Rođen je 1931. godine u Gornjem Paležu kod Kiseljaka. Hifz je završio pred šejhom hadži hafizom Mustafom ef. Mujićem 1951. godine u rodnom Paležu. Nakon završetka imamskog ispita, zapošljava se kao imam u džematu Duhri, gdje ostaje dvije godine. Nakon toga, 14 godina radi u džematu Prokos kod Fojnice, a ostatak radnog vijeka provodi u Uvorićima kod Visokog.

Šejh hadži hafiz Zilko ef. Žolja, poznati imam, kaligraf i muderris kaligrafije, šejh nakšibendijskog tarikata, preslio je na ahiret u 95. godini života.

Trideset godina bio je imam, hatib i muallim, muderris u Medresi “Osman ef. Redžović” u Čajangradu ponad Visokog, gdje je, uz ostalo, zapalio plamen ljubavi prema kaligrafiji nekolicini danas afirmiranih kaligrafa, muhaffiz za nekoliko mladih hafiza, autor nekoliko stotina levhi i tariha…

Rođen je 1931. godine u Gornjem Paležu kod Kiseljaka. Hifz je završio pred šejhom hadži hafizom Mustafom ef. Mujićem 1951. godine u rodnom Paležu. Nakon završetka imamskog ispita, zapošljava se kao imam u džematu Duhri, gdje ostaje dvije godine. Nakon toga, 14 godina radi u džematu Prokos kod Fojnice, a ostatak radnog vijeka provodi u Uvorićima kod Visokog.

Tri godine učio hifz

Šejh hadži hafiz Zilko ef. Žolja rođen je u siromašnoj porodici. Kao dječak, bio je u najmu kod jednog bogatog seljaka. Sjećajući se tog po njega nesretnog perioda rekao je: “Kao dječak, bio sam najamnik kod bogatih ljudi. Godinu dana bio sam sluga, čuvao ovce i vodao volove prilikom oranja. Bio sam sluga za 100 kg šenice. Taj najam mi je ostao u posebnom sjećanju. Tako jednog dana okopavamo kukuruz, gazda će meni, a bio je korpulentan, k'o div: ‘Da volite i znate raditi, ne biste bili fukare.’ Poslije toga dvije godine sam radio na ciglani u Sarajevu. Dva puta sam bio i brigadir na obnovi zemlje. U prvoj godini mekteba pred Šejhom, a imao sam oko 16-17 godina, Šejh je primijetio da ja kao nešto bolje razumijem gradivo od druge djece. Tražio je od mog babe da me on uči dalje. Babo je rekao: ‘Hairli ti ga bilo, radi od njega šta hoćeš.’ Poslije završetka hatme počeo sam učiti hifz. Trajalo je to oko tri godine. Bilo je slučajeva da sam morao pobjeći u šumu i učiti Kur'an napamet. Selom su hodale inspekcije. Ako te vidi da si kod kuće, a sposoban za rad, odmah te vode u radne brigade. Hifz sam završio za oko tri godine. Hafiska dova bila je 2. augusta 1951. Na hafiskoj dovi bila je poznata sarajevska ulema.”

Hafizu Zilki ef. Žolji glavni ovodunjalučki uzor i učitelj bio je šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić. On mu je bio i muhaffiz.

“Poslije dove za dva mjeseca sam otiš'o u vojsku. Vojsku sam služio dvadeset i jedan mjesec i kad sam se vratio, onda me je opet Šejh hafiz ef. prihvatio. Medrese nisu radile u to vrijeme, a kod njega sam učio predmet po predmet. Kad sam završio onda sam polag'o imamski ispit i tada sam mogao imamiti. Zaposlio sam se i prvom džematu, Duhre kod Kiseljaka, ostao sam dvije godine. Odatle u Prokosu, ostao sam 14 godina. Onda u Gračanicu, Uvoriće i bio sve do 1971., a 1984. se penzionis'o”, pričao je ef. Žolja.

U vrijeme njegovih imamskih početaka imamski rad plaćao se u naturi: u pekmezu, bestilju, siru, krompiru, drvima za ogrjev…

Zanimljiv detalj iz njegove biografije je vezan za vrijeme kada je penzionisan 1984. godine. U to je vrijeme po potrebi mijenjao imame. Čekajući penziju, osam mjeseci učio je djecu u mektebu i predvodio tri dnevna namaska vakta u džematu Uvorići.

“Tada je Odbor IZ s džematskim odborima bodovao namaze, djecu i kompletan rad imama osim vanrednih usluga. Moji su iz Džematskog odbora nakon mog angažmana u čekanju penzije bodovali sve što sam radio i odlučili da mi isplate honorar po tom pravilniku. Donesoše mi papir da to potpišem. Vratio sam im papir i rekao da to neću. Pitali su me zašto neću. Ja više nisam aktivni imam, sada sam pomoćni imam i hoću da dokažem Džematskom odboru da ja ovdje nisam radio za pare. Ja nikad nisam tražio koliko ću plaću, nego koliko mi se da. Taj novac stavite u ćasu Džematskog odbora i platite aktivnog imama. Zar neko meni može i treba platiti moj sabah?! Njihova je reakcija bila: ‘Eto, da vidimo insana koji neće para.’ Radio sam šest dana u hefti s djecom.”

Hafiz Žolja znao je govoriti da je žal za prošlošću žal koja se ne može preboliti. Nije džaba rečeno, govorio je hafiz Žolja, da će doći vrijeme pa će oni što su na zemlji zaviditi onima što su pod zemljom: “Sjećam se naših lijepih mešaiha, što su se više primicali smrti, sve su više plakali”.

Ljubav prema kaligrafiji

“Ako slušaš, sve ćeš čuti. Ako se imalo odvojiš ili u mislima ili u djelima, ispašće drug'čije i neće biti dobro, da ne kažem naopako, jer apsolutni teslimijet mora postojat da stvari idu kako treba. Kad god sam u životu pokuš'o da preinačim, misleći da će biti bolje, pa bilo šta, nije išlo”, pričao je hafiz Žolja navodeći zanimljiv primjer: “Uči ezan u Čaršijskoj džamiji za ikindiju, a ja trebam u Prokos. Nema vozila osim teretnih kamiona, a pješice ići deset kilometara – ne da mi se. Ako nisam otiš'o u džamiju i nisam se odazv'o ezanu, mog'o sam se načekati i dvije i tri ikindije a da nema prevoza. Ako sam otiš'o u džamiju i klanj'o sa džematom, pa iziš'o, evo odmah auto se nađe. Neko bi kaz'o da je slučajnost, a nije slučajnost”.

Velika ljubav hafiza Žolje bila je kaligrafija i pisanje tariha. Jednom je ispričao kako je sve krenulo: “Prije imamskog ispita i stupanja u imamsku misiju nije bilo udžbenika vjerskog sadržaja. Nisi ga mogao kupiti da ga zlatom plaćaš. Ni sufare, ni ilmihala, ni tedžvida, a to je trebalo mektebu. To je rezultiralo potrebu pisanja. Tada me je Šejh polahko uvodio u te stvari. Nekad je naš svijet bio sav pismen. I muškarci i žene. Bila je bosančica, koju su svi znali čitati i pisati. Ljutim se kad vidim na kesicama za hljeb ili bombone ili somune napisanu bismillu. Eno na kalendarima levhe. I kad prođe godina dana šta će biti s tim levhama, gdje li će se uskladištiti ili će se, ne daj Bože, gaziti po njima?! Što će nama levha na kalendaru?! Jest da je ona ukras, ali kad bi se poslije ostavljala na mjesto gdje se neće gaziti. Ja sam počeo pisati levhe da bi iz naših kuća i stanova potisnuo slike kojekakvih pjevača, sportista, glumaca. Neka njih, nek žive, ali što moraju visiti na mom sobnom zidu.”