Gladna osoba posti bez povratka u sitost, tako da se apstinencija više ne osjeća kao odabrana praksa, već kao ritual koji se izvodi unutar kontinuiranog uskraćivanja. Pod “zananom”, čak se i molitva provodi u gramatici kontingencije: dozvoljena, nadzirana i uvijek podložna otkazivanju.
Treću godinu zaredom, Palestinci ulaze u mjesec milosti pod uslovima koji invertiraju njegovo osnovno obećanje. Ramazan bi trebao izoštriti unutrašnjost: tišinu samokontrole, sporu disciplinu pažnje, noćno obnavljanje tijela i društvenih veza. 2026. godine, taj duhovni registar je potisnut upornim, mehaničkim upadom. Iznad improviziranih minareta i plastičnih krovova, stalno zujanje “zanane”, zvuka nadzornih dronova, postaje primarna akustična kulisa mjeseca.
To nije samo pozadinska buka, već podsjetnik da je sadašnja “smirenost” uvjetovana, zavisna od poštivanja i opoziva po volji. Gladna osoba posti bez povratka u sitost, tako da se apstinencija više ne osjeća kao odabrana praksa, već kao ritual koji se izvodi unutar kontinuiranog uskraćivanja. Pod “zananom”, čak se i molitva provodi u gramatici kontingencije: dozvoljena, nadzirana i uvijek podložna otkazivanju.
Ramazan zahtijeva apstinenciju od hrane i pića od zore do zalaska sunca. U Gazi, taj mandat provodi stanovništvo koje je živjelo s glađu ne kao privremenom teškoćom, već kao okruženjem. Za stanovnike Gaze koji žive s akutnom pothranjenošću, koncept “posta” se urušava u apsurd: dnevni horizont deprivacije ne počinje u zoru, a ne završava zalaskom sunca. Tijelo nije samo disciplinirano, već je iscrpljeno. Sehur i iftar, koji obično uokviruju post hranom i društvenom toplinom, postaju vježbe improvizacije: racioniranje vode, pronalaženje goriva, rastezanje zdjele leće preko mnogih usta.
Ipak, ruševine ne brišu odanost. Noćne teravih molitve, koje su nekada nosile poznate džamije, sada se obavljaju na otvorenim čistinama između šatora ili unutar šupljih ljuski oštećenih zgrada. Baterije telefona zamjenjuju lustere; molitvene prostirke se postavljaju direktno na pijesak. Kamp za raseljena lica više nije samo sklonište, već i mjesto bogosluženja, gdje prostorne improvizacije preživljavanja postaju neodvojive od prostornih improvizacija molitve.
Ovdje “zanana” dobija svoju punu snagu. Zujanje iznad kampa nije samo nadzor, već akustični zahtjev za nebo. Pretvara čin koncentracije u oblik otpora. Osoba se klanja i ustaje dok se čujno podsjeća da je sam zrak zauzet. Najintimnija gesta mjeseca, pažnja pred Bogom, mora se prakticirati uz zvuk stvoren da spriječi tišinu. I dalje, dostojanstvo opstaje. Ove geste ne treba romantizirati kao “lijepu otpornost”. Bliže su moralnom insistiranju da se odbije dozvoliti da lišavanje ukine kulturu ili da se dozvoli da praćenje ukine unutrašnjost.
Na Zapadnoj obali, ritam mjeseca je više puta prekinut noćnim racijama, ulascima u domove i hapšenjima. Sehur, obrok koji bi trebao pripremiti tijelo za dnevnu apstinenciju, postaje trenutak ranjivosti. I zvučni pejzaž se mijenja: umjesto tihog zveckanja ranog kuhanja, eksplozija šok bombi, umjesto poziva na molitvu, tup udarac čizama i nasilni ulazak. Ovo je napad na fizičku sigurnost, kao i napad na „kolektivnu temporalnost“, zajednički sat kroz koji zajednica zajedno proživljava Ramazan.
U Istočnom Jerusalemu, ramazan 2026. koncentriše sukob u njegov najsimbolički nabijen oblik: pristup svetom prostoru. Religijski pejzaž grada postao je mjesto “religijskog ograničavanja”, gdje je ulaz ograničen dozvolama, ograničenjima i diskrecijom kontrolnih punktova. Čak i kada postoji papirologija, njeno obećanje je nepouzdano. Porodice su razdvojene na kontrolnim punktovima, a ritual odlaska u Al-Aksu postaje drama dozvole i odbijanja, sa poniženjem ugrađenim u proces.
Ograničenja tradicionalnih svjetala i ukrasa zamjenjuju svečanost kontroliranom hladnoćom nadzora i prisustva policije. Najotkrivenija intervencija je ponovo vremenska: sprečavanje musaharatija, tradicionalne figure koja hoda ulicama da probudi zajednicu za sehur. Isključivanje musahatija narušava društveni ritam, napada ideju da ljudi mogu provoditi vrijeme zajedno. I, 1. marta 2026. godine, usred eskalacije povezane s američko-izraelskom agresijom na Iran, Al-Aksa je potpuno zatvorena, dvorišta ispražnjena, a jacija i teravija su spriječeni.
Ramazan je disciplinirani susret s glađu: svakodnevno silaženje u nevolju, nakon čega slijedi noćna obnova tijela i društvenih veza. Pa ipak, palestinski ramazan 2026. godine ispunjen je svetim otporom: svijeće u šatorima, sehur pod prijetnjom racija, molitve s nepokolebljivim fokusom uprkos zujanju dronova iznad glave. Pod dronovima, vjera Palestinaca opstaje uprkos svemu.
