Kada su 1984. godine irački Scudovi počeli razarati iranske gradove, Teheran je bio vojni patuljak bez odgovora. Četiri decenije kasnije, Islamska Republika posjeduje najraznovrsniji raketni arsenal na Bliskom istoku i snabdijeva velesile poput Rusije

Dana 11. februara 1984. godine, irački projektil tipa Scud pogodio je iranski grad Dezful, usmrtivši 36 ljudi i ranivši gotovo dvije stotine. Bio je to trenutak kada je brutalni sukob koji su dvije susjedne zemlje vodile od 1980. godine ušao u novu, zloglasnu fazu: “rat gradova”. Ovaj napad bio je tek prvi u nizu koji je pokrenuo režim Sadama Huseina; u samo nekoliko dana meta je postalo još deset naseljenih mjesta.

Lansiranjem projektila na urbane centre, Bagdad je pokušao slomiti strateški zastoj na frontu. Islamska Republika nije ostala skrštenih ruku, uzvrativši artiljerijom i avijacijom, ali je intenzitet odgovora bio ograničen. Rakete su Iračanima davale jasnu prednost: njihovi modifikovani Scudovi, poznatiji kao Al-Husein, koji će postati slavni tokom Pustinjske oluje 1991. godine, imali su domet od 600 kilometara. Iran 1984. godine u svom arsenalu nije posjedovao ništa čime bi mogao parirati toj prijetnji.

Na papiru, Islamska Republika je naslijedila impresivno ratno zrakoplovstvo šaha Reze Pahlavija. Flota je bila opremljena najmodernijim američkim letjelicama poput F-4 Phantom i F-14 Tomcat (aparata koji je postao ikona pop-kulture zahvaljujući filmu Top Gun). Ove letjelice bile su presudne u ranim godinama rata protiv Iraka.

Međutim, pet godina nakon Islamske revolucije, zapadni embargo na vojni materijal počeo je uzimati danak. Nedostatak rezervnih dijelova i municije direktno je uticao na operativnu sposobnost iranskih aviona. Kritičan je bio i nedostatak obučenih pilota: mnogi su dezertirali, dok su drugi postali žrtve postrevolucionarnih islamističkih čistki. S druge strane, artiljerijski napadi bili su mogući samo na gradove u blizini fronta, poput Basre. Održavanje moderne avijacije bez podrške velike sile pokazalo se nemogućim; dok je Irak dobijao opremu od Francuske i Sovjetskog Saveza, Iran je bio prisiljen okrenuti se crnom tržištu i silama drugog reda.

Kako bi održali sposobnost odgovora u “ratu gradova”, zvaničnici u Teheranu morali su potražiti saveznike među drugim izopštenim državama tog vremena. Godine 1985. Akbar Hashemi Rafsanjani, tadašnji predsjednik parlamenta i budući šef države, obišao je Libiju, Sjevernu Koreju i Kinu. Rezultati su bili vidljivi već u martu te godine: Iran je ispalio prve Scudove na naftna postrojenja u Kirkuku.

Oružje je stiglo iz Libije. Moamer Gadafi, uprkos zajedničkom arapskom identitetu sa Sadamom Huseinom, s njim nije bio u dobrim odnosima zbog rivalstva oko liderske pozicije u arapskom svijetu. Ipak, Irancima je ubrzo postalo jasno da libijska pomoć neće biti dovoljna za dugoročni sukob. Kako bi osigurali kontinuirano snabdijevanje, Teheran je postigao sporazum sa Sjevernom Korejom: Iran će finansirati njihova istraživanja balističkih raketa u zamjenu za tehnologiju i gotove projektile.

Pred kraj rata, Iran se čvrsto odlučio na razvoj vlastitog programa. Godine 1988. međunarodna štampa je špekulisala o sporazumu s Kinom o nabavci balističke tehnologije, što je Washington tada demantovao. Ipak, Peking je prodavao oružje objema stranama, videći u tome put za širenje uticaja na Bliskom istoku.

Posebnu zabrinutost tokom osamdesetih izazvale su kineske protivbrodske rakete Silkworm. Iran je otišao korak dalje, postavljajući baterije ovih raketa na ključne tačke koje dominiraju izlazom iz kuvajtskih terminala i Hormuškim tjesnacem. Teheran je otvoreno zaprijetio potpunim prekidom prometa sirove nafte u slučaju zapadne intervencije, što je obrazac ponašanja koji se ponavlja i u savremenim geopolitičkim tenzijama.

Bilans “rata gradova” bio je tragičan: 3.500 iranskih i 900 iračkih civila izgubilo je život u razmjeni raketa. Prema podacima historičara Pierrea Razouxa, civilne žrtve činile su tek 3% ukupnih gubitaka u osmogodišnjem ratu, gdje je većina poginula u rovovskim borbama. Kraj rata nije značio odustajanje od raketnog programa; naprotiv, Teheran je u njemu vidio jedino održivo sredstvo odvraćanja.

Tokom devedesetih, saradnja sa Sjevernom Korejom se nastavila, a Kina je počela pružati tehnologiju otvorenije, što potvrđuju studije s univerziteta Columbia. CIA je 2004. godine upozorila i na pomoć pristiglu iz Rusije. Razvoj vlastitih proizvodnih kapaciteta tekao je paralelno s promjenom geopolitičkog fokusa. Prvobitno usmjeren na Irak, arsenal je devedesetih sve više bio profilisan za rivalstvo s Izraelom.

Ironično, Iran i Izrael su pod šahom 1977. godine sarađivali na tajnom raketnom programu “Projekt Flower”, koji je prekinut revolucijom. S ulaskom u novi milenij, Iran je napravio tehnološki skok projektilom Shahab-3, dometa 2.000 kilometara, čime je Tel Aviv postao direktno ugrožen.

U asimetričnom sukobu s Izraelom, rakete su se pokazale kao ekonomičnija opcija od pokušaja pariranja izraelskom zrakoplovstvu. Iran je ovaj model prenio i na svoje proksije: Hezbollah je krajem 2024. koristio iranske rakete kratkog dometa protiv Haife, dok su jemenski Huti projektilima Quds-4 napadali izraelsku teritoriju.

Danas je Teheran i globalni snabdjevač. Prema podacima Bloomberga iz januara 2026., Iran je Rusiji za potrebe rata u Ukrajini isporučio projektile u vrijednosti od 2,3 milijarde eura. Agencija za odbrambenu obavještajnu službu SAD-a potvrdila je 2019. da Iran posjeduje “najveći i najraznovrsniji raketni arsenal na Bliskom istoku”.

Pentagon procjenjuje da se u silosima nalazi oko 3.000 projektila sposobnih da pogode ciljeve od susjednih zemalja do istočne Evrope. Iako Teheran još nema interkontinentalni domet, četiri decenije razvoja stvorile su stratešku prijetnju koja, uprkos modernim sistemima presretanja, ostaje ključni faktor nestabilnosti u regiji.

IZVOR: La Vanguardia