tako uspomenu na pretke u dalekoj Bosni.

Život ovih 123 vojnika bio je obilježen stalnim pokretom. Tokom Drugog morejskog rata (1714–1718), bosanske jedinice su krvarile na Peloponezu, braneći mletačke tvrđave od nadiruće osmanske vojske. Mnogi se s tih ratišta nikada nisu vratili, ostavljajući svoje kosti u grčkoj zemlji, daleko od bosanskih šuma.

U mirnodopskim vremenima, njihova svakodnevica u Zadru, Splitu ili Veneciji sastojala se od straža, vježbi i čestih sukoba s lokalnim stanovništvom. Vojnici su bili smješteni u kasarnama (quartieri), a plate su im često kasnile mjesecima. To ih je primoravalo da se bave sitnom trgovinom ili da se zadužuju kod lokalnih lihvara. Pa ipak, mletački “dukat” bio je stabilniji od bilo čega što su mogli zaraditi u Bosni, a status vojnika štitio ih je od kmetstva i samovolje lokalnih begova.

Dok se prva polovina 18. stoljeća lomila preko leđa Balkana, a Drugi morejski rat (1714–1718) prijetio da trajno izmijeni mape istočnog Jadrana, u mletačkim vojnim logorima od Zadra do samih Mletaka odjekivala su imena koja nisu pripadala ni mletačkoj aristokratiji ni talijanskim najamnicima. Bila su to imena ljudi iz hercegovačkog krša, iz Trebinja, Mostara, Ljubuškog i Popova polja, koji su pod zastavom Svetog Marka tražili ili spas od osmanske odmazde ili profesionalni vojnički hljeb. Arhivski spisi mletačkog biroa Inquisitori sopra l'Amministrazione dello Stato, u kojima su pedantno bilježeni popisi ljudstva (tzv. buju), otkrivaju nam zaboravljenu historiju 32 hercegovačka vojnika, čije su sudbine bile neraskidivo vezane za mletačke kopnene snage, prvenstveno jedinice Fanti oltramarini i Croati a cavallo.

Hercegovina je u mletačkim vojnim registrima 18. stoljeća tretirana kao specifičan bazen ljudstva. Ovi vojnici nisu dolazili iz mirnih zaleđa; oni su bili proizvod „Vojne krajine“ u širem smislu, ljudi navikli na gerilsko ratovanje, upade i stalnu opreznost. Registri nam daju precizan uvid u njihovo porijeklo. Najzastupljeniji su bili Mostarci i Trebinjci, ali se pojavljuju i ratnici iz Popova, Ljubuškog, pa čak i oni označeni opštim odrednicama poput „da Erzegovina“.

Pogledajmo imena koja su mletački pisari, često se mučeći s našim izgovorom, bilježili u svoje knjige. Iz Mostara nam dolaze Matija Kupel (ili Cupel), sin Ivana, koji je služio kao pješak kaplar u pukovniji Jure Franića 1713. godine. Tu su i braća Jelić, Luka i Šime, sinovi Stipana, koji su kao mladići od 22 i 21 godinu klanjali u pukovniji Petra Corponesea u Zadru 1727. godine. Ovi momci, opisani kao srednjeg rasta i crne kose, tipični su predstavnici hercegovačke pješadije tog doba. Iz Trebinja nalazimo Šimuna Melikova, dok se iz Popova javljaju Pero Kristović i Ivan Škurla. Svako od ovih imena predstavlja jednu porodičnu dramu i odluku da se napusti rodni prag i sreća potraži u mletačkoj uniformi.

Većina Hercegovaca u mletačkoj službi bili su pješaci (soldati, fanti) u jedinicama prekomorske pješadije (Fanti oltramarini). To je bila elitna, ali i najizloženija vojska. Međutim, Hercegovci se nisu zadržavali samo na najnižim činovima. Matija Kupel je, kao što smo vidjeli, nosio čin kaplara, što podrazumijeva određeni stepen povjerenja i komandne odgovornosti.

Još prestižnije bilo je služenje u konjici. Jedinica Croati a cavallo (Hrvatski konjanici) bila je namijenjena za brze upade, izviđanja i zaštitu bokova. Među hercegovačkim konjanicima izdvaja se Jure Medvidović iz Mostara, sin Cvitka, koji je 1709. godine u Zadru služio pod komandom pukovnika Nikole Divnića. Konjica je zahtijevala ne samo hrabrost već i sredstva, a Medvidovićev angažman u čuvenoj četi kapetana Stojana Mitrovića (Jankovića) svjedoči o ugledu koji su hercegovački ratnici uživali među iskusnim graničarskim vođama.

Ono što mletačke registre čini posebno dragocjenim su opisi fizičkog izgleda vojnika, rađeni u svrhu identifikacije i sprječavanja dezerterstva. Ti opisi nam omogućavaju da vizualiziramo ove ljude nakon tri stoljeća. Većina hercegovačkih vojnika opisana je kao ljudi „srednjeg rasta“ (rasta 21 ili 22 mletačka palca), snažne građe i pretežno tamne kose (crnokos ili castagn obbrun).

Primjerice, Petar Kristović iz Popova, koji je služio 1713. godine, opisan je kao stasit ratnik u pukovniji Franića. Ovi ljudi su u Veneciju ili Zadar stizali u svojim narodnim nošnjama, koje su kasnije zamjenjivane mletačkim vojnim odijelima – plavim kaputima s crvenim obrubima, ali su često zadržavali svoje tradicionalno oružje, poput jatagana ili specifičnih hercegovačkih noževa, što im je davalo prepoznatljiv i zastrašujući izgled na ratištu.

Glavni razlog ovolike koncentracije hercegovačkih vojnika u prvoj polovini 18. stoljeća bio je tzv. Mali rat. Mletačka Republika se očajnički borila da zadrži svoje posjede na Peloponezu (Moreji) i učvrsti granicu u Dalmaciji (Linija Mocenigo). Hercegovci su bili idealni za ovaj rat. Poznavali su teren zaleđa, govorili su jezikom neprijatelja (osmanskih trupa) i imali su lični motiv za borbu.

U pukovniji pukovnika mletačkog plemića i pukovnika Jure Franića, koja je bila jedna od najaktivnijih, nalazimo značajnu grupu Hercegovaca. Uz Matiju Kupela, tu su i vojnici koji su direktno učestvovali u operacijama oko Sinja i u zaleđu Dubrovnika. Borba Hercegovaca za Mletke nije bila samo odbrana tuđih interesa; za mnoge od njih, poput onih iz Popova polja, to je bila direktna odbrana vlastitih porodica koje su se nalazile na samoj liniji vatre između dvije supersile.

Služiti mletačkog lava značilo je ući u birokratski sistem koji je, za ono vrijeme, bio izuzetno precizan. Vojnici su primali plate u dukatima, ali su te plate često kasnile. To ih je primoravalo na snalažljivost, a ponekad i na sitni kriminal ili trgovinu u garnizonskim gradovima poput Zadra, koji je bio glavno mletačko uporište na ovoj strani Jadrana.

Iz spisa pukovnije Petra Corponesea saznajemo da su vojnici poput braće Jelić živjeli u zajedničkim nastambama, često s drugim sunarodnicima iz Dalmacije i Bosne. Ta solidarnost na osnovu porijekla bila je ključna za preživljavanje. Hercegovci su se držali skupa, stvarajući neformalne mreže unutar vojske. Njihova lojalnost pukovnicima, poput Franića ili Divnića, bila je lične prirode,  oni su slijedili vođe koji su im garantovali redovnu isplatu i zaštitu pred mletačkim sudovima.

Iako su većina od 32 evidentirana Hercegovca bili obični vojnici, historija mletačke vojske bilježi i visoke oficire porijeklom iz ovih krajeva. Iako se rad Lovorke Čoralić primarno fokusira na ljudstvo pukovnija u 18. stoljeću, u širem kontekstu se ne smiju zaboraviti porodice koje su ostvarile plemićki status. Oficiri iz porodica kao što su knezovi iz Popova polja ili trebinjski kapetani, služili su kao most između mletačke uprave i naroda.

Ovi oficiri su bili ti koji su vrbovali momke po Hercegovini. Odlazak u vojsku bio je organizovan; nije to bio haotičan bijeg, već dogovorena regrutacija. Kapetani bi dolazili u pogranična područja i nudili „mletački hljeb“ mladim Hercegovcima koji u opustošenim krajevima pod osmanskom vlašću nisu imali perspektivu.

U registrima pukovnije pukovnika Marka Antuna Bubića, koji je takođe komandovao hercegovačkim momcima, vidimo da su se ti vojnici često rotirali. Jedne godine bi bili u Zadru, druge na Krfu, a treće u samoj Veneciji, čuvajući mletačke moliće i palate. Ta dinamika života, od hercegovačkog krša do venecijanskih kanala, oblikovala je poseban mentalni sklop hercegovačkog graničara.