Tajni govor Nikite Hruščova iz februara 1956. potresao je komunistički svijet i otvorio put obračunu s naslijeđem Josifa Staljina. Na zatvorenoj sjednici u Kremlju sovjetski lider optužio je svog prethodnika za masovne represije, zloupotrebu vlasti i kult ličnosti koji je obilježio tri decenije sovjetske istorije. Ipak, iako je govor razotkrio zločine staljinističkog sistema, pokazalo se da promjena nije značila i kraj autoritarne politike Sovjetskog Saveza

Uprkos kasnijim izvještajima koji su govorili o „burnim i dugotrajnim aplauzima“, velika sala Kremlja toga dana ostala je obavijena gotovo nevjericom. Bio je 25. februar 1956. godine. Na zatvorenoj sjednici, na samom kraju XX kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Nikita Hruščov održao je govor koji će ući u historiju. U njemu je otvoreno napao politiku i naslijeđe Josifa Staljina, čovjeka koji je tri decenije vladao sovjetskim carstvom.

Hruščov je tvrdio da je vrijeme da se raščisti s prošlošću i prizna odgovornost za zločine počinjene u ime partije. Prema njegovim riječima, Staljin je iznevjerio ideale marksizma-lenjinizma. Umjesto kolektivnog vođenja države i partije, nametnuo je vlast jednog čovjeka i razvio kult ličnosti – fenomen koji je, kako je isticao, bio svojstven buržoaskim društvima protiv kojih su se komunisti navodno borili.

„Diktatura proletarijata“, temelj boljševističke ideologije, pretvorila se, govorio je Hruščov, u diktaturu pojedinca. A taj pojedinac bio je odgovoran za zločine koji se više nisu mogli prešućivati.

Hruščovljevo izlaganje trajalo je gotovo sat i po. Bila je to optužnica koja je redom navodila zloupotrebe vlasti, političke progone i atmosferu straha koja je obilježila Staljinovu vladavinu. Delegati su bili navikli na duge partijske referate izgovorene monotono i bez emocija. Ovoga puta sadržaj je bio drugačiji.

Iako je Hruščov po temperamentu bio čovjek naglih reakcija i narodnog nastupa, poznat po tome da je na sjednici Ujedinjenih naroda čak lupao cipelom o stol, tog dana držao se strogo partijske forme i govorio gotovo hladno.

U govoru je optužio Staljina da je naredio hapšenja i likvidacije hiljada lojalnih članova partije i oficira Crvene armije. Dokazi su bili izmišljeni, svjedočenja iznuđena mučenjem, a priznanja izvučena brutalnim torturama. Sudski sistem, tvrdio je Hruščov, pretvoren je u sredstvo samovolje. Tajna policija NKVD, koja je trebala štititi državu, postala je instrument političkih obračuna i ličnih osveta.

Staljin je, prema toj optužnici, živio u stalnoj sumnji i paranoji. Vidio je zavjere na svakom koraku, pa je sistem vlasti pretvorio u mrežu špijunaže, tajnih dosjea i psihološkog terora. Čak ni njegovi najbliži saradnici nisu znali hoće li poziv na večeru završiti zdravicom ili hapšenjem.

Rezultat su bile hiljade ljudi proglašenih „neprijateljima naroda“, poslanih u gulage gdje su mnogi umrli od gladi i iscrpljenosti. Cijele zajednice, poput Čečena ili krimskih Tatara, deportovane su u udaljene dijelove Sovjetskog Saveza pod izgovorom državne sigurnosti.

Hruščov je osporio i Staljinovu reputaciju velikog ratnog vođe. Tvrdio je da je ignorirao jasna upozorenja o Hitlerovoj namjeri da napadne Sovjetski Savez, što je dovelo do ogromnih gubitaka na početku rata. Ipak, Hruščov je pažljivo izbjegavao da dovede u pitanje sovjetski sistem ili ulogu Komunističke partije. Krivica je, prema njegovom tumačenju, bila koncentrirana na jednog čovjeka i njegove „devijacije“. Državni aparat i partija predstavljeni su kao žrtve Staljinove samovolje, a ne kao saučesnici.

Upravo zbog toga njegov govor nije značio temeljnu promjenu sistema, nego pokušaj da se režim očisti od najtežeg naslijeđa, a da pritom zadrži političku strukturu.

Hruščovljev referat nije bio namijenjen javnosti. Na završnu sjednicu 25. februara pozvani su samo šefovi delegacija. Među njima je bio i lider italijanskih komunista Palmiro Togliatti. Dokument mu je pokazala sovjetska delegacija svega nekoliko sati prije izlaganja. Dva oficira donijela su metalnu kutiju s tekstom govora i dopustila mu da ga pročita ali bez pravljenja bilješki. Kada su ga kasnije pitali o tome, Togliatti je odgovorio tek kratko, pozivajući se na poznatu sovjetsku sklonost tajnosti.

Ostatak svijeta za govor je saznao tek nekoliko mjeseci kasnije. Dokument je, preko poljskih kanala i izraelske obavještajne službe, dospio na Zapad. U junu 1956. objavili su ga The New York Times i magazin Time, uz komentar poznatog novinara Harrisona Salisburyja.

U samom Sovjetskom Savezu govor je dugo kružio potajno. Prepisivao se na pisaćim mašinama i prenosio iz ruke u ruku, u formi samizdata. Mnogi građani o njegovom sadržaju saznali su slušajući strane radio-stanice, poput BBC-ja na ruskom jeziku. Tek 1989. godine, u vrijeme Gorbačovljeve glasnosti, tekst je službeno objavljen u sovjetskoj štampi.

Hruščov je vjerovao da će raskid sa Staljinovim naslijeđem pomoći Sovjetskom Savezu da se modernizira i suoči s izazovima budućnosti. No stvarnost je ubrzo pokazala da granice promjena postoje. Samo nekoliko mjeseci nakon tog govora sovjetski tenkovi su ugušili pokušaje reformi u Poljskoj i Mađarskoj. Umjesto stvarnog prekida s represijom, mnogi su zaključili da je došlo tek do promjene stila vlasti dok je sistem ostao isti.

IZVOR: Panorama