Nakon što je u Parizu potpisan kraj najkrvavijeg sukoba u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, na sarajevskim obodima počela je operacija koja će postati najveći propagandni adut postratne srpske politike. Između februara i marta 1996. godine, dok se grad integrirao, hiljade ljudi napuštale su svoje domove noseći sa sobom sve,  od fabričkih mašina do posmrtnih ostataka predaka. Bila je to najbrutalnija manipulacija sopstvenim narodom u režiji Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika

Februar i mart 1996. godine predstavljaju jedan od najdramatičnijih perioda u modernoj povijesti Bosne i Hercegovine. Dok je potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. godine donijelo dugo očekivani prekid rata, za Sarajevo je uslijedio period duboke neizvjesnosti, tranzicije i, konačno, velike demografske promjene. Proces reintegracije naselja koja su tokom opsade bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS) pretvorio se u pozornicu na kojoj se miješala ljudska tragedija s brutalnom političkom manipulacijom.

Danas, tri decenije kasnije, brojke o odlasku Srba iz Sarajeva postale su predmetom besramne licitacije, a termin “protjerivanje” postao je temeljni kamen modernog srpskog nacionalnog narativa. Da bismo razumjeli šta se zaista dogodilo, moramo dekonstruirati proces reintegracije, analizirati statističke podatke i, iznad svega, identifikovati autore scenarija koji je doveo do masovnog iseljavanja.

Reintegracija sarajevskih općina bila je pažljivo planiran proces pod nadzorom međunarodnih snaga (IFOR) i prelaznih policijskih struktura. Cijela operacija započela je 23. februara 1996. godine u Vogošći, koja je kao prvo veće naselje vraćeno pod kontrolu Federacije BiH poslužila kao mračni indikator onoga što će uslijediti. Prizori praznih ulica i zapaljenih stanova postali su slika koju će mediji prenositi širom svijeta, dok se proces nastavljao u Ilijašu pet dana kasnije. Ova strateški važna općina prešla je u federalne ruke 29. februara.

Novi val primopredaje uslijedio je u martu, kada su šestog marta reintegrirani Hadžići, naselje poznato po snažnoj industrijskoj bazi, ali i po logorima kroz koje su prošli Bošnjaci i Hrvati.  Ta reintegracija obavljena je u atmosferi potpunog pustošenja lokalnih fabrika.

Samo šest dana kasnije, red je došao na Ilidžu i Trnovo. Ilidža je, kao turistički i saobraćajni centar, bila simbol otpora reintegraciji, a njen prelazak pod federalnu kontrolu 12. marta označio je faktički kraj opsade u fizičkom smislu. Konačno, simbolički najvažniji trenutak bio je povratak Grbavice 19. marta. Ovo naselje u Novom Sarajevu, koje je četiri godine bilo prva linija fronta, vraćeno je kao posljednja velika urbana cjelina, čime su Sarajevu pridruženi i preostali dijelovi Starog Grada, Centra i Novog Grada. Grad je ponovo počeo da diše kao jedinstven organizam, ali je cijena te cjelovitosti bila visoka u ljudskom i materijalnom smislu.

Iseljavanje srpskog stanovništva počelo je sporadično odmah nakon parafiranja sporazuma u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Međutim, masovni egzodus nije bio spontana reakcija naroda na puku promjenu vlasti, već rezultat orkestrirane kampanje vrha Republike Srpske, predvođenog Momčilom Krajišnikom i Radovanom Karadžićem. Politički vrh s Pala suočio se s porazom svoje ratne politike koja je predviđala podijeljeno Sarajevo, pa su, kako bi spriječili Srbe da ostanu i žive u multietničkom gradu, pokrenuli brutalnu mašineriju zastrašivanja.

Metode pritiska bile su raznolike, ali podjednako destruktivne. Stanovništvu je kroz medije i direktne instrukcije poručivano da će ih „Alijina policija“ klati na pragovima, dok su oni koji bi uopšte razmišljali o ostanku proglašavani izdajnicima naroda. Paralelno s tim, nudila su se nerealna obećanja o izgradnji takozvanog “Novog Srpskog Sarajeva” na ledinama Lukavice i Pala, gdje su ljudima obećavani besplatni placevi i stanovi. Najtragičniji dio plana bila je strategija spržene zemlje, civilima je naređeno da ponesu sve što se može natovariti na traktore, dok se ono nepokretno moralo uništiti ili zapaliti.

Najužasniji aspekt ove kampanje bilo je podsticanje na iskopavanje grobova. Slike ljudi koji na leđima ili na prikolicama nose kovčege svojih predaka postale su najeksploatiraniji vizuelni dokaz tragedije, ali je to bio finalni čin psihološkog rata protiv sopstvenog naroda, osmišljen da stvori nepremostiv jaz između komšija i osigura da se niko nikada ne poželi vratiti.

Dok su civili iskopavali grobove pod uticajem propagande, vojne i paravojne formacije vršile su sistematsku pljačku državne i privatne imovine. Sve što je imalo bilo kakvu vrijednost, od čitavih fabričkih postrojenja u Vogošći i Hadžićima do najsitnijih trafostanica, planski je demontirano i izvlačeno prema unutrašnjosti RS-a i Srbiji. Činjenica da su međunarodne snage (IFOR) uglavnom pasivno posmatrale ove konvoje dodatno je olakšala pustošenje. Njihov mandat bio je striktno vojni i odnosio se na razdvajanje snaga, dok su pljačka i paljenje imovine tretirani kao “pitanje javnog reda i mira”, za koje niko nije želio preuzeti odgovornost dok federalna policija zvanično ne uđe u ta područja. Upravo taj vakuum moći između decembra 1995. i marta 1996. godine planski je iskorišten za totalnu devastaciju infrastrukture.

Jedan od najvećih mitova proizašlih iz devedesetih jeste brojka o 150.000, pa čak i 200.000 Srba koji su napustili Sarajevo. Ova cifra postala je dogma u srpskoj historiografiji i medijima, a redovno je ponavljaju javne ličnosti u nastojanju da zacementiraju sliku o potpunom progonu. Međutim, hladna statistika i predratni popisi stanovništva govore potpuno drugačiju priču. Prema zvaničnom popisu iz 1991. godine, u deset sarajevskih općina živjelo je ukupno 157.193 Srba, što odmah u startu obesmišljava tvrdnje o iseljavanju 150 ili 190 hiljada ljudi samo tokom reintegracije.

Analiza realnih brojeva pokazuje da je otprilike polovina tih građana, njih oko 77.000, prije rata živjela na teritoriji koja je tokom cijele opsade bila pod kontrolom legalnih vlasti u Centru, Starom Gradu ili Hrasnici. Da niko od njih nije napustio grad prije početka opsade, u okruženju bi ih se našlo oko 75.000, ali znamo da je ogroman broj otišao već u proljeće 1992. godine.

S druge strane, u naseljima koja su kontrolisale snage s Pala, a koja su reintegrirana 1996. godine, prije rata je živjelo oko 60.000 Srba. To je ujedno i apsolutni teoretski maksimum ljudi koji su mogli napustiti te općine u danima egzodusa, pod uslovom da niko od njih nije poginuo ili se iselio ranije tokom rata. Kada se u jednačinu ubace podaci o poginulima i onima koji su kraj rata dočekali u slobodnom dijelu grada, postaje jasno da je stvarni broj ljudi koji su otišli 1996. godine mnogo bliži brojci od 50.000, što je i dalje velika tragedija, ali tri puta manja od mitske cifre kojom se decenijama manipuliše.

Značajan dio sarajevskih Srba napustio je grad mnogo prije reintegracije, još u aprilu 1992. godine. U masovnom vazdušnom mostu preko sarajevskog aerodroma u samo nekoliko sedmica u Beograd je prebačeno oko 40.000 osoba. Budući da su aerodrom i pristupni putevi bili pod kontrolom JNA i srpskih barikada, jasno je da se radilo prvenstveno o srpskom stanovništvu koje je bježalo pred nadolazećim ratom. Ovi ljudi su često u statističkim manipulacijama pridodati broju onih koji su “protjerani” 1996. godine, iako su grad napustili dobrovoljno na samom početku agresije. Također, ne smije se zaboraviti da su Srbi tokom četiri ratne godine konstantno napuštali i dijelove pod kontrolom VRS-a, odlazeći u inozemstvo zbog teške mobilizacije, gladi ili neslaganja s politikom Radovana Karadžića.

Kada je proces reintegracije konačno počeo, ulazak policije Federacije BiH bio je strogo nadziran od strane međunarodnih posmatrača i IPTF-a. Suprotno crnim prognozama SDS-a o “masovnim pokoljima”, primopredaja vlasti prošla je bez većih oružanih sukoba. Ipak, zabilježeni su incidenti koji su poslužili kao pogonsko gorivo za dalju propagandu. Sitni kriminalci i revanšisti iz Sarajeva iskoristili su metež da bi pljačkali preostale srpske stanove, a bilo je i verbalnih napada te sporadičnih fizičkih maltretiranja onih koji su odlučili ostati, posebno u naseljima kao što su Ilidža i Blažuj.

Iako ovi incidenti nisu bili dio organizovane državne politike, već su nastali u vakuumu moći, oni su u očima uplašenog stanovništva potvrdili najgore sumnje koje su im usadile Pale. Do ljeta 1996. godine, MUP je uspostavio čvršću kontrolu, incidenti su prestali, ali je većina stanovništva tada već bila daleko od svojih domova.

Da bi se razumio karakter odlaska, važno je analizirati profil ljudi koji su upravljali tim procesom na terenu. Tomo Kovač, nekadašnji visoki zvaničnik MUP-a RS, godinama kasnije je u beogradskim medijima otvoreno priznao da na ljude nije trebalo vršiti pritisak jer su “sami htjeli ići”, čime je nesvjesno potvrdio da niko te građane nije tjerao oružjem s federalne strane. Na lokalnom nivou, likovi s mračnom ratnom prošlošću držali su sopstveno stanovništvo kao taoce, namećući atmosferu straha u kojoj je odlazak bio jedina “patriotska” opcija. Mnogi koji su otišli u stampedu bili su upravo oni koji su učestvovali u progonima nesrpskog stanovništva i plašili su se pravde, ali su svojom panikom povukli i hiljade nevinih komšija koji su jednostavno povjerovali u najgore laži o budućnosti pod federalnom vlašću.

Odlazak sarajevskih Srba iskorišten je kao temelj za stvaranje “Istočnog Sarajeva”, projekta koji je prvobitno nosio ime Srpsko Sarajevo i bio zamišljen kao entitetski bedem protiv multietničnosti. Manipulacija brojevima danas služi isključivo održavanju kolektivne traume i homogenizaciji glasačkog tijela.

Kada jedna laž, poput one o 150.000 protjeranih, postane dio obrazovnog sistema i medijskog prostora, ona prestaje biti samo istorijska netačnost i postaje dio identiteta novih naraštaja. Danas svjedočimo apsurdnoj situaciji u kojoj mladi ljudi u Istočnom Sarajevu odrastaju na mitu o egzodusu epskih razmjera, potpuno nesvjesni da su njihove porodice bile žrtve političke trgovine sopstvenog rukovodstva, dok istovremeno i dio mladih Bošnjaka, uslijed decenijskog ponavljanja iste priče, počinje bez kritičkog otklona prihvaćati te narative.

Sarajevo je nakon reintegracije ostalo bez značajnog dijela svoje predratne populacije i to je nepobitna činjenica koja je promijenila karakter grada. Mnogi Srbi su otišli, a s njima je nestao i dio duha onog prijeratnog, pluralnog Sarajeva. Međutim, povijesna je odgovornost precizno definirati uzroke tog odlaska. Ti ljudi nisu bili žrtve vojne ofanzive niti dekretom naređenog progona od strane Sarajeva, već su postali žrtve najuspješnije operacije etničkog čišćenja koju je jedan režim proveo nad sopstvenim narodom u modernoj povijesti Evrope.

Političko rukovodstvo s Pala nije željelo “svoje” Srbe u multietničkom Sarajevu jer tamo nad njima nisu imali apsolutnu kontrolu; trebali su ih kao demografski materijal za popunjavanje drugih teritorija. Dokle god se termin “progon” koristi kao političko oružje, stvarni razlozi odlaska i mogućnost istinske katarze ostat će zakopani pod naslagama ideologije. Istinsko suočavanje s prošlošću zahtijeva odricanje od bombastičnih brojeva u korist činjenica, jer Sarajevo je grad koji nosi ožiljke opsade, ali i duboke rane koje su mu nanijeli oni koji su tvrdili da ga najbolje poznaju i najviše vole