Jedna rečenica izgovorena 1946. godine pretvorila se u simbol čitave epohe. Govor Winstona Churchilla o „željeznoj zavjesi“ upozorio je Zapad na sovjetski utjecaj i postao jedan od ključnih trenutaka koji su oblikovali politički jezik i logiku Hladnog rata

„Od Ščećina na Baltiku do Trsta na Jadranu spustila se željezna zavjesa preko kontinenta.“ Ta rečenica postala je jedna od najpoznatijih političkih poruka 20. stoljeća, simbol početka jedne nove epohe. Izgovorio ju je Winston Churchill petog marta 1946. godine u govoru održanom na koledžu u američkom gradu Fulton u saveznoj državi Missouri. Iako je formalno riječ bila o predavanju pred studentima i lokalnim uglednicima, događaj je ubrzo dobio svjetski značaj.

Na pozornici je, uz britanskog ratnog premijera, sjedio i tadašnji američki predsjednik Harry S. Truman. Upravo ta simbolika, vođa ratne pobjedničke Britanije i predsjednik Sjedinjenih Država, pretvorila je govor u političku prekretnicu. Churchill je tokom duge karijere održao stotine govora, ali malo koji je imao tako snažan odjek kao upozorenje na sovjetsku prijetnju koje je tada izrekao.

Churchillov nastup dogodio se u trenutku kada su odnosi između Sovjetskog Saveza i zapadnih sila postajali sve napetiji. Zbog toga se govor često opisuje kao trenutak u kojem je „ispaljen početni hitac“ Hladnog rata.

Riječ je nesumnjivo o jednom od najznačajnijih političkih govora poslijeratnog razdoblja. Ipak, kroz historiju je često bio pogrešno tumačen. Jedan od razloga za to leži u činjenici da su ideje koje je Churchill iznio imale mnogo dublje korijene, još u rivalstvu između Britanskog i Ruskog carstva u 19. stoljeću.

Kada je u Fultonu ustao pred publiku, Churchill je imao 71 godinu. Sam je sebe nazivao djetetom viktorijanskog doba. Naslijeđe takozvane „Velike igre“, strateškog nadmetanja između Britanije i Rusije u Centralnoj Aziji, obilježilo je cijelu njegovu političku karijeru.

Još kao školarac napisao je esej u kojem je zamišljao britansku invaziju na Rusiju, uz komentar o „nadmoći Johna Bulla nad ruskim medvjedom“.

Ipak, Churchillov odnos prema Rusiji nikada nije bio potpuno neprijateljski. Nije volio carsku autokratiju, a još manje sovjetski komunizam, ali je tokom Prvog svjetskog rata hvalio ruske saveznike i žalio kada su izašli iz rata.

Nakon Oktobarske revolucije 1917. bio je među najglasnijim zagovornicima intervencije protiv boljševika i kasnije je žalio što Zapad nije „ugušio boljševizam u kolijevci“.

S dolaskom Adolfa Hitlera na vlast počeo je Sovjetski Savez posmatrati kao moguću protutežu nacističkoj Njemačkoj. U intervjuu iz 1939. izjavio je da SSSR nije pokazivao agresivne namjere kakve su pokazivale Njemačka, Italija i Japan.

Čak i nakon pakta o nenapadanju između Berlina i Moskve u augustu 1939, Churchill je vjerovao da će sovjetski interesi na kraju dovesti do sukoba sa Hitlerom. To se i dogodilo kada je Njemačka napala Sovjetski Savez 1941.

Anglo-sovjetski savez tokom Drugog svjetskog rata bio je funkcionalan, ali opterećen nepovjerenjem. Churchill je međunarodnu politiku gledao kroz prizmu „velikih sila“, uvjerenja da svijet oblikuju dogovori između najmoćnijih država i njihovih sfera utjecaja.

Njegovi susreti sa Staljinom tokom rata bili su vođeni upravo tom logikom. Churchill je vjerovao da lični odnosi mogu igrati veliku ulogu u diplomatiji. Jednom je čak rekao da mu se Staljin dopada i da bi se s njim bolje slagao da mogu razgovarati bez prevodioca.

Kombinujući tvrdu retoriku s ličnim šarmom, Churchill je smatrao da priznanje sovjetskih i britanskih interesnih zona može donijeti stabilnost.

Njegovo razmišljanje počelo se mijenjati pred kraj rata. Nakon konferencije u Jalti 1945. Churchill je i dalje tvrdio da vjeruje Staljinu. Međutim, kako je Crvena armija napredovala kroz istočnu Evropu, sve više ga je brinula mogućnost sovjetske dominacije.

U maju 1945, samo nekoliko dana nakon završetka rata u Evropi, napisao je predsjedniku Trumanu da je potrebno postići sporazum sa Sovjetskim Savezom prije nego što se američke i britanske vojske povuku. U tom pismu prvi put je upotrijebio izraz „željezna zavjesa“.

U julu iste godine Churchill je učestvovao na konferenciji u Potsdamu, ali je tokom pregovora izgubio izbore u Britaniji i morao napustiti premijersku funkciju. Iako je to bio težak politički udarac, ostao je važna figura svjetske politike.

Nakon bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki vjerovao je da američka nuklearna nadmoć može obuzdati Sovjetski Savez. Istovremeno je bio svjestan da Britanija više nije globalna sila kakva je nekada bila, te je smatrao da je čvrsto savezništvo sa Sjedinjenim Državama ključno za budućnost.

Poziv predsjednika Trumana da govori u Fultonu bio je prilika da se ponovo pojavi na svjetskoj političkoj sceni.

Petog marta 1946. Churchill je pred oko 2.700 ljudi održao govor dug gotovo sat vremena. Fraza „željezna zavjesa“ pojavila se tek pred kraj govora, ali je postala njegova najpoznatija rečenica.

Upozorio je na širenje sovjetskog utjecaja i opasnost totalitarizma u istočnoj Evropi. Ipak, istovremeno je naglasio da poštuje ruski narod i da razumije potrebu Sovjetskog Saveza za sigurnošću na zapadnim granicama.

Pozvao je i na sporazum između Istoka i Zapada kroz Ujedinjene nacije.

Mnogi su ignorirali pomirljive dijelove govora i fokusirali se na upozorenja. Churchill je također predložio „poseban odnos“ između britanskog Commonwealtha i Sjedinjenih Država, što je shvaćeno kao poziv na vojni savez.

Ta ideja izazvala je polemike u Americi. Neki političari smatrali su da Britanija pokušava uvući SAD u svoju geopolitiku. Sovjetski Savez reagovao je još oštrije: Staljin je optužio Churchilla da zagovara dominaciju anglosaksonskih naroda.

U Moskvi je čak izbila panika među stanovništvom koje je strahovalo od novog rata.

Iako nije izazvao neposrednu promjenu sovjetske politike, Churchillov govor ubrzo je dobio širu podršku na Zapadu. Već 1947. godine američka Trumanova doktrina obećala je pomoć državama koje se suprotstavljaju komunizmu, potez koji mnogi historičari smatraju pravim početkom Hladnog rata.

Churchill se kasnije ponovo vratio na mjesto premijera između 1951. i 1955. godine i pokušavao popraviti odnose sa Sovjetskim Savezom nakon Staljinove smrti. I dalje je vjerovao da mir može doći samo ako Zapad pregovara iz pozicije snage.

Hladni rat bi vjerovatno izbio i bez govora u Fultonu. Ipak, Churchill je uspio učiniti nešto drugo, pronašao je izraz koji će definirati čitavu epohu. Metafora „željezne zavjese“ postala je simbol podijeljene Evrope i jedna od najpoznatijih političkih formulacija u modernoj historiji.

IZVOR: BBC HISTORY