Gotovo godinu dana nakon što je dokumentarac “No Other Land” osvojio Oscara, palestinski reditelj Hamdan Ballal tvrdi da mu prestižna nagrada nije donijela ni sigurnost ni zaštitu. Naprotiv, kaže da su napadi doseljenika na njegovu porodicu postali brutalniji, dok život u Masafer Yatti tone “od lošeg ka gorem”. U potresnom svjedočenju govori o prijetnjama, hapšenjima i osjećaju da međunarodno pravo ostaje mrtvo slovo na papiru

Gotovo godinu dana nakon što je dokumentarni film “No Other Land” osvojio Oscara, svakodnevica jednog od njegovih autora nije postala sigurnija niti mirnija. Naprotiv, kaže palestinski reditelj i aktivista Hamdan Ballal, “sve je krenulo od lošeg ka gorem”.

Ballal unaprijed zna pitanje koje mu se stalno postavlja: ako život u južnom dijelu Zapadne obale izgleda ovako, zašto jednostavno ne ode? Odgovor daje bez okolišanja. Odlazak, kaže, ne bi bio izbor, nego pristajanje na pritisak koji nad njim i njegovom porodicom svakodnevno vrše izraelski doseljenici i vojne vlasti, bilo djelovanjem, bilo pasivnošću.

“Ako međunarodno pravo zabranjuje ono što mi se dešava, zašto se ništa ne poduzima?” pita Ballal, prebacujući fokus sa lične odluke na odgovornost međunarodne zajednice.

Film, koji je Ballal režirao zajedno s izraelskim novinarom Yuvalom Abrahamom, palestinskim aktivistom Baselom Adrom i izraelskom rediteljicom Rachel Szor, prikazuje život Palestinaca u području Masafer Yatta, na jugu Zapadne obale. Upravo tamo Ballal živi.

Holivudska statua, priznaje, nije promijenila njegovu svakodnevicu niti ga zaštitila od napada koji su već bili prikazani u filmu. “Kada dođu pred moju kuću, poruka je jasna: ‘Ne zanima nas što imaš Oscara’”, kaže.

Prije dvije sedmice, tvrdi, jedan doseljenik mu je poručio da, ako želi živjeti u miru, mora napustiti zemlju, u suprotnom će mu “noću uništiti porodicu”.

Masafer Yatta obuhvata niz sela čiji stanovnici, njih više od hiljadu, žive pod stalnom prijetnjom prinudnog iseljavanja. Izraelska vojska ima potpunu kontrolu nad područjem i, prema riječima lokalnih stanovnika, u stanju je izolirati svako selo “u roku od jedne minute”.

Ballal, 37-godišnji aktivista i novinar, kaže da su njegove “jedine oružje” sigurnosna kamera montirana na improvizirani stub, mali solarni panel, nekoliko pasa koji lajanjem upozoravaju na noćne upade i javna prepoznatljivost koju mu je donio film.

“Neću uzeti Oscara i otići”, poručuje.

Zato je novinare pozvao u svoju porodičnu kuću u selu Susiya, jednom od sela unutar Masafer Yatte. Skromna kuća od neobojenog cementa s aluminijskim krovom stoji u pejzažu koji, s proljetnim zelenilom i ptičjim pjevom, odaje privid mira. No, svega nekoliko desetina metara dalje nalaze se doseljenici iz obližnjeg radikalnog naselja Susya, poznatog po incidentima nasilja.

“Situacija se pogoršala jer je ovo područje poljoprivrednika i stočara. Ljudi ne mogu obrađivati zemlju niti izvoditi stoku na ispašu. Ako pokušaju, dolaze vojska i doseljenici da ih zaustave. Zajedno vas tjeraju u ugao”, kaže Ballal.

Povod za obraćanje medijima bio je posljednji napad na njegovu porodicu. Njegov brat Mohamed završio je u bolnici nakon što je, prema njihovim tvrdnjama, jedan doseljenik, ujedno i vojnik rezervnog sastava, došao do njihove kuće, uprkos sudskoj odluci da je područje zatvoreno za nerezidente.

Mohamed, 34, ispričao je da su mu dvojica vojnika zatražila identifikaciju dok je sjedio s porodicom ispred kuće. Kada je rekao da dokumente ima unutra, ali ih može pokazati na telefonu, situacija je eskalirala.

“Rekao mi je da legnem na zemlju. Učinio sam to. Postao je nasilan, govorio da sam na zemlji doseljenika i da moram otići. Na kraju me zgrabio za vrat”, navodi Mohamed.

Hamdan se prisjeća da je njegov nećak bio prestravljen kada je vidio oca kako “plavi” i teško diše. Mohamed je u bolnici dobio kisik i zadržan je nekoliko sati.

Prema Ballalovim riječima, riječ je o Shem Tovu Luskiju, istom doseljeniku koji ga je napao po povratku s dodjele Oscara u Los Angelesu. Tada je, po izlasku iz pritvora, Ballal rekao da su ga “došli ubiti”.

Vojnici su u istom incidentu priveli dvojicu njegove braće i jednog nećaka. Držali su ih, tvrdi, vezane lisicama tri sata ispred vojne baze, a potom ih ostavili na cesti u blizini naselja doseljenika. “Bilo je vrlo opasno. Nisam bio miran dok nisam saznao da ih je neko odvezao kući”, kaže.

U dvorištu, njegova majka Hamdi, obučena u tradicionalnu nošnju, priprema labneh, tipični bliskoistočni sir. U 65. godini, manje govori o politici, a više o strpljenju.

“Doseljenici nas svakodnevno izluđuju, ali ovo je naša zemlja i sve dolazi iz nje. Imamo strpljenja. Šta drugo možemo?”, kaže.

Za Hamdana Ballala i mnoge druge u Masafer Yatti, Oscar nije promijenio realnost. Film je skrenuo pažnju svijeta na njihovu situaciju, ali, kako tvrdi, nije promijenio odnos snaga na terenu.

Godinu dana nakon međunarodnog priznanja, poruka iz južne Zapadne obale ostaje sumorna: priznanja dolaze i prolaze, ali život pod stalnom prijetnjom ostaje.